Bila jednom jedna žena koja je jako željela malo, maleno dijete, ali nije znala kako ga dobiti, pa ode kod stare vještice i reče:
„Ja tako žarko želim dijete,možeš li mi reći gdje ga mogu dobiti?“
„To ćemo mi već riješiti!“ reče vještica. „Evo ti ovo zrno ječma: to nije onakvo zrno kakvo
raste u poljima seljaka ili kakvo dobivaju kokoši. Posadi ga u lonac za cvijeće i zalij, pa ćeš vidjeti!“
„Hvala ti!“ reče žena i plati vještici dvanaest novčića, ode kući, posadi zrno, a divan cvijet odmah počne rasti.
Izgledao je poput tulipana, ali latice su mu bile zatvorene, kao da je još pupoljak.
„Krasnog li cvijeta!“ reče žena i poljubi lijepe crvene i žute latice, a tog se trena uz prasak
cvijet otvori. Sada se je moglo vidjeti da to jest bio tulipan, ali u sredini cvijeta na zelenoj stolici sjedila je malena djevojčica, tako fina i lijepa. Nije bila veća od palca i zato je nazove Palčica. Lijepa lakirana ljuska oraha bila joj je kolijevka, plave latice ljubičica jastuci, a latica ruže pokrivač; tu je po noći spavala, ali se po danu igrala na stolu, na koji je žena stavila tanjur okružen vijencem od cvijeća čije su se peteljke spuštale u vodu, u kojoj je plovila velika latica tulipana.
Na njoj je sjedila Palčica i plovila od jednog do drugog kraja tanjura; dvije bijele konjske dlake bile su joj vesla. Znala je i pjevati, tako divno kako se ovdje nikoga još nije čulo.
Jedne noći, dok je ležala u svom lijepom krevetu, kroz razbijeno staklo na prozoru uskakuće ružna žaba krastača. Odvratna, velika i mokra, skakala je po stolu na kojemu je
spavala Palčica, pokrivena crvenom laticom ruže.
„Krasna žena za mog sina!“ reče krastača, uzme orahovu ljusku u kojoj je Palčica spavala, te s njom odskakuće kroz prozor, dolje u vrt.
Tekla je tu jedna široka, velika rijeka, ali krastača je sa svojim sinom živjela u močvarnoj i blatnoj bari. Uh! I on je bio ružan, baš poput svoje majke. „Kva, kva, breke-ke-keks!“ – to
je bilo sve što je rekao vidjevši lijepu malu djevojčicu u orahovoj ljusci.
„Ne tako glasno, jer ćeš je probuditi!“ reče stara krastača, „Mogla bi nam pobjeći, jer je tako lagana, poput labudovog paperja! Stavit ćemo je u rijeku, na jedan od velikih listova
lopoča. Njoj koja je tako laka i mala bit će to kao da je na otoku! Odatle ne može pobjeći, dok mi ne pripremimo svečanu sobu dolje ispod mulja, gdje ćete živjeti i raditi!“
Na rijeci je raslo mnoštvo lopoča, zelenih širokih listova koji su plutali na vodi. List koji je bio najdalji od obale bio je i najveći; stara krastača otpliva do njega i tu ostavi orahovu
ljusku s Palčicom. Malena jadnica se probudila rano ujutro, te počne gorko plakati kad je vidjela da je na velikom zelenom listu, sa svih strana okružena vodom, i da uopće ne može doći na kopno. Stara krastača je i dalje uređivala odaje ispod blata, ukrašavajući ih trstikom i žutim cvjetovima lopoča – trebalo je sve lijepo izgledati za buduću snahu – te otpliva zajedno s
ružnim sinom do lista lopoča do Palčice, jer su trebali uzeti njezin lijepi krevet da bi ga postavili u mladenkinu sobu, kako bi bio spreman za njen dolazak. Stara krastača se klanjala duboko u vodi ispred nje i rekla: „Evo mog sina, on će ti biti muž i živjet ćete divno dolje u blatu!“
„Kva, kva! Breke, ke-keks!“ – to je sve što je sin znao reći.
Uzmu oni lijepu posteljicu i otplivaju, a Palčica ostane sasvim sama, plačući na zelenom listu, jer ona nije željela živjeti kod odvratne krastače ili uzeti njezinog sina za muža. Male ribe koje su plivale u vodi vidjele su i čule krastaču, te su radoznalo izvirivale glavama iznad površine, želeći vidjeti malenu djevojčicu. Čim su je ugledale, učini im se tako divnom, te bi im bilo jako žao ako bi ona završila dolje kod ružne krastače. Ne, to se ne smije dogoditi! Sjate se oko peteljke lopočeva lista na kojemu je Palčica stajala, zubima pregrizu peteljku, pa list zaplovi niz rijeku, noseći Palčicu daleko, gdje je krastača nije mogla stići.
