Da, ja sam ta mala koja se rodila posljednja. Imala sam tu sreću da se rodim četvrta po redu, tri brata pa ja. Najbolje je kad se rodiš posljednji od sve djece, jer onda dobivaš sve slatkiše i igračke od onih velikih. A kad ti ne daju, mama i tata kažu; pusti ju ona je mala. Starija braća uvijek te brane, na ulici i parku, ne daju nikom da te takne. Oni su veliki i pričaju šatru, a ja slušam i igram se u blatu. Igramo žmire, trule kobile, lastiša, vije, ćorave babe, luka i strijele, a oni su uvijek tu kraj mene. Naravno ja volim svoju braću, ali Mario me od njih najviše živcirao i od svih uvijek baš on me iznervir’o jer bi uvijek nešto od mene skriv’o. Trenirali su karate, jiu-jitsu, taekwondo, streljaštvo i ostale sportove samo za velike dečke. A meni bi rekli; ti si mala, nije to za tebe. Onda ja od muke poludim pa se sva uzbudim. Nisam mala, ja sam ista k’o i vi, klipani. Pa bismo se onda ipak skupa svi zajedno igrali. Bili su tu još: Bato, Veco, Ljilja, Nikolina, Loza, Nevio, Milan, Pele, svi smo skupa igrali bele, nogometa, mlina, monopola, klikera i slija, a ja sam u tim igrama mudra lija bila.
Da, ja sam ta mala koja je uvijek sve zezala, koja je jabuke, kruške i trešnje krala.
Čak i onda kad bi me mama kući zvala.
