Bio jednom siromašan drvosječa što je sa svoje dvoje djece i sasvojom drugom ženom, njihovom maćehom, živio u kućerku kraj velike šume.
To dvoje djece bili dječak i djevojčica: on se zvao Ivica, ona Marica. Drvosječa slabo zarađivao, pa su živjeli bijedno, a kad je na zemlju navalila skupoća, više nije mogao ni svagdanjeg kruha priskrbiti. Kad je jedne večeri premišljao o nevolji i prevrtao se u postelji,duboko uzdahnu i reče svojoj ženi:
— Što će biti od nas, čime ćemo jadnu djecu prehraniti kad već ni za sebe ništa nemamo? — Znaš li što ćemo, čovječe? — preuze žena.
— Sutra ćemorano djecu odvesti u šumu gdje je najgušća; naložit ćemo im ondje vatru, dati im po krišku kruha, a mi ćemo se vratiti na svoj posao. Djeca će u šumi ostati sama, neće pogoditi put kući, i tako ćemo ih se riješiti. — Ne, ženo, tako ja ne mogu — dočeka muž.
— Kako da svoju djecu ostavim samu u šumi? Mogu naići šumske zvijeri pa ih razderati. — Baš si lud! — uzviknu žena. — Onda ćemo sve četvero presvisnuti od gladi. Treba samo da nam oblanjaš daske za lijes. I probijala mu uši i tesala svoje dok muž naposljetku nije popustio. — Ipak mi je žao djece — reče muž, ali pristade na njezinu.
Ni djeca nisu mogla od gladi usnuti, i sve čuše što je maćeha govorila ocu. Marica briznu u plač te će Ivici: — Jao, gotovo je s nama! — Tiho, Marice — šapnu joj Ivica — nemoj plakati:
već ću ja zlu doskočiti. Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica ustade, odjenu nase kaputić te se na stražnja vrata iskrade iz kuće. Sva krajina kupala se u sjajnoj mjesečini, šljunak za kućom svjetlucao kao da su onud prosuti sami srebrnjaci. Dječak se prignu te napuni džepove, a potom se vrati i reče Marici : — Ne brini, sekice: mirno spavaj, Bog nas neće ostaviti .Zatim opet leže u svoju postelju. Kad je zora svanula, još prije nego što je sunce granulo, dođe maćeha te probudi oboje djece. — Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva — reče drmajući ih.
Zatim im svakom dade krišku kruha, govoreći: — To vam je za ručak, i nemojte odmah pojesti, jer više nema. Marica spremi kruh pod pregaču, jer je Ivica džepove nabio šljunkom. Nato svi krenuše u šumu. Kad su malko pošli, Ivica zastane te se obazre na kuću; i sve se ovda-onda obazirao zastajkujući. Opazi to otac te mu reče:
— Što to, Ivice, svaki čas zastajkuješ i gledaš? Hajde pruži korak! — Gledam, oče, za svojom bijelom mačkicom — odgovori Ivica. — Eno je na krovu, pozdravlja me. — Ludo! — pritače maćeha. — Nije ono mačkica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak. Ali nije Ivica zastajao da gleda za mačkom nego je putem bacao šljunak iz džepova. Kad bijahu usred šume, reče otac. — Hajde, djeco, nakupite suharaka: naložit ćemo vatru da vam ne bude studeno. Dovukoše djeca čitavu hrpu suharaka, te otac odmah naloži vatru. Kad je oganj lijepo proplamsao i plameni se jezici povijali uvis, reče maćeha djeci: — Lezite kraj vatre i počinite: mi ćemo u guštik, da nasiječemo drva. Kad završimo posao, eto nas po vas. Ivica i Marica smjestili se kraj vatre, a kad je dan upolovio, svako pojede svoju krišku kruha. Kako su čuli gd je sjekira udara o drvo, mišljahu da je otac u blizini. No nije to udarala sjekira nego grana: otac ju privezao o suho stablo, pa vjetar njome mlatao tamo- amo. Pošto su podosta vremena tako prosjedili kraj vatre, djeci pade umor na oči, te ona u san utonuše, a kad se probudiše, mrkla noć nad njima već protegla svoja crna krila. — Kako ćemo iz šume? — briznu u plač Marica. — Čekaj malo dok iziđe mjesec — utješi je Ivica. — Onda ćemo lako naći put. Zaista sinu mjesec, zaokružio se uštap, te Ivica uze sekicu za ruku i povede je držeći se puta što ga je označio kamenčićima: sjali se oni na mjesečini kao da su sami srebrnjaci.Išla djeca svu noć, a u zoru eto ih pred kuću: pokucaše na vrata, a zla maćeha, kad vidje da su to Ivica i Marica, izdera se na njih: — Zločesta djeco, gdje ste tako dugo? Mislili smo da više nećete vratiti kući. Pretvarala se kao da je bila u brizi zbog njih. Ali se otac doista obradovao, jer mu bijaše teško što ih je u šumi ostavio same, bez ikakve zaštite. Naskoro opet nevolja pritisnu zemlju, oskudica i bijeda zavladala na sve strane. Čuše djeca kako maćeha u postelji govori ocu: — Sva nam hrana opet otišla, ostala nam samo polovina jednog kruha. Valja nam se djece otarasiti. Odvest ćemo ih dublje u šumu,da ne nađu put natrag. Inače propadosmo. Drvosječi bilo žao djece, nije mu se mililo što žena govori. — Ne bi li poštenije bilo da posljednji zalogaj podijelimo s djecom? — prekori on ženu.
