Matovilka

Bili jednom muž i žena što nisu imali djece, a odavna su ih željeli;naposljetku se žena ponadala da će joj nebo želju ispuniti.
Njih su dvoje u stražnjem dijelu kuće imali malen prozor s kojega se moglo gledati u prekrasan vrt, pun svakakva lijepa cvijeća i svakojaka neobična bilja. Ali vrt bijaše ograđen visokim zidom, i nitko se nije usuđivao onamo: pripadao je čarobnici koja je imala veliku moć i koje se svatko bojao.
Jednog dana stajala žena uz mali prozor i gledala u vrt, pa ugledala lijepo zasađen nadasve lijepi matovilac, tako svje i zelen da nije od njega mogla pogleda odvratiti: ponijela ju želja za onom salatom, sve joj zazubice rasle. Zapela joj salata za oko, i želja joj za njom rasla iz dana u dan, i od puste čežnje ženi bivalo sve gore, mršavjela ona i blijedjela i baš jadno izgledala. Uplašio se njezin muž te ju upitao: — Što je tebi, draga ženo? — Ah, ne pitaj me — odgovori žena — umrijet ću ako neokusim matovilca iz vrta tamo za kućom.
Njezin muž, čovjek meka srca, koji je svoju ženu volio, reče u sebi: »Prije nego što pustiš da ti žena umre, donijet ćeš joj matovilca, pa kud puklo da puklo!
« Kad se usutonilo, prijeđe on preko zida u čarobničin vrt, ubra nabrzinu punu šaku matovilca te ga donese ženi. Ona odmah priredi salatu te ju požudno pojede.
Tako joj je slasno išla u tek da je žena sutradan trostruko za salatom žudjela. Jadni muž neimade kud ni kamo, valjade mu opet po salatu. Pošto se uvečer smračilo, eto njega i drugi put preko zida, ali kad se spusti niza nj, žestoko se prepade, jer je ugledao gdje se pred njim pojavila čarobnica. — Kako se samo usuđuješ u moj vrt?
Kako se usuđuješ da mi, baš kô pravi lopov, matovilac kradeš? — izdera se na nj čarobnica te ga ošinu bijesnim pogledom. — Zlo ćeš proći! — Ah, smilujte se — zamuca on
— od nevolje sam ovo učinio: žena mi oboljela, vidjela s prozora vaš matovilac i tako je za njim žudjela te će umrijeti ako joj ne donesem malko ove salate.
Čarobnica se ponešto smekša u svom bijesu te mu reče: — Ako je tako kako veliš, dopuštam ti da ubereš matovilca koliko te volja, ali postavljam jedan uvjet:
kad ti žena rodi dijete,meni ćeš ga dati. Bit će mu dobro u mene, brinut ću se o njemu kao da je moje rođeno. Čovjek u strahu sve obeća, pa kad je žena rodila kćerkicu, eto odmah i čarobnice: nadjenu ona djetetu ime Matovilka, po onoj salati, te ga odnese sa sobom. Matovilka postade najljepše dijete pod suncem. Kad je navršila dvanaestu godinu, čarobnica je zatvori u visoku kulu što se nalazila u šumi, a nije imala ni stepenica ni vrata nego samo malen prozor gore visoko.Kad je čarobnica htjela Matovilki unutra, stala bi pod prozor i povikala:
Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. A Matovilka imala dugu kosu, krasnu, finu i zlaćanu kao samo zlato. Kad bi čula čarobničin glas, razdjenula bi punđe te odvila pletenice, malko ih namotala na prozorsku kvaku i spustila dvadeset lakata: lelujala se kosa kao konop od zlata, a čarobnica se hvatala za nju i penjala.
Koju godinu nakon toga dogodilo se da je kroza šumu projahao kraljevski sin i naišao pokraj kule. Začuo je kako se odande izvija pjesma što bijaše tako umiljata da je radoznalo zaustavio konja te osluhnuo. Bila to Matovilka što je u svojoj usamljenosti vrijeme kratila puštajući da se razliježe njezin mio glas.
Kraljević je htio gore k njoj, pa je tražio vrata na kuli, ali ih nemogaše naći. Odjahao je natrag na svoje dvore, sve misleći na pjesmu koju je čuo i koja mu se tako kosnula srca da je svakog dana odlazio u šumu te osluškivao. Kad je tako jednom stajao za nekim drvetom i slušao poj, vidje kako pod kulu dolazi čarobnica i diže glavu prema prozoru; jasno je čuo kako ona doziva: Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. Matovilka je tada spustila pletenice, a čarobnica se na to ponjima popela k njoj u kulu.
