Andrija i pas

Maleni dječak Andrija jako je želio psića. Danima je nagovarao roditelje da udome ili kupe nekog psića. Jednog dana vraćajući se iz škole, Andrija je ugledao oglas koji je visio na oglasnoj ploči. Pisalo je; prodajem štence. Brzo je zapisao broj telefona, odjurio kući i razbio svoju kasicu-prasicu u nadi da će imati dovoljno da kupi psića, zbrajao je novčiće koje je već dugo štedio. Ipak nije imao dovoljno, psić je koštao puno više od onoga što je on uštedio. Jako se rastužio, pomislio je; to je ipak premalo. Plakao je u sobi i naglas izgovorio: Nikad neću imati psića!

Mama je baš u tom trenutku prolazila kraj njegove sobe, čula je plač i ono što je Andrija izgovorio. Bilo joj je jako žao jer nije odmah shvatila koliko je njegova želja za psićem bila snažna.

Bojala se da je premalen da bi se brinuo o psiću. Odlučila je razgovarati s dječakovim ocem. Oboje su se složili da bi Andriji trebali pokloniti psića. Nije prošlo par dana, Andrija je slavio rođendan.

Mama i tata su ga pozvali u kuhinju i s veseljem pred njega stavili veliku kutiju na kojoj je bila plava mašna i čestitka. Maleni dječak uzeo je čestitku u ruke i počeo čitati: Dragi sine, sretan ti osmi rođendan. Ovo je tvoj novi prijatelj… vau-vau začulo se iz kutije. Andrija nije stigao ni pročitati čestitku. Radosno je poskočio i odmah otvorio kutiju iz koje je izvirila mala mekana loptica vlažne njuškice. To je bilo baš ono štene koje je vidio u oglasu.

Hvala vam mama i tata! Ovo je najljepši poklon koji sam ikad dobio.

Obećavam da ću se dobro brinuti o njemu.