Taj Mahal (čit. Tādž Mahal; hindski: ताज महल, urdski i perzijski: تاج محل) je arhitektonski spomenik u Agri, gradu u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh koji je izgradio mogulski vladar Džahan-šah kao spomen za svoju rano preminulu ženu Perzijanku Mumtaz Mahal.
Taj Mahal se smatra vrhunskim ostvarenjem mogulske arhitekture, stila koji kombinira elemente perzijskih, indijskih i islamskih arhitektonskih stilova. Godine 1983. Taj Mahal postao je UNESCO-ov spomenik Svjetske baštine opisan kao „dragulj islamske umjetnosti u Indiji i jedan od univerzalno priznatih remek-djela svjetskog nasljeđa”.
Iako je bijela kupola mramornog mauzoleja najpoznatija arhitektonska komponenta, Taj Mahal je zapravo integrirani kompleks struktura. Gradnja je počela oko 1632. i završena 1653. godine, a uključivala je tisuće umjetnika i radnika[1]. Iranski arhitekt Ustad Ahmad Lahauri[2] smatra se glavnim projektantom Taj Mahala[3].
Korijeni i inspiracija
Godine 1631. Džahan-šah, vladar Mogulskog carstva u doba najvećeg uspona, bio je shrvan nakon što je njegova treća žena Mumtaz Mahal preminula prilikom porođaja njihovog četrnaestog djeteta, Gauhara Beguma[4]. Neposredno prije smrti, Mumtaz Mahal zamolila je Džahan-šaha da joj izgradi mauzolej kakav svijet dotad još nije vidio. Džahan-šah je obećao ispuniti njenu posljednju želju pa je gradnja počela 1632., godinu dana poslije njene smrti[5]. Kronike Džahan-šahove boli opisuju ljubavnu priču koja je prema tradiciji bila inspiracija za zdanje Taj Mahala[6]. Planovi su rađeni neposredno nakon njene smrti, glavni mauzolej završen je 1648. godine, dok su ostale zgrade i vrtovi dovršeni pet godina poslije. Vladar Džahan-šah osobno je opisao Taj Mahal ovim riječima:[7]
Humajunova grobnica koja dijeli arhitektonske sličnosti s Taj Mahalom
| „ | Treba li krivnja tražiti utočište ovdje, Kao isprika, postaje čista od grijeha. Treba li grešnik poći do ovog zdanja, Njegovi grijesi biti će zaboravljeni. Prizor ovog zdanja stvara prizore tuge; I sunce i mjesec suze lijevaju iz očiju. Na ovom svijetu ovo zadnje je građeno; Da time pokaže slavu svoga stvaralaca. |
” |
| Džahan-šah | ||
Taj Mahal obuhvaća i proširuje graditeljske tradicije perzijske i rane mogulske arhitekture. Karakteristična inspiracija dolazi od uspješnih timuridskih i mogulskih građevina poput Timurove grobnice (praoca mogulske dinastije) u Samarkandu[8], Humadžunove grobnice, grobnice Itmad Ud Daulaha (poznatu kao Baby Taj), te Džahan-šahove džamije Saborne džamije u Agri. Dok su rane mogulske zgrade uglavnom građene od crvenog pješčenjaka, Džahan-šah promicao je korištenje bijelog mramora s umetnutnim dragim kamenjem što je za vrijeme njegove vladavine postala nova razina istančanosti[9].
Lokacija
Taj Mahal nalazi se južno od gradskih zidina grada Agre. Babur, osnivač mugalske dinastije, dao je izgraditi prve mogulske vrtove Ram Bagh u Agri 1523. godine. Nakon toga, vrtovi su postali važan mogulski simbol moći koji je smijenio pre-mouglske simbole poput tvrđava. Pomak se može objasniti pojavom novih estetskih redova poput umjetničkih izraza koji kombiniraju vjerske elemente sa strogim geometrijskim redom, koji su bili metafora za sposobnost Baburove kontrole nad sušnim indijskim ravnicama[10]. Babur je odbacio većinu stilova korištenih u doba dinastije Lodhi i pokušao je stvoriti novi umjetnički stil inspiriran perzijskim vrtovima i kraljevskim taborima. Ram Bagh bio je opsežan i složen kompleks vrtova i palača koji su se protezali više od kilometra uz obalu rijeke. Visoko i dugačko kameno podnožje omeđeno prijelazom između vrtova i rijeke postalo je okosnicom za budući razvoj grada Agre[11].
U sljedećem stoljeću, koncept uspješnog vrtnog grada uz rijeku razvio se na objema stranama rijeke Jamune. Kasniji mogulski carevi izgradili su obje obale rijeke što uključuje rekonstrukciju utvrde Agre, koja je dovršena 1573. godine. Kada je Džahan-šah zasjeo na prijestolje stanovništvo Agre brojalo je otprilike 700.000 ljudi, a grad je bio veliki trgovački centar zbog prometne rijeke i cesta, pun umjetnika, učenjaka i duhovnjaka[12][13].