»Ako su to ljestve kojima se stiže gore, onda valja i meni jednom ogledati sreću«, reče kraljević u sebi. I sutradan doista, u sumračje, eto njega podno kule gdje doziva:
Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. Tek što je tako viknuo, spustiše se pletenice te se kraljević po njima popne.
Strašno se u prvi mah uplašila Matovilka kad je pred nju banuo kraljević kakva dotad njezine oči nisu vidjele: bijaše to prvi što ga je ikad ugledala. On poče ljubazno s njome razgovarati te joj pripovjedi kako ga je njezina pjesma u srce dirnula i kako nije imao mira nego ju je morao vidjeti.
Matovilku tada minu strah, pa kada ju je on najposlije upitao bi li ga htjela za muža, i kad je razabrala da je mlad i lijep, ona će u sebi:
» Pa taj će me kudikamo više voljeti nego stara čarobnica.« I tako o na pristade i položi svoju ruku u njegovu govoreći: — Rado ću poći s tobom, ali ne znam kako ću odavde sići. Nego, svaki put kada dođeš ovamo, donesi sa sobom postelju od svile: od nje ću plesti ljestve, pa kad budu opletene, sići ću po njima,a ti ćeš me onda vrgnuti na svog konja.
Uglaviše da on svake večeri dolazi k njoj, jer je danju dolazila stara.Sve je lijepo teklo da već ne može bolje — sve do jednom.
Čarobnica nije ništa zamijetila sve dok Matovilka jednom ne svrnu razgovor te će brzopleto: — Kako to , gospođo, da mi je kudikamo teže izvlačiti vas ovamo gore negoli mladog kraljevića, koji je začas kod mene? — Ah, zločesto dijete! — planu bijesom čarobnica. — Što ja to moram čuti od tebe? Mišljah da sam te odvojila od sveg svijeta, a ti si me ipak obmanula!
I u svome bijesu uhvati Matovilku za kosu, dva-tri puta omota njezine pletenice oko svoje lijeve ruke, pograbi desnom nožice i kr – krc! hitro joj odreza kosu, i lijepe pletenice ležahu na podu. Ni time nebijaše zadovoljna, nego u svojoj nesmiljenost i odvede Matovilku u veliku pustinju, gdje je uboga djevojka morala živjeti u teškom jadu i golemoj nevolji. 
Uvečer toga dana kad je odagnala Matovilku čarobnica djevojčine odrezane pletenice dobro pričvrsti gore za prozorsku kvaku, pa kad je kraljević došao pod kulu i viknuo: Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni — Čarobnica spusti djevojčinu kosu, i kraljević se uspe. Kad je stigao gore, imade što i vidjeti: nigdje njegove drage Matovilke, nego se pred njim pojavila čarobnica zlog pogleda, sve joj otrovna vatra iz očiju sijeva. — Aha! — viknu ona porugljivo. — Došao si po draganu, lijepa ptičica ne sjedi više u gnijezdu i ne pjeva: mačka ju je ugrabila, a i tebi će oči iskopati. I još pritače: — Matovilka je za te izgubljena, nikad je više nećeš vidjeti!
Kraljeviću bijaše da presvisne od pustog jada. U očaju skoči s kule dolje: nije se doduše ubio, ali mu je trnje u koje je pao izbolo oči. Slijep je tumarao šumom naokolo, jeo korijenje i bobe, i samo je jadao i plakao za izgubljenom svojom draganom. Nekoliko je godina tako u svome jadu i bijedi tumarao kojekuda dok naposljetku nije dospio u pustinju u kojoj je Matovilka jadno boravila sa svojim dvoma blizanaca — dječakom i kćerkicom — što ih je na svijet donijela. I dok je tako išao pustinjom, čuo je glas koji mu se učini nekako poznat te on krenu prema tome glasu, i kako malko pođe naprijed,ugleda ga i prepozna njegova Matovilka, obisnu mu oko vrata i briznu u plač. Dvije njezine suze radosnice kapnuše na njegove oči,koje se opet izbistriše, te on progleda: mogaše vidjeti k ô i prije što je vidio. Tada je on povede u svoju kraljevinu, na svoje dvore, gdje bijahu u radosti dočekani i gdje poživješe mnoge godine u sreći i zadovoljsvu.