Bijaše to jednom kad je zima upolovila, snježne pahuljice osipale s neba meke kao najljepše perje, a uz prozor, uokviren crnom ebanovinom, sjedila kraljica sa svojim šivenjem. I dok je tako šila, otvorila je načas prozor da pogleda kako vani snježi, pa se u nepažnji iglom u prst ubola. Tri kapi krvi kapnuše na snijeg na prozorskom podboju, a kraljica, kad ih vidje gdje se onako lijepo rumene na snježnoj bjelini, reče u sebi: »Eh, da mi je imati kćerkicu bijelu kao snijeg, obraza rumenih kao ruža, a kose crne kao što je ovaj prozorski okvir od ebanovine, baš bih sretna bila! « Ubrzo zatim rodi joj se kćerkica, a kako bijaše bijela kao snijeg, obraza rumenih kao ruža i kose crne poput ebanovine,nazvaše je Snjeguljicom.
Ali gle nesreće: kako se djevojčica rodi, umrla je majka, kraljica.Kralj one zemlje nakon godinu dana oženi se drugom ženom, i ta onda postade kraljica. Bila je to žena veoma lijepa, ali ohola i nadmena: nije mogla ni zamisliti a kamoli podnijeti da je itko ljepotom natkrili. Imala je čudesno ogledalo, odgovaralo ono na svako pitanje koje mu upraviš.
I kad bi stala preda nj, pitala ga kraljica ogledajući se u njemu: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica?
A na to joj ogledalo odgovaralo: Izmeđ mnogih ljepotica najveća si krasotica. I bila je kraljica nadasve zadovoljna dok je to slušala, ta znala je ona da ogledalo istinu govori.
Snjeguljica pak rasla i stasala, i bivala sve ljepša, iz dana u dan. Kad je navršila sedam godina, prometnula se u ljepotu što je sjala kao vedar dan na nebu, bila ona ljepša i od same kraljice, svoje maćehe. I kad je kraljica opet upitala ogledalo: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica?
Ono joj odgovori: Kraljica si, krasotica, al je ljepša Snjeguljica. Prepala se kraljica kad je to čula: sva je požutjela od muke i pozelenjela od zavisti.
Od tog časa bijes u njoj previrao, pa kad bi samo vidjela Snjeguljicu, utroba se u noj prevrtala: toliko je mrzila djevojčicu.
Nadutost, zavist i povrijeđena taština neprestano rasla u njezinu srcu i naposljetku ju toliko presvojila te nije od nje ni danju ni noću imala mira ni počinka. Na kraju, ne mogavši više izdržati, zovnu jednoga izmeđ u svojih lovaca te mu reče: — Vodi tu malu u šumu, da je moje oči više ne vide! Ubij je ondje i donesi mi u dokaz njezinu jetru i pluća!
Lovac posluša te odvede djevojčicu u šumu. Ali kad je onamo došao i potegao lovački nož da izvrši okrutnu zapovijed i da Snjeguljici probode nedužno srce, djevojčica briznu u plač i zajada, moleći lovca: — Ah, smiluj mi se, dragi lovče, i poštedi mi život!
Obećavam da ću ostati u šumi, u divljini, i nikad se neću vratiti na dvore. Bila je tako lijepa u svome jadu, te se lovcu sažalila onako uplakana. — Neka ti bude: bježi onda, jadno dijete! — smilova se on. A u sebi nadoveza: »Ta ionako će te ubrzo razderati šumske zvijeri.«Ipak se osjećao kao da mu je velik teret pao sa srca što djevojčicu nije morao ubiti. Kako je baš dotrčala mlada divlja svinja, a on imao kraljici donijeti dokaz, zakla dolutalog veprića, izvadi mu jetru i pluća, i to onda odnese na dvore i dade kraljici. Ona naredi kuhar uda ih skuha u soli, i zla žena potom sve pojede, uvjerena da se tako riješila Snjeguljice. Kad je djevojčica ostala u golemoj šumi, sama i napuštena, stijesni joj se oko srca. Zapala je u strah, plašio ju svaki šušanj, i samo je gledala u lišće na drveću, ne znajući što bi. Udari jadna utrk: trčala je po oštrom kamenju i po trnju, a šumske zvijeri gledale je kako bježi i skakale oko nje, ali joj ništa ne učiniše. Bježala je tako sve dok su je noge nosile, a već se i večer bližila. Onda ugleda kućicu, malu majušnu, te uđe da ondje počine.