Palčica je plovila pokraj mnogih gradova. Ptice su je, sjedeći na grmovima, gledale i pjevale „divne li male djevice!“ List je s njom plivao sve dalje i dalje, noseći je u strane zemlje.
Jedan lijepi bijeli leptir dugo je kružio oko nje, te se na kraju spusti na list, jer mu se Palčica svidjela, a ona je bila sretna, jer je krastača više nije mogla dostići i bilo je tako divno
ploviti. Sunce je poput najljepšeg zlata sjalo na vodi. Uzme ona svoj pojas, te jedan kraj zaveže za leptira, a drugi za list, pa sada zaplovi mnogo brže.
Odjednom doleti veliki zlatar koji je, čim je ugleda, zgrabi oko vitkog struka te s njom odleti na stablo, dok je zeleni list i dalje plovio niz rijeku, zajedno s leptirom koji se, zavezan za list, nije mogao osloboditi.
Bože, kako je jadna Palčica bila prestrašena kad ju je zlatar odnio gore na stablo! Ali je više bila zabrinuta za divnog, bijelog leptira, kojega je zavezala za list: kako se nije mogao osloboditi, sigurno će umrijeti od gladi! To zlatara uopće nije bilo briga. Zajedno s njom zasjedne na najveći zeleni list na stablu te joj dade jesti cvjetnog meda, rekavši joj
da je vrlo lijepa, iako uopće ne sliči na zlatara. Uskoro su i ostali zlatari na stablu došli u posjetu vidjeti Palčicu, a jedna od gospođica zavidljivo je primijetila:
„Kako li jadno izgleda, ima samo dvije noge!“ „Uopće nema ticala!“ reče druga. „Struk joj je tako vitak,fuj! Izgleda poput ljudi, kako li je ružna!“ govorile su zlatarice, iako su sve bile svjesne da je Palčica vrlo lijepa. To je mislio i zlatar koji ju je uhvatio, ali kako su svi govorili da je ružna, na kraju je i on u to povjerovao i više je nije želio. Mogla je otići gdje želi. Tako je spuste sa stabla i stave na jednu tratinčicu. Tu je plakala, jer je mislila da je toliko ružna, kad je zlatari nisu htjeli, a u stvari je bila nezamislivo divna, tako fina i čista poput najljepše latice ruže.
Cijelo ljeto sirota je Palčica živjela potpuno sama u velikoj šumi. Od vlati trave savila si je krevet, te ga je objesila ispod velikog lista čička, koji ju je štitio od kiše; jela je slatki sok iz cvijeća i pila jutarnju rosu s listova. Tako prođe ljeto i jesen, ali sad je došla zima, duga i hladna. Sve ptice, koje su joj tako lijepo pjevale, odletjele su svojim putem, stabla i cvijeće su venuli, veliki čičkov list ispod kojeg je živjela se osuši i skvrča u žutu, usahnulu stabljiku, a ona se tako grozno smrzavala, jer joj je odjeća bila izderana, pa je fina, mala, jadna Palčica mislila da će umrijeti od zime. Počelo je sniježiti, a svaka pahuljica koja je na nju pala mogla se usporediti s velikom hrpom snijega kad padne na nas: mi smo veliki, dok
je ona bila veličine palca. Zagrnula se uvelim listom, ali nije se mogla ugrijati, tresla se od zime.
Došla je do samog ruba šume, gdje je strnjika stršila iz smrznute zemlje pokošenog polja. Njoj se činilo kao da hoda kroz cijelu šumu, a tako se tresla od hladnoće! Napokon dođe
do vrata poljskog miša, male rupe ispod strnjike. Tamo je poljska mišica dobro živjela u toplini; imala je gomilu žita, divnu kuhinju i ostavu. Jadna Palčica stane uz vrata i poput
siromašne prosjakinje zamoli za komadić zrna ječma, jer već dva dana nije ništa jela. „Mala jadnice!“ reče mišica, koja je ustvari bila jedna obična dobra stara poljska mišica,
„uđi u moju toplu sobu i jedi sa mnom!“ Palčica joj se svidjela, te joj reče: „Možeš ostati kod mene ove zime, ako ćeš mi pospremati kuću i pričati priče, jer to volim.“ Palčica uradi sve što je stara mišica tražila i bilo joj je odlično.