Agra je postala grad s rijekom kao dominantom i razvijala se dijelom istočno no uglavnom prema zapadnoj strani Jamune gdje su se uz nasipe redali bogati posjedi. Glavna zdanja u gradu orijentirana su prema rijeci i Taj Mahal prati taj urbanistički kontekst, čiji se kompleks nalazi s obje strane rijeke.
Džahan-šah otkupio je parcelu za Taj Mahal od Maharadže Džai Singa koji je pristao ustupiti mu zemlju u zamjenu za veliku palaču u središtu grada Agre[14][15].
Legende i mitovi[uredi VE | uredi]
Crni Taj[uredi VE | uredi]
Jedna od najpoznatijih legendi glasi kako je Džahan-šah planirao izgraditi vlastiti mauzolej od crnog mramora simetričan Taj Mahalu s druge strane obale rijeke Jamune[55], i povezati ih sa srebrnim mostom[26]. Ova priča proizlazi iz zabilješki Jean-Baptiste Taverniera, europskog putnika koji je posjetio Agru 1665. godine. Spominje se kako je Džahan-šaha s trona svrgnuo njegov sin Aurangzeb prije nego što je gradnja započeta. Ostaci crnog mramora preko rijeke Jamuna u Vrtu mjesečine mogle bi biti dokaz ovoj teoriji. Ipak, iskapanja tokom 1990-ih godina otkrila su kako je ipak riječ o bijelom kamenu koji je vremenom promijenio boju u crno[56]. Pouzdaniji izvor o planu izgradnje crnog mauzoleja demonstrirana je 2006. godine koji su rekonstruirali bazen iz Vrta mjesečine. Tamna rekfleksira bijelog mauzoleja je bila očita, što potvrđuje Džahan-šahovu opsesiju simetrijom i korištenje efekta zrcalenja[57].
Sakaćenje radnika[uredi VE | uredi]
Poznati mit govori da je Džahan-šah poslije izgradnje Taj mahala dao odsjeći glave ili ruke radnicima odnosno palce arhitektima kako ne bi mogli ponovno sagraditi nešto toliko veličanstveno[26]. Ipak, s obzirom na vladarev karakter i na to da postoje slične europske legende o ruskom caru Ivanu Groznom prilikom gradnje Katedrale sv. Vasilija Blaženoga, legenda je malo vjerojatna. Pouzdano se zna da su graditelji Džahan-šaha nakon Taj Mahala gradili i džamiju Jama Masjid u Delhiju što ne ide u prilog priči, kao i podatak da su graditelji potpisali ugovor s vladarem prema kojem su se obavezali kako neće izgraditi ništa u sličnom stilu.
Talijanski arhitekt[uredi VE | uredi]
Kao odgovor na pitanje Tko je projektirao Taj Mahal? na Zapadu je stvoren mit o talijanskom arhitektu, budući da je renesansna Italija iz 17. stoljeća bila sinonim za središte umjetnosti. Teoriju je postavio otac Don Manrique, misionar iz augustinskog reda, koji je Talijana po imenu Geronimo Veroneo proglasio arhitektom Taja zato što je navedeni u doba gradnje boravio u Indiji[58]. Teorija je vrlo labava s obzirom na to da Veroneo nije bio arhitekt već tvorac i prodavač nakita, da ga raniji europski izvori uopće ne spominju, i da umjetnik sa Zapada uopće može isprojektirati nešto u stilu druge kulture s kojom ranije nije bio upoznat.
Asimetrični grob Džahan-šaha[uredi VE | uredi]
Postoji priča kako je Aurangzeb, sin Džahan-šaha, zatvorio oca u zatvor na 8 godina iz kojeg je imao pogled na Taj Mahal i kako ga je nakon smrti pohranio do Mumtaz Mahal s ciljem da naruši simetriju grobnice kojom je njegov otac bio opsjednut[26].
Britansko rušenje Taj Mahala[uredi VE | uredi]
Iako nema konkretnih dokaza, spominje se kako je britanski lord William Bentinck planirao rušenje Taj Mahala zbog davanja bijelog mramora na aukciju. Njegov biografist John Rosselli tvrdi kako je ta priča proizašla iz činjenice kako se Bentinck bogatio na prodaji mramora skinutog s utvrde Agre[59].
Hram Šive[uredi VE | uredi]
Indijski pseudopovjesničar i revizionist P. N. Oak tvrdi kako je Taj Mahal prvotno služio kao hinduistički hram boga Šive, odnosno kako je Džahan-šah samo prenamijenio funkciju zgrade. Svi povjesničari odbacili su njegov stav kao neutemeljen s obzirom na povijesne činjenice, a vrhovni sud Indije odbio je Oakovu peticiju kojom je tražio da se Taj proglasi spomenikom hindu kulture[60].
Krađa Taja[uredi VE | uredi]
Iako se pouzdano zna kako su Britanci oteli zlatni vršak i drago kamenje kojima su zidovi mauzoleja bili optočeni, postoje mitovi kako je iz Taj Mahala ukradno mnogo više ukrasa nego što se procijenjuje. Priča navodi kako je cijela kupola bila pokrivena zlatom, kenotafi pozlaćeni i ukrašeni dijamantima, vrata mauzoleja bila načinjena od klesanog jaspisa, a prostor unutar prepun bogatih sagova, itd.[61]