U kućici bilo sve maleno, ali tako ubavo i čisto, milina ti pogledati. Na sredini stajao stol pokriven bijelim stolnjakom, na stolu sedam tanjurića i sedam vrčića, uza svaki tanjurić položenamala žlica, viljuška i nož. Uza zid poredano sedam posteljica, sve jedna do druge, a na njima plahte bijele bjelcate.
Kako bijaše gladna i žedna, Snjeguljica uze iz svakog tanjurića i pojede malko variva i kruha, te iz svakog vrčića gutnu malen gutljaj vina: nije htjela da sve uzme iz jednoga i da ga tako isprazni. Potom, umorna, htjede leći na koju od onih posteljica, ali ne nađe prikladne za se: ova preuska, ona prekratka; istom sedma bijaše joj kako valja, te u nju leže, izmoli molitvu i brzo u san utonu. Kad se sasvim umračalo, dođoše gospodari one kućice — bijahu to patuljci, njih sedmorica, što su u planini rude tražili ikopali.
Upališe oni svojih sedam malih svjetiljaka, pa kako rasvijetliše unutrašnjost svoje kućice, odmah opaziše da je netko unjoj bio i naokolo švrljao, jer nisu našli onaj red kakav su na odlasku ostavili. — Tko je sjedio na mome stočiću? — reče prvi. — Tko je jeo iz moga tanjurića? — upita drugi. — Tk o je lomio od moga kruha? — javi se treći. — Tko je uzimao od moga variva? — oglasi se četvrti. — Tko je nabadao mojom viljuškom? — u čudu će peti. — Tko je rezao mojim nožem? — ljutnu se šesti. — Tko je pio iz mog vrča? — na kraju će sedmi.
Obazre se nato prvi oko sebe, pa kad vidje da mu je postelja uleknuta i plahta na njoj zgužvana, uzviknu: — Tko se valjao po mojoj postelji?I ostali na to pogledaše na onu stranu, priđoše posteljama te će onda svi u jedan glas: — I u mojoj je postelji netko ležao.
Uzvikali se patuljci, a sedmi, kad u svojoj postelji vidje Snjeguljicu kako spava, zovnu ostale. Pritrčaše oni te se snebiše od čuda. Prinesoše svoje svjetiljčice i zajedno osvijetliše
Snjeguljicu. — Bože mili, što li je lijepo ovo dijete! — uskliknuše složno .Toliko se zadiviše i toliko ganuše da je nisu htjeli probuditi nego je ostaviše da spava.
Sedmi je patuljak spavao kod svojih drugova, naizmjence, kod svakog pomalo, i tako im minu noć. Kad je objutrilo, Snjeguljica se probudi: kad je vidjela sedam patuljaka, protrnula je od straha. Ali joj oni ljubazno zaželješe dobro jutro te je upitaše kako se zove. — Zovem se Snjeguljica — odgovori ona. — A kako si došla u našu kuću? — pitali je patuljci dalje. Nato im ona pripovjedi kako ju je maćeha htjela ubiti, kako ju je predala lovcu, da je u šumi smakne, a on joj život poštedio, i kako je onda cijeli dan bježala dok naposljetku nije naišla na kućicu.
— Bi li htjela ostati kod nas da nam kuću držiš, da nam kuhaš, postelje rediš, da nam pereš, šiješ i pleteš, da u svemu održavaš red i čistoću? — predložiše joj patuljci.
— Ništa ti kod nas nebi nedostajalo. — Bih, bih, vrlo rado — prihvati Snjeguljica. — Dobro je, lijepo će ti kod nas biti — pritvrdiše patuljci. I ostade Snjeguljica kod njih.