„Uskoro nam stiže posjeta!“ reče mišica, „Moj susjed dolazi k meni svaki tjedan. Njegova kuća je bolja od moje, ima velike sobe, a hoda u divnom crnom krznu! Da se za njega
udaš, ne bi se trebala zabrinjavati, ali on ne vidi. Morala bi mu ti pričati najljepše priče.“ Palčici se to ne svidi, nije ju zanimao susjed krt. Dolazio bi u svom crnom krznu; bogat i
učen – govorila je mišica – njegov je stan bio dvadeset puta veći od njenog, ali uza svu nauku uopće nije volio sunce ili lijepo cvijeće. O njima je govorio sve najgore, jer ih nikada nije vidio. Palčica je morala pjevati, i to „Leti bumbaru“ i „Fratar ide na livadu“, a krt se zaljubi radi njezinog divnog glasa, ali ipak ništa ne reče, jer on je bio razuman muškarac.
Novoizgrađenim hodnicima kroz zemlju spojio je njihove kuće, pa su se mišica i Palčica tuda mogle šetati kad god su htjele. Upozorio ih je da se nema potrebe bojati mrtve ptice
koja leži u prolazu; bila je to cijela ptica, s perjem i kljunom, nedavno umrla, na početku zime, sada ispod zemlje, baš gdje on prolazi.
Krt u usta uzme komad kresiva, jer ono svijetli kao vatra u mraku, te ih povede svijetleći kroz dugi, mračni hodnik. Kad su stigli do mjesta gdje je ležala mrtva ptica, krt pogura
svoj široki nos kroz zemlju i otvori rupu kroz koju je dolazilo svjetlo. Na sredini poda ležala je mrtva lastavica, savijenih krila, glave i nogu uvučenih ispod perja. Jadna ptica je
sigurno umrla od hladnoće! Palčica se jako rastuži: ona je voljela sve male ptice, jer one su joj cijelog ljeta pjevale i cvrkutale, a krt pogura pticu svojim kratkim nogama, govoreći: „Ova više neće pjevati! Mora biti smiješno roditi se kao ptica! Bogu hvala da se to mojoj djeci ne dogodi; pa ptica nema ništa osim svog cvrkuta i umire od hladnoće po zimi!“
„Da, to su pametne riječi razumnog muškarca,“ reče mišica. „Što to ptica ima od svog cvrkuta, kad dođe zima? Mora gladovati i smrzavati se, a i sve to se preuveličava.“
Palčica ne reče ništa, a kad su njih dvoje okrenuli leđa, sagne se te razmakne perje na glavi ptice i poljubi je u zatvorene oči. „Možda si mi ti onako divno pjevala u ljeto,“ mislila je, „onako me radovala, voljena, lijepa ptico!“
Krt začepi rupu kroz koju je probijalo svjetlo dana i otprati kući svoje dame. Ali Palčica nije tu noć mogla spavati, te ustane iz kreveta i isplete lijepu deku od sijena i pamuka
kojega je našla u mišičinoj sobi, odnese je dolje i zagrne je oko ptice, da bi je ugrijala u hladnoj zemlji.
„Zbogom, ti lijepa mala ptico!“ reče ona. „Zbogom i hvala ti na ljetnoj pjesmi, kad su sva stabla bila zelena, a sunce nas grijalo i sjajilo!“ Položi ona glavu na prsa ptice, te se odjedanput prestraši, jer tamo je nešto kucalo. To je bilo srce ptice. Ptica nije uginula, već je bila u dubokom snu, a sad se ugrijala i vratila u život.
Ujesen sve lastavice lete u tople krajeve, a ako neka zaostane, smrzne se i padne, te ostane kao mrtva ležati ispod hladnog snijega.
Palčica se tresla od straha, jer ptica je bila velika, toliko veća od nje koja je samo palac visoka, ali se ipak ohrabri, pritisne pamuk još čvršće oko ptice, donese list metvice kojim
se sama pokrivala, te njime pokrije ptici glavu. Sljedeću noć se opet odšulja do nje; bila je doista živa, ali toliko slaba da je samo na tren
otvorila oči i vidjela Palčicu, koja je stajala s komadom kresiva u ruci, jer nije imala bolje svjetiljke.
