Bila jednom mala ljupka djevojčica koja bi odmah omilj ela svakom tko bi je samo vidio, a najviše se milila baki, koja ju je takovoljela da naprosto nije znala kako bi djetetu ugodila i što bi maloj sve dala. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baršuna, a to je djevojčici tako lijepo pristajala da mala nikakvu drugu nije više htjela nositi: po toj su je kapici svuda zvali Crvenkapica. Jednoga joj dana majka reče:
— Hajde, Crvenkapice, evo ti kolač i boca vina, pa odnesi baki: bolesna je i nemoćna, ovim će se okrijepiti. Kreni dok nije pripeklo,a kad budeš vani, pripazi i vladaj se pristojno; nemoj skretati s puta ni trčati, jer možeš pasti i razbiti bocu, pa baka neće ništa imati. Kad uđeš baki, ne zaboravi joj reći»Dobro jutro, bakice!«I nemoj lutati okolo i po kutovima zavirivati. — Sve ću ja tako kako veliš odgovori Crvenkapica majci i pruži joj ruku. Baka je živjela u kući što se nalazila u šumi, pol sata daleko od sela. Kad je Crvenkapica zašla u šumu, susrela je vuka. Nije znala koliko je to opaka životinja pa se nije ni bojala.
— Dobar dan, Crvenkapice! — pozdravi je vuk.
— Dobar dan, vuče — pozdravi ona.
— Kamo, kamo tako rano, Crvenkapice? — Idem baki.
— A što nosiš pod pregačom?
— Kolač i vino, jučer smo pekli, pa neka se bolesna i nemoćna baka malko okrijepi.
— A gdje živi tvoja baka, Crvenkapice?
— Još četvrt sata dalje u šumi, podno tri velika hrasta; ondje joj je kućica za ljeskovom živicom, sigurno znaš objasni Crvenkapica.A vuk u sebi govorio: »Mlado, nježno stvorenje, baš slastan zalogaj! Ići će mi u tek kudikamo bolje nego stara. Samo valja da to lukavo izvedem i da obje smažem.« Tako je mislio vuk dok je malko išao pokraj Crvenkapice, a onda će glasno:
— Vidiš li, Crvenkapice, koliko je lijepa cvijeća naokolo? Zašto ne po gledaš malko okolo sebe? Ti kao da ne čuješ kako ptičice lijepo pjevaju. Ideš nekako povučena u se, kao da krećeš u školu, a tako je lijepo i zabavno ovdje u šumi. Crvenkapica se obazre oko sebe, pa kad vidje kako sunčeve zrake se poigravaju kroz granje i stvaraju šare na tlu, a posvuda krasno cvijeće, ona će u sebi: »Obradovat ću baku ako joj uberem i donesem kiticu svježeg cvijeća; još je rano, stići ću na vrijeme.«
I skrenu s puta u šumu, otrča da nabere cvijeća. I kako bi koji cvijet ubrala, trčala bi dalje, sve misleći da će drugdje naći ljepšeg cvijeća, i tako se samo gubila, sve dublje zalazila u šumu.
A vuk dotle otišao ravno bakinoj kućici i pokucao na vrata: kuc, kuc.
— Tko to kuca?
— upita iznutra baka.
— Tvoja Crvenkapica
— reče vuk izvana.
— Evo sam ti donijela kolača i vina, otvori!
— Samo pritisni kvaku — objasni baka.
— Preslaba sam, nemogu ustati.
Vuk pritisnu kvaku, vrata se otvoriše, te on, ne kazujući ni riječi više, krenu ravno k postelji i proždera baku. Potom odjenu njezine haljine, namaknu njezinu kapu sebi na glavu, leže u bakinu postelju i navuče zavjese. Crvenkapica međuto trčala naokolo za cvijećem, pa kad ga je dovoljno nabrala da ga više i nije mogla držati u ruci, prisjeti se opet bake pa se požuri k njoj. Kad je stigla pred kućicu, začudi se što su vrata otvorena, a kad je ušla u sobu, nekako joj se stijesni oko srca, te ona pomisli:
» Bože dragi, kako mi je danas čudno pri duši, a inače sam tako rado kod bake! «Uzdahnula je pa onda lijepo pozdravila:
— Dobro jutro, bakice!
Ali nije dobila odgovora. Nato priđe postelji, razmaknu zavjese — i gle: u postelji baka, navukla je kapu duboko na lice, a sva je nekako čudna…
— Ej, bakice, kakve li velike uši imaš?
— Zato da te bolje čujem.
— Ej, bakice, kolike su ti oči!
— Da te bolje vidim.
— Ej, bakice, kolike su ti ruke!
— Da te bolje dohvatim.
— Ali, bakice, kakvu to strašnu njušku imaš!
— Da te bolje prožderem.
I tek što je to rekao, vuk u jednom skoku skoči s postelje i proguta jadnu Crvenkapicu. Pošto je vuk tako podmirio svoju vučju proždrljivost, leže opet u postelju, zaspa i zahrka da je sve odjekivalo. Ispred kuće naišao lovac, pa kad je čuo ono hrkanje, reče u sebi: »Uh, što li ta stara žena tako hrče! Treba da pogledam što joj je.« I uđe u sobu, a kad priđe postelji, ugleda u njoj vuka. — Ah, tu si dakle, stari grešniče, odavna te tražim! uzviknu lovac. I već namjeri pušku na rame prisloniti i opaliti, ali se sjeti i pomisli je vuk možda progutao baku te bi se mogla još spasiti. I tako nije odapeo otponac nego uze nož i otvori vuku trbušinu. Zarezao je dva – tri puta, i pokaza se crvena kapica. Zareza još dvaput, a ono iz vučje utrobe iskoči djevojčica.
— Uh, kako sam se uplašila!
— Uzviknu ona.
— Uh, što bijaše tamno u vučjoj mješini!
Zatim iziđe i stara baka: bila je i ona živa, ali je jedva disala. Crvenkapica brže – bolje donese kamenja, njime natrpaše vuka, pa kad se probudio i namjerio da pobjegne, nije mogao: pritislo ga teško kamenje, te on pade i tako uginu.
Ostadoše zadovoljni njih troje: lovac, baka i Crvenkapica. Lovac uginulom vuku oderao krzno te s njime veselo otišao kući; baka je uživala u kolaču i zalogaje zalijevala vinom što joj ga je donijela njezina unučica, pa se stara tako okrijepila i oporavila, a Crvenkapica u sebi govorila:
»Nikad više ne smiješ sama skrenuti s puta i trčati u šumu kad ti majka zabrani.«