Lijepo im je kuću držala, sve radila i redila. Izjutra patuljci odlazili u brda da traže i kopaju rude izlato, a vraćali se uvečer i nalazili večeru priređenu.
Danju je djevojčica ostajala sama, pa su je patuljci opominjali neka bude smotrena i neka se dobro u pamet uzme: — Čuvaj se maćehe, brzo će ona doznati da si ovdje, međunama. Ne puštaj nikoga unutra. Kraljica pak, uvjerena da je pojela Snjeguljičinu jetru i pluća,mišljaše da je opet prva po ljepoti i da joj nema ravne u svoj kraljevini. Htjede da joj to ogledalo kaže i potvrdi, pa stoga stade preda nj te ga upita: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica?
Ogledalo joj na to odgovori: Kraljica si, krasotica al je ljepša Snjeguljica preko sedam brežuljaka, pokraj sedam patuljaka. Prestravi se kraljica, jer je znala da ogledalo istinu kazuje.
Odmah je razabrala da ju je lovac obmanuo i da je Snjeguljica i dalje na životu. Uze ona premišljati i smišljati kako bi Snjeguljicu otpremila sa svijeta:
jer dok ne bude uvjerena da je najljepša u kraljevini, neće od zavisti imati mira ni počinka. Naposljetku smisli varku: premaza lice te se preodjenu u staru trgovkinju — pokućarku. Nitko je takvu ne bi prepoznao. Tako prerušena krenu preko sedam brežuljaka da nađe kuću sedam patuljaka. Kad dođe do kuće, pokuca na vrata i viknu : — Evo lijepe robe na prodaju!
Pogledajte, pogledajte!Snjeguljica pomoli glavu na prozor i pozdravi uljudno: — Dobar dan, draga ženo. A što to prodajete? — Evo, svašta lijepo, dobre robe — odgovori lažna pokućarka.
— Imam pojasa i vrpca u svim bojama. I nato odmah izvuče pleten pojas od šarene svile. »Tu čestitu ženu mogu pustiti u kuću«, pomisli Snjeguljica, pa odsunu vrata i kupi lijepi svileni pojas. — Baš ti pristaje, dijete moje — lukavo će stara. — Čekaj, jaću ti pojas namjestiti. Snjeguljica, ništa ne posumnjavši, stade pred nju i pusti da je ona opaše novim pojasom. Ali je stara brže -bolje uze pritezati i toliko je stegla da je Snjeguljica ostala bez daha i pala na tlo kao mrtva. — Bila si dosad najljepša, ali više nećeš! — promrsi stara i odbrza odande. Uvečer se sedam patuljaka vrati kući. Kakva li nemila iznenađenja kad ugledaše svoju dragu Snjeguljicu gdje na tlu leži kao mrtva! Ne miče se, jadna, nema na njoj znaka života. Podigoše je i vidješe da je prejako stegnuta. Odmah prerezaše pojas, a ona poče disati, i život se polako u nju vrati. Kad su od nje čuli što se dogodilo, lijepo je upozoriše:
— Ono ti nije bio nitko drugi doli tvoja opaka maćeha. Dobro pazi: dok nas nema, nikoga ne puštaj unutra! Kad je zla kraljica došla na dvore, požuri se pred ogledalo te ga upita:
Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica? A na to joj ogledalo odgovori: Kraljica si, krasotica, al je ljepša Snjeguljica preko sedam brežuljaka, pokraj sedam patuljaka. Čuvši to, opaka kraljica uskipje od bijesa, jer je razabrala da je Snjeguljica oživjela. »Već ću ja štogod smisliti da je dokrajčim jednom zauvijek«, reče u sebi. I kako bijaše iskusna u vještičjim umijećima, napravi češalj s otrovom. Premaza se zatim i preodjenu, preobrazi se u drugu staricu i takva krenu preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka. Kad stiže, pokuca na vrata i viknu: — Lijepe robe, dobre robe na prodaju! Snjeguljica pomoli glavu kroz prozor i reče:
— Idite dalje, ne smijem nikoga pustiti unutra. — Ako ne smiješ nikoga pustiti, možeš barem robu pogledati — uporno će stara, te izvadi i pokaza otrovni češalj.