„Hvala ti, lijepo maleno dijete!“ reče joj bolesna lastavica. „Baš sam se dobro ugrijala! Uskoro ću biti u punoj snazi i moći ću letjeti, vani pod toplim suncem!“
„Ah!“ reče ona. „Vani je baš hladno, snijeg i led! Ostani u svom toplom krevetu, ja ću te paziti!“
U latici cvijeta donosila je lastavici vodu, a ona je pila i pričala joj o tome kako je ranila krilo na trnovitom grmu, pa nije mogla pratiti ostale lastavice na dalekom putu prema
toplim krajevima. Na kraju je pala na zemlju, a ostalog se ne sjeća, pa ni kako je ovdje završila.
Ovdje je provela zimu, a Palčica ju je njegovala s ljubavlju, dok ni krt ni mišica ništa o tome nisu znali, jer njima se jadna sirota lastavica nije sviđala.
Čim je došlo proljeće i sunce zagrijalo zemlju, lastavica se oprosti od Palčice, koja je baš kao i krt otvorila rupu kroz zemlju. Sunce je divno sjalo nad njima, a lastavica je upita
želi li poći s njom: mogla bi sjesti na njezina leđa i poletjeti daleko u zelenu šumu. Ali Palčica je znala da bi stara mišica bila tužna kad bi je ona tako ostavila.
„Ne, ne mogu!“ reče Palčica.
„Zbogom, zbogom! Ti draga, divna djevojčice!“ reče lastavica i odleti prema suncu. Palčica je gledala sa suzama u očima, jer je toliko voljela jadnu lastavicu.
„Kvi-vit! Kvi-vit!“ oglasi se ona još jednom i odleti u zelenu šumu.
Palčica je bila tužna. Nije smjela izlaziti vani na sunce; žito na njivi uz mišičinu kuću je već toliko naraslo da je jadnoj maloj djevojčici veličine palca izgledalo kao gusta šuma.
„Ovo ljeto ćeš si šivati djevojačku spremu!“ reče joj mišica, jer je susjed, dosadni krt u crnom krznu, pitao za njezinu ruku. „Treba ti i vune i pamuka! Trebat će ti jastuci za
sjedenje i ležanje, kad postaneš krtova žena!“
Palčica je morala raditi uz vreteno, a mišica je zaposlila četiri pauka koji su tkali i pleli dan i noć. Svaku večer krt je dolazilo u posjetu i samo pričao o tome kako će na kraju
ljeta, kad sunce više toliko ne žari i ne peče zemlju dok se ona osuši kao kamen, kad ljeto bude gotovo, tada će se oženiti Palčicom. Ali ona nije bila ni najmanje sretna, jer joj nije
bilo stalo do dosadnog krta. Svako jutro, kad bi se sunce diglo, i svaku večer, kad se spuštalo, iskrala bi se ona vani ispred vrata, a kad bi vjetar zapuhao i raširio klasje, pa je
mogla vidjeti plavo nebo, mislila je o tome kako je tu lijepo i svijetlo, žarko želeći ponovo vidjeti voljenu lastavicu. Ali ona se nije vratila, odletjela je daleko u lijepu zelenu šumu.
Jesen je došla, a Palčica je bila gotova s djevojačkom spremom.
„Za četiri tjedna ćeš se udati!“ reče joj mišica. Ali Palčica je plakala i govorila da neće dosadnog krta.
„Dosta je te priče!“ reče mišica. „Ne budi tvrdoglava, jer ću te inače ugristi svojim bijelim zubima! Udat ćeš se za divnog muža! Crno krzno poput njegovog nema čak ni kraljica!
Bogat je i Bogu hvala na njemu!“
Došlo je i vjenčanje. Krt je došao po mladu, kojoj je bilo suđeno živjeti s njim, duboko ispod zemlje, da nikad ne izađe pod toplo sunce, jer on to nije volio. Jadna djevojčica je
bila toliko tužna, jer morala se oprostiti od krasnog sunca, koje je na pragu mišičine kuće ipak mogla gledati.
„Zbogom, ti jasno sunce!“ reče i pruži ruke visoko u zrak, te izađe ispred mišičine kuće; žito je bilo požnjeveno, ostala je samo strnjika. „Zbogom, zbogom!“ reče i svojim malim
rukama zagrli mali crveni cvijet. „Pozdravi malu lastavicu, ako je susretneš!“
„Kvi-vit, kvi-vit!“ začuje se odjedanput iznad njezine glave. Ona pogleda u visinu, te ugleda malu lastavicu, koja je bila sva sretna čim je vidjela Palčicu; ona joj ispriča kako joj
nikako nije stalo do udaje za ružnog krta i života duboko pod zemljom, gdje sunce nikada ne sjaji. Mogla je jedino plakati.