Ali ona ni da čuje o tome: zainatila se u svom tmee te mu neprestano sipala prijekore. I tako drvosječa, kad je popustio jednom, popusti i drugi put.
Djeca bila budna i, dakako, čula sav razgovor. Kad su stari zaspali, Ivica opet ustane da se iskrade iz kuće i da nakupi kamenčića kao prošli put; ali nije mogao van, maćeha zaključala vrata. No, tješio je sekicu i govorio: — Mirno spavaj i ne plači, Bog će nam već pomoći. Kad je jutro objutrilo, maćeha ih probudi i dade im svakome krišku kruha, još manju nego prošli put.
Dok su išli u šumu, Ivica je mrvio kruh u džepu te ovda -onda zastajao da baci mrvicu na zemlju. — Što zastaješ, Ivice, i što se osvrćeš? — prekori ga otac. — Hajde, pruži korak!
— Gledam za svojom golubicom, eno je na krovu, pozdravlja me — objasni mu Ivica. — Ludo! — priklopi maćeha. — Nije ono golubica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak.
A Ivica svim putem prosipao mrvice. Odvela maćeha djecu duboko u šumu, kud i kamo dublje nego prošli put, onamo gdje još nikad u životu nisu bila. Opet naložiše veliku vatru, te će onda maćeha djeci: — Ostanite tu, djeco, a budete li umorni, možete malo podrijemati. Mi ćemo u guštik da nasiječemo drva, pa kad podvečer budemo gotovi, eto nas po vas. Kad je pola dana prevalilo, podijeli Marica krišku kruha s bratom, jer je Ivica svoju izmrvio i prosuo putem. Zatim, umorni, usnuše. Uvečerilo se, ali nitko ne dođe po djecu. Probudiše se pošto je već noć zapasala.
Ivica poče opet tješiti sestru: — Pričekajmo malo, Marice, dok mjesec sine, pa ćemo onda vidjeti mrvice što sam ih putem prosipao: tako ćemo pogoditi kući. Mjesec doista granuo, te njih dvoje krenu. Ali mrvica ne nađoše: mnoge ptice što šumom i poljem lete sve pokljucale i pozobale. — Ne brini, naći ćemo put — hrabrio bratac sekicu.Ali puta ne bijaše.
Išli su svu noć i još sutradan od jutra do mraka, ali nikako da iz šume pogode van. Dobro su ogladnjeli, a ništa za jelo nisu imali osim nešto jagoda i kupina što su ondje rasle.
Umor ih toliko presvojio da ih noge naprosto nisu više nosile, pa njih dvoje legoše na zemlju, pod stablo, i tu u san utonuše. Osvanulo već i treće jutro što su otišli iz očinskog doma.
Krenuše dalje, ali što su više išli sve su dublje zalazili u šumu: ne bude li niotku da pomoći, umrijet će od gladi. Nekako kad je dan upolovio, opaze gdje na drvetu skakuće ptičica bijela poput snijega, a pjeva ona i zvižduka tako lijepo da su zastali i osluhnuli. Izvijala ptičica svoje kajde, a kad je završila poj,zalepeta krilima ispred njih te poče prhutati, sve odmičući prednjima dalje i skačući s grane na granu. Oni krenuše za njom i tako idući stigoše malenoj kućici: tu ptičica sletje na krov.