Svidio se češalj djevojci, te ona, zaluđena, naposlije otvori vrata. Pošto se pogodiše o kupnji, lukavo će stara: — Hajde da te lijepo počešljam. Snjeguljica nije ništa posumnjala: dopusti staroj da je počešlja.Ali tek što je češalj prošao kroz kosu, ispusti svoj otrov, a djevojka,obeznanjena, pade na tlo.
— Eto ti, gade! — promrmlja opaka žena. — Ode ti ljepota,gotovo je s tobom. I u tim riječima pobrza odande. No, eto sreće u nesreći: kad se već primicala večer, patuljci se uskoro vratiše kući. Kad ugledaše Snjeguljicu kako na tlu leži kao mrtva, odmah pomisliše na maćehu — ta njezini su prsti tu posrijedi. Potražiše i nađoše otrovni češalj, a kako ga izvadiše iz kose, onog se trena Snjeguljica osvijesti, te im onda pripovjedi što je i kako je bilo. Patuljci je opet opomenuše da bude smotrena. — Pamet u glavu, i ne otvaraj nikome! I ni od koga ništa ne uzimaj! Kad se kraljica vratila na dvore, odmah se požuri da pita ogledalo:
Ogledalce kaži meni. ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica? A ogledalo joj odgovori: Kraljica si, krasotica, al je ljepša Snjeguljica preko sedam brežuljaka, pokraj sedam patuljaka. Čuvši što ogledalo kazuje, kraljica se ražesti — sva se tresla od golemog bijesa.»Snjeguljica mora umrijet, sve ako me i života stajalo! « — zaprijeti opaka žena.
I to rekavši, ode u tajnu sobicu u koju nitko nije ulazio niti je mogao ući, te ondje načini jabuku da bijaše kao prava, ali veoma otrovna. Izvana jabuka bila lijepa, žuta i crvena — svakomu bi za njom zazubice rasle, ali tko bi u nju samo zagrizao, odmah bi mrtav pao na tlo. Pošto je privela kraju svoju zlu rabotu i dovršila sve oko jabuke, zla kraljica premaza lice, odjenu se kao stara seljakinja te uze put pod noge — preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka. Kad je stigla i na vrata pokucala, Snjeguljica pomoli glavu na prozor te joj reče: — Ne smijem nikoga u kuću pustiti, zabranili mi patuljci. — Baš šteta — dočeka lažna seljakinja. — A htjela bih se riješiti ovih jabuka: evo ti jedne, poklanjam ti je. — Hvala neću — otkloni Snjeguljica — ne smijem ništa uzeti . — Možda se bojiš da je otrovna — lukavo će stara. — Evo ću je prepoloviti: pola tebi, pola meni. I prepolovi jabuku te crvenu polu pruži Snjeguljici, a zelenu sama zagrize. Jabuku je, naime, tako vješto načinila da je samo crvena pola bila otrovna. Snjeguljici oči išle za lijepom jabukom, pa kad je vi djela kako stara slasno zagriza i žvače, ne mogaše odoljeti: pruži ona ruku te uze crvenu polovicu. Ali tek što je odgrizla zalogaj, sruši se — pade mrtva na tlo.