„Hladna zima dolazi,“ reče mala lastavica. „Ja letim daleko u tople krajeve, hoćeš li sa mnom? Možeš sjesti na moja leđa! Zaveži se svojim pojasom, pa ćemo odletjeti daleko od
ružnog krta i njegove mračne kuće, visoko preko planina u tople zemlje, gdje sunce sjaji ljepše nego ovdje, gdje je uvijek ljeto i divno cvijeće. Poleti sa mnom, slatka mala Palčice,
ti koja si mi spasila život kad sam smrznuta ležala u tamnom podzemlju!“ „Da, ja ću s tobom!“ reče Palčica i sjedne ptici na leđa, s nogama na njenim raširenim
krilima, zaveže pojas za jedno od najjačih pera, a lastavica poleti visoko u zrak, preko šume i mora, preko visokih planina s vječnim snijegom. Palčica se smrzavala u hladnom
zraku, ali bi se uvukla ispod toplih pera ptice i izvukla samo glavu, gledajući svu divotu ispod sebe.
Na kraju stignu u topli kraj. Zrake sunca ovdje su bile puno jače, nebo se činilo dva puta više, a na brežuljcima i padinama raslo je divno zeleno i plavo grožđe. U šumama su
rasli limuni i naranče, mirisala je mirta i metvica, a po cesti su trčala lijepa djeca i igrala se sa šarenim leptirima.
Ali lastavica je letjela još dalje, a bilo je sve ljepše i ljepše.
Ispod prekrasnih zelenih stabala uz plavo more ležao je blještavi bijeli mramorni dvorac iz starih vremena. Vinova loza penjala se uz njegove visoke stupove, a tamo na njihovim vrhovima bilo je mnoštvo lastavičjih gnijezda, a jedno od njih bilo je dom lastavice koja je nosila Palčicu.
„Ovo je moja kuća!“ reče lastavica. „Ali ako želiš sebi potražiti dom među divnim cvijećem koje dolje raste, tamo ću te spustiti i možeš uživati koliko želiš!“
„Divno!“ reče ona plješćući malim ručicama.
Jedan veliki mramorni stup ležao je srušen i razbijen u tri komada, a u pukotinama je raslo prekrasno veliko bijelo cvijeće. Lastavica sleti s Palčicom i ostavi je na jednom od
širokih listova. Kako li se iznenadila kada je u sredini cvijeta vidjela malenog čovjeka, bijelog i prozirnog kao staklo! Na glavi mu je bila divna zlatna kruna, a na ramenima
prekrasna prozirna krila, a nije bio veći od Palčice. On je bio cvjetni anđeo. U svakom cvijetu živio je sličan čovjek ili žena, a on je bio njihov kralj
„Bože, kako je lijep!“ šaptala je Palčica lasti. Mali princ se toliko prestrašio laste, jer je ona prema njemu bila toliko ogromna, ali kad je vidio Palčicu bilo mu je jako drago, jer je ona
bila najljepša od svih koje je ikada vidio. Skine svoju krunu s glave i stavi je na njezinu, upita je kako se zove i bi li se za njega udala i postala kraljica svih cvjetova! Da, bio je to
čovjek drukčiji od krastačinog sina i krta u crnom krznu. Ona zato pristane na prinčev prijedlog, a iz svakog cvijeta su izašli ljudi i žene, noseći poklone: najbolji je bio par lijepih krila od velike bijele mušice. Pričvrstili su ih Palčici na leđa, pa je tako i ona mogla letjeti s cvijeta na cvijet. Svuda je vladala radost, a mala lastavica je sjedila u svom gnijezdu i pjevala im najbolje što može, dok je u srcu bila tužna, jer je toliko voljela Palčicu da se od nje ne bi nikad rastala.
„Nećeš se više zvati Palčica!“ reče joj cvjetni anđeo. „To je ružno ime, a ti si tako lijepa. Zvat ćeš se Maja!“
„Zbogom! Zbogom!“ reče mala lastavica i odleti iz toplog kraja, daleko natrag u Dansku; tamo je imala malo gnijezdo povrh prozora čovjeka koji je pričao bajke: njemu je ona
cvrkutala „kvi-vit, kvi-vit!“, a odatle je cijela ova priča i nastala.