Kad se primakoše, vidješe djeca da je ta kućica sva od kruha,krov joj od kolača, a prozori od samog šećera. — Ah, divota! — uzviknu Ivica. — Sad ćemo se najesti!
Ja ću malo od krova, a ti, Marice, možeš od prozora, sladak je. Ivica digne ruku uvis te odlomi dijelak krova, da kuša kako prija,a Marica stade uz prozor te ga poče grickati. U to se javi sitan glasić iz kućice: Kakva su to griskala uz kućicu pristala? Ne griskajte, grizlice. ne grizite kućice! A djeca se ne dadoše smesti u svome poslu:
Vjetrić s neba zaigrao, na kućicu slatku pao — odgovoriše onome tankom glasiću i nastaviše zagrizati i žvakati. Ivici se osobito svidio krov, te on odlomi još jedan komad, ali veći, a Marica istrgne čitav okvir i sjede na zemlju, da se bolje najede.Dok su oni u slast mljackali da im je sve pucalo iza ušiju, najednom se otvore vrata i nekakva starica izmili iz kućice.
Djeca se uplašiše toliko da im je ispalo sve što imahu u rukama. Ali im starica kimnu glavom u pozdrav te ih upita:
— Kako ste dospjeli ovamo, draga dječice? Uđite k meni i ostanite, ništa se ne bojte. I, uzevši ih za ruku, uvede oboje u svoju kućicu. Iznese im na stol svakakva dobrog jela, mlijeka i kolača, oraha i jabuka. Prostrije im onda dvije lijepe bijele posteljice, a braco i seka legoše — bijaše im kao da su na nebu.
Starica koja je tako ljubazno dočekala i u kućicu primila Ivicu iMaricu, samo se pretvarala: ta bijaše ona zla vještica što je mamila djecu, pa je i onu slatku malu kućicu od kolača načinila samo zato da bi djecu vabila; a kad bi se dočepala kojega jadnog djeteta, zadavila bi ga, skuhala i pojela, i to je onda za nju bio blagdan. A valja znati da vještice imaju crvene oči, i ne mogu vidjeti daleko, ali im je njuh veoma oštar, kao u šumskih zvijeri, koje odmah osjete čim im se tkogod približuje. Kad joj Ivica i Marica bijahu nadohvat, zlobno se nacerila
izrekla u sebi: »Moji su, neće mi umaknuti! « Ujutro, prije nego što su djeca otvorila oči, vještica ustade i priđe posteljicama. Kad vidje kako Ivica i Marica slatko spavaju, onako punašnih i rumenih obraza, promrmlja za sebe: »Eh, baš dobra dva zalogaja! « I dohvati Ivicu suhonjavom rukom, prenese ga u malu staju i zatvori rešetkom: mogao se ondje derati što ga grlo nosi, ali mu pomoći ne bijaše. Zatim se vještica vrati Marici, prodrma je da se probudi i vikne joj: — Ustaj, lijena klado, donesi vode i skuhaj bratu štogod dobro.Eno ga u staji, treba da se udeblja, pa kad bude debel, onda ću ga pojesti. Marica briznu u gorak plač, ali joj sve bijaše uzalud: morade učiniti kako joj je zapovjedila bezdušna vještica. Otad se za Ivicu priređivalo najbolje jelo, a Marica dobivala samo rakovu koru. Vještica svakog jutra prilazila staji i dovikivala:
— Pruži prst, Ivice, da vidim koliko si udebljao. Ivica joj pak pružao koščicu, a stara, kraj svojih zamućenih očiju, mišljaše da mu je takav prst, i nikako joj nije išlo u glavu kako se to nije još utovio. Pošto su izminula četiri tjedna, a Ivica ostao svejednako mršav, vještica izgubi strpljenje i ne htjede više čekati.
— Marice — bijesno će jednog dana vještica — hajde donesi vode! Bio dječak debel ili mršav, sutra ću ga zaklati i skuhati. Kako li se samo ucviljela jadna sekica!