Opaka kraljica ošinu je strašnim pogledom i zlobno se naceri. — Eto ti, dobila si svoje, ljepotice bijela kao snijeg, rumena kao ruža i crnokosa kao ebanovina! Ovaj put neće ti patuljci pomoći,ne mogu te u život dozvati! Tek što se vratila na dvore, odmah pohitje ogledalu da ga pita: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica,koja li je krasotica? A sada joj ogledalo napokon odgovori: Izmeđ mnogih ljepotica najveća si krasotica. Opako joj i zavisti puno srce najposlije se smirilo — koliko se već zavidno srce može smiriti. Kad su patuljci te večeri došli kući, nađoše Snjeguljicu opruženu na tlu: leži ukočena, ne diše i ne daje nikakva znakaživota. Podigoše je i pregledaše ne bi li našli štogod otrovno;raskopčaše joj oplećak, počešljaše kosu, umiše je vodom i vinom, ali sve uzalud: mrtva pa mrtva. Položiše je potom na odar, posjedaše sva sedmorica oko nje te je uzeše oplakivati: tri su je dana tako oplakivali. Dođe onda vrijeme da je pokopaju, ali ona bijaše tako svježa, tako lijepih i rumenih obraza kao da je još živa, te oni rekoše:
— Ne možemo takvu ljupkost i ljepot u u crnu zemlju zakopati. Zaključiše tako pa načiniše proziran lijes od stakla da Snjeguljicu mogu vidjeti sa svih strana, položiše je u lijes napisaše na njemu zlatnim slovima: Snjeguljica, kraljevska kći. Odnesoše onda lijes na brijeg, na visoku hrid, i jedan je izmeđunjih uvijek ostajao kraj lijesa da ga čuva. I šumske ptice dolijetale i oplakivale Snjeguljicu, najprije sova, pa gavran i napokon golubica. Mnogo je vremena Snjeguljica tako proležala u lijesu i nijevenula, činilo se da je samo usnula: ostala joj sva ljepota, bijaše i dalje bijela kao snijeg, rumena kao ruža, crnokosa kao ebanovina. Jednog dana naiđe onuda neki kraljević i htjede da prenoći kod patuljaka. Vidje na brijegu stakleni lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu i pročita natpis ispisan zlatnim slovima. Reče on tada patuljcima: — Dajte mi taj lijes, možete za nj tražiti što god hoćete.
— Ne damo ga ni za sve zlato na svijetu — odgovoriše mu patuljci. — Onda mi ga poklonite — opet će kraljević — jer mi se činida ne bih više mogao živjeti a da ne gledam Snjeguljicu. Voljet ću je i poštivati kao najviše i najdraže što imam na svijetu. Videći gdje je kraljeviću Snjeguljica zaista omiljela, patuljci sesmilovaše i dadoše mu lijes. Kraljević naloži svojim slugama da uzmu lijes i da ga ponesu na ramenima. Oni tako učiniše, ali se spotakoše o grm: lijes se potrese, a Snjeguljici ispade otrovni zalogaj što joj bijaše u grlu zapeo — i ona polako otvori oči i podiže pokrov. — Gdje sam? Kamo me nosite? — upita, pošto je oživjela.
— Umiri se, kraj mene si — odgovori joj kraljević, obradovan. — Vodimo te na očeve mi dvore, da mi budeš ženom, jer te volim iznad svega na svijetu.
— Pristajem — reče Snjeguljica — ali da mi dopustiš da ponekad vidim svoje drage patuljke. On joj to rado obeća, i Snjeguljica krenu s njime na njegove dvore. Svadba im bijaše sjajna i raskošna. Pozvali su na nju i Snjeguljičinu opaku maćehu. Kad se maćeha odjenula u prekrasno ruho, obrati se svome ogledalu te upita: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica,koja li je krasotica? A na toj joj ogledalo odgovori: Kraljica si, krasivica, al je veća ljepotica, kraljica što sada posta, tebe zove kao gosta. Čuvši što ogledalo kazuje, zla kraljica zapade u takav bijes da naprosto nije znala što bi. Samo je kletve protiskivala. Najprije pomisli da i neide na svadbu, ali prevlada u njoj radoznalost, htjede ona vidjeti mladu kraljicu, i zato ode na slavlje. Tek što je stupila na one dvore, prepozna Snjeguljicu te se zaprepasti: riječ joj u grlu zape, ostade on a kao skamenjena. Naposljetku se pribra i htjede pobjeći, ali je dohvatiše: kliještima donesoše užarene željezne papuče, staviše ih pred nju, a ona ih morade nazuti i u njima plesati, i tako je plesala sve dok nije mrtva na zemlju pala
