Sjećam se tog djetinjstva kao da je bilo jučer. Godine prolaze munjevitim korakom, a ja imam osjećaj da je taj period života bio najljepši. Zapravo se trudim, kroz priču, razgovor i igru sa svojim sinom te ostalom djecom, to dijete u sebi njegovati i sačuvati. Sačuvati ono djetinje i biti dijete svaki dan, barem na trenutak. Osmjesi djece su najslađi jer se smiju od srca, i zato je smijati se s njima neopisivo. U mom sjećanju žive igre: žmire, graničar, lastiš, vije, lopova i žandara, crvene kraljice 1,2,3, trule kobile, pokvarenog telefona, fantoma, luka i strijele, praćke, klikeri, rošule, slije, sanjkanje niz brdo, grudanje, izrade snješka, lančića od cvijeća, kidanje latica tratinčica (voli me – ne voli me), i sve ostale zabavne stvari.
Od jutra do večeri bili smo vani, igrali smo se do kasno u noć. Kada bismo ogladnjeli brali smo voćke, uletjeli bismo u kuću i dobili sendvič ili kruh namazan s mašću, paštete, kuhanog kukuruza, kruha i pekmeza, i opet na igru. Penjali smo se po drveću, garažama, igrali u pijesku, gađali kamenčićima, pjevali, svađali, mirili ava ava nitko nije krava, mir mir nitko nije kriv.
Kad bismo se posjekli, udarili ili pali, roditelji nas nisu odmah vodili na hitnu, zalili bi ranu rakijom, poljubili nas i rekli proći će. Slatkiše smo jeli kad ih je bilo, a najviše smo voljeli rođendane i kad nam netko dođe u goste pa donose poklon ili nešto novaca. Jedva smo čekali Djeda mraza, Sv Nikolu i Zeku. Nismo od malena imali svoj račun u banci i krupne novce u kasici, bilo je nekoliko proizvoda i bili smo sretni kada smo ih dobili. Sjećam se tako: Slatke tajne, 505 s crtom, Dimnjačara, Kiki i Bronhi (lakše se diše), Moto, napolitanke, Bobi smoki, štapići, čokolada: Braco, Seka, Dado, Goga, sladoleda: Bubi, Snjeguljica, Njofra. Pisali smo dnevnik i zvali se kućnim telefonom, nedjeljom išli u kino na matineju s pečenim bundevinim košticama u ruci. Švercali se na bazen da ne platimo ulaz, kupali se u jezeru, proplivali u rijeci bez zaštitnih krema 50+ faktor, ali bila su to neka druga vremena. Zato danas kad gledam nove generacije naše djece hvata me nostalgija; svjesna da svako doba nosi svoje i naravno ne očekujući da će moje hodati u opancima pored svih modernih čuda današnjice, ali ipak ne razumijem kada mi kaže iz dana u dan: Mama, opet nema djece u parku, jer ima toliko prekrasnih uređenih dječjih parkova, ali nema djece koja bi se igrala skupa ili ih ima jako malo. Zimi ih skoro uopće nema tako da djeca gotovo cijelu zimu provedu u kući. Da bi nam se djeca igrala moramo mi roditelji dogovarati druženja, voditi u igraonicu, mekić i slično. Najtužnije od svega mi je čuti da im je onda još i dosadno. Da su svi prijatelji kod kuće i igraju Fortnite i slične igrice neprimjerenog sadržaja njihovoj dobi. I onda se trebamo zapitati tko je tu kriv. Tko je odgovoran za ponašanje naše djece – pa mi sami tko drugi.
Nemoj se uprljati sada si u novim tenisicama; Ne penji se na drvo nisi majmun; Ne rukama po pijesku; Nemoj trčati past ćeš; Evo ti mobitel ako ti je dosadno. Pa vođenje po trgovačkim centrima iz dana u dan, maltretiranje djece: Probaj još ovo-ono. – Mama ne da mi se, gladan sam. – Uzet ćemo nešto u pekari. Prestani se tako ponašati! Poznato? Sigurno je. Viđam to vrlo često.
I zato sam odlučila posvetiti se djetetu na način da više slušam što mi ima za reći, koje su njegove stvarne potrebe i želje u ovom suvremenom svijetu. I vjerujte mi kada počnete slušati svoju djecu shvatite da je danas jako teško biti dijete zbog sustava koji ih tjera da od jutra do sutra imaju obveze; projekte doma, projekte u školi. Roditeljska očekivanja, da prolaze s 5.0, da dobiju pohvalnicu.
Da su dobri u sportu, stranim jezicima, lijepo odjeveni, da imaju skupe mobitele, da prate sve što i ostali da ne bi bili izolirani. Ne daj Bože biti drugačiji pa se natjecati u broju pročitanih knjiga u knjižnici, a ne igrati Fortnite ili neku drugu sličnu igru. Iz tog razloga sam odabrala biti drugačija mama, izdvojiti se iz mase, ne ići linijom manjeg otpora, želim ga naučiti da izgradi stav, želim da zna da je uredu pogriješiti, uprljati se, pasti, penjati se, da ne mora u svemu biti talentiran i pratiti slijepo trendove nego izgraditi svoj stil i stav. Truditi se da što duže i što više uživa biti dijete. Naravno dozvoliti mu da bude dio i ovog modernog i suvremenog, ali dozirati i voditi računa u kojoj mjeri. I da istina je da su se vremena promijenila za djecu, da je teže biti dijete, ali i roditelj. Trebamo biti pedagozi, prijatelji, autoriteti.
Teško je jer djetinjstvo koje smo mi imali nestalo je, iščezlo, a model naših roditelja nije in i većinom se ne primjenjuje tako da na nama sve ostaje. Mi smo ti koji smo odgovorni za svoje dijete i brinemo kako ćemo ga odgajati. Ne treba nikog osuđivati, bitno je pružiti im ljubav jer onda sve što činimo nije pogrešno.
Bez ljubavi je sve ništa! Volimo svoju djecu, slušajmo ih i usmjeravajmo, a oni će već naći pravi put za sebe.
“Gledati svijet dječjim očima znači radost.” – Melita Nikolčić.