Ali ne bijaše druge, morade po vodu. Koliko li je suza ronila dok je vodu donosila! »Bože, pomozi nam!« uzdisala jadnica. »Kamo sreće da su nas šumske zvijeri rastrgale!
Barem bismo zajedno umrli.« I samo joj suze tekle niz lice. — Što tu cmizdriš! — okosi se vještica na nju. — Ionako ti ništa ne pomaže.
Sutradan ranom zorom morade Marica ustati da objesi kotao na ognjište i da poda nj naloži vatru. — Najprije ćemo kruh ispeći — promrsi vještica. — U krušnoj sam peći već naložila vatru, a i tijesto sam umijesila. I gurnu djevojčicu prema peći u kojoj su plameni jezici samo poigravali i huktali. — Uvuci se i pogledaj je li dobro ugrijana za kruh — podmuklo će vještica.
Opaka je vještica kanila odmah zatvoriti vrata na peći čim bi Marica uplazila unutra, i tako bi stara ispekla dijete i poslije ga pojela.
Ali je Marica razabrala što stara smjera, i stoga reče: — Ne znam kako ću unutra: pokažite mi. — Evo ovako, glupa gusko! — izdera se vještica. — Otvor je dovoljno velik da i ja mogu unutra. I da joj pokaže, nagnu se i turi glavu u peć. A Marica je gurnu,i vještica sunu duboko unutra. Zatim brže – bolje zatvori željezna vrata i namakne kračun.
Ah, kako je vještica urlala i strašno tulila! Marica pobježe odande, a bezdušna vještica sva izgorje: ostade od nje samo pepeo. Marica odjuri Ivici, otvori rešetku i viknu:
— Slobodni smo, Ivice, skončala je stara vještica! Ivica iskoči iz svoga zatvora kao što ptica izleti iz krletke kad joj se otvore vratašca. Što li su se radovali braco i seka, kako li su se grlili i veselo poskakivali! Kako više ne bijaše razloga da strahuju, uđoše u vještičinu kuću te uzeše zavirivati u njezine kutke.
Kakva li iznenađenja kad nađoše ormare i ladice pune dragog kamenja! — Ovo je kudikamo bolje od mojih kamenčića! — uzviknu Ivica te natrpa džepove koliko kod je moglo u njih stati.
— I ja bih da štogod kući odnesem — reče Marica, pa napuni svoju pregaču. — A sada put pod noge! — odluči Ivica. — Valja nam što prije iz ove začarane šume.
Išli su kakva dva sata i stigli do velike vode što se razlila naokolo. — Ne vidim kako ćemo prijeko — reče Ivica. — Nigdje ni brvna ni mosta. — Nema ni skele ni čamca — nadoveza Marica.
— Ali gledaj, ondje plovi bijela patka: zamolit ćemo je, pa će nas prevesti.I viknu onamo: Patko, bijela patkice,evo brace, sekice: mosta nema da se ode, pomozi nam preko vode!
Doplovi patkica do njih ove obale, a nato Ivica, sjedajući joj naleđa, zamoli: Leđa svoja podmetni,onamo nas premetni. I pozva seku da i ona sjedne. Ali se Marica usprotivi, ne htjede tako. — Ne, nikako oboje u jedan mah! — reče ona. — To bi patkici bilo preteško. Neka nas preveze jedno po jedno. Ljubazna patkica učini tako, te njih dvoje sretno preplovi preko vode.
Na drugoj obali lijepo se pozdrave s patkom koja im je pomogla, te nastave put šumom. Pošto su neko vrijeme tako išli, učini im se šuma nekako poznatom, i što dalje, bivala im sve znanija, dok naposljetku u daljini ne ugledaše očinsku kuću. Pojuriše da što prije stignu svome domu i napokon jurnuše u kuću te objesiše se ocu oko vrata.
I on njih,sretan, izgrli, jer bijaše tužan i žalostan sve otkad je djecu u šumi ostavio . Žena mu, njihova maćeha, umrla dok su oni izbivali od kuće.
Marica odveza pregaču te istrese što u njoj imaše — zakotura se drago kamenje po podu, a na to Ivica isprazni džepove, dragulji padali, jedna pregršt za drugom.
Dođe tako kraj svakoj brizi i nevolji, te djeca poživješe pokraj oca u samoj sreći i radosti.
