Bio jednom mlinar, siromašan kô crkveni miš, ali ponosan na svoju lijepu kćer, kojom se rado hvalio.
Imam kćer što je umješna koliko i lijepa — reče mlinar kad se jednom dogodilo te se našao pred kraljem. — Umije ona slamu uzlato presti. — Zaista? — dočeka kralj.
— To mi je umijeće baš po volji. Dovedi je sutra na dvore, pa ćemo vidjeti…
Kad je mlinareva kći sutradan došla pred kralja, on je odvede u prostoriju punu slame te joj dade kolovrat i preslicu. — Prioni sad na posao — zapovjedi on.
— Ako noćas pa do jutra ovu slamu ne ispredeš u zlato, umrijet ćeš. I to rekavši , zatvori prostoriju i vlastitom je rukom zaključa, a djevojka ostade unutri sama samcata.
Jadna mlinareva kći zapala u očaj, nije znala što će i kako će. Nije znala slamu u zlato presti, i kako se vrijeme takalo, tako u njoj strah sve veći rastao. Naposljetku je briznula u plač. Baš je gorko plakala kad se iznenada otvore vrata i malen čovuljak bane pred nju. — Dobar veče, gospođice mlinarice — pozdravi on te je upita zašto tako plače.
— Ah — zajeca djevojka — moram ovu slamu u zlato ispresti, a ne znam kako ću. — Što ćeš mi dati? — preuze čovuljak — ako to uradim umjesto tebe?
— Ogrlicu sa svog vrata — odgovori djevojka. — Dobro je — dočeka on, te uze ogrlicu i sjede za kolovrat. Vr-vr- vr… vrčao kolovrat, tri poteza — i kalem već pun, zlato na njem namotano.
Onda čovuljak – patuljak stavi drugi, pa vr-vr-vr,tri poteza te i drugi namotan — i sve tako do jutra, sva slama ispredena, svi kalemi puni zlata.
Kad je sunce granulo, eto već i kralja: kad ugleda pusto ono zlato umjesto slame, začudi se i silno obradova, ali nije na tome stao, nego ga u srcu ponese još veća pohlepa za zlatom.
Uvede on mlinarevu kćer u drugu komoru punu slame, a ta komora bijaše kudikamo veća od prve. Tu joj zapovjedi da opet svu slamu u jednoj noći u zlato isprede ako joj je život mio.
Djevojka naprosto nije znala što bi te udari u plač. I opet se otvore vrata, pojavi se onaj patuljak ili vilenjak i prozbori:
— Što ćeš mi dati ako ti slamu u zlato ispredem? — Prsten s ruke — odgovori djevojka. Vilenjak uze prsten pa opet sjede za kolovrat i poče presti, i kolo mu je zvrjalo i vrčalo,
i do jutra sva slama bijaše ispredena u sjajno zlato. Kralj se uvelike uveselio kad je vidio pusto ono zlato, ali nije na tome stao i zlata se zasitio, nego je za njim još više hlepio.
Uvede on mlinarevu kćer u još veću prostoriju punu slame te joj reče: — Sve ovo moraš noćas u zlato ispresti, pa ako uspiješ, bit ćeš mi ženom. A u sebi kaza: »Sve ako je i mlinareva kći, bogatije žene neću u svem svijetu naći.« Kad je djevojka ostala sama, eto vilenjaka i treći put:
— Što ćeš mi dati ako ti i sada slamu u zlato ispredem? — upita on. — Ništa mi nije ostalo što bih mogla dati — tužno će djevojka. — Onda mi obećaj, kad postaneš kraljicom, da ćeš mi dati svoje prvorođeno dijete. »Tko će znati na što će sve ovo izići«, pomisli mlinareva kći,kojoj u nevolji što ju je snašla ne bijaše ni kud ni kamo. I tako ona vilenjaku obeća što je zatražio, a on zauzvrat još jednom slamu isprede u zlato. Kad je ujutro došao kralj i našao sve onako kako je želio , odluči da se djevojkom oženi te održa svadbu, i tako mlinareva kći postade kraljicom. Poslije godinu dana donijela je na svijet krasno dijete i nije više ni mislila na vilenjaka. Ali on, na njezino iznenađenje i muku,odjednom banu u njezinu odaju i reče: — A sada mi daj što si obećala! Kraljica se uplašila i ponudi vilenjaku svakojaka blaga što ga ima u kraljevini samo da joj ostavi dijete. Ali vilenjak sve otkloni i reče: — Ne, ne!
Štogod živo kudikamo mi je draže nego sve blago ovog svijeta. Kraljica u dari u plač i kuknjavu, i njezine suze ganuše vilenjaka te se on sažali na nju i predloži: — Dajem ti tri dana vremena da mi otkriješ ime: ako dotad odgonetneš i znadneš kako se zovem, možeš zadržati dijete. Kraljica je budna provela noć sve premećući u glavi razna imena što ih je ikada čula, a onda posla glasnika diljem zemlje da se raspita kakvih sve imena ima. Kad je sutradan došao vilenjak, ona poče redati imena Gašpar, Melhior, Baltazar, i tako izniza sva imena što ih je znala, a vilenjak na svako samo odmahivao glavom i govorio: — Nisi pogodila, ne zovem se tako.Drugog je dana razaslala svoje sluge naokolo po susjedstvu dase raspitaju kako se sve ljudi ondje zovu, pa onda vilenjaku spominjala nadasve neobična imena, čak i ona koja se sasvim izrijetka javljaju. — Zoveš li se možda Mrgud, Mićun ili Tripun? A vilenjak samo vrtio glavom govoreći: — Ne zovem se tako. Trećeg dana vrati se glasnik te izvijesti: — Nisam mogao doći ni do kakvih novih imena, ali kad sam izbio na visok brijeg u šumi, tamo negdje gdje je i đavo rekao laku noć, ugledah neznatan kućerak: pred kućerkom gori vatra, a oko vatre obigrava smiješan čovuljak da već smješniji i ne može biti, sve poskakuje na jednoj nozi i svejednako pjevuši: Danas pečem, sutra varim i za drugo ja ne marim,a kraljici silna šteta ako mi ne odgoneta da se zovem Cvilidreta. Možete zamisliti koliko se kraljica obradovala kad je čula to ime. Kad je vilenjak ubrzo i treći put banuo pred kraljicu, odmah je upita: — Onda, gospo kraljice, kako se zovem?Kraljica uze tobože pogađati: — Zoveš li se možda Janko? — Ne, ne zovem se tako — odgovori vilenjak.
— A možda Branko? — Ne, ni tako. — Onda se zacijelo zoveš Cvilidreta — naposljetku će kraljica.— Sam ti je đavo to rekao! Sam ti je đavo to na jezik stavio!
— uzvika vilenjak, pucajući od bijesa. Od bijesa je tada rukama uhvatio svoju lijevu nogu tako snažno da se njegovo tijelo prepolovilo na dva dijela.
