Nekakvu bogatunu razboljela se žena, pa kad je osjetila da joj se bliži kraj, dozva k samrtnoj postelji svoju kćer jedinicu te joj reče:
— Budi dobra i ponizna, draga kćeri , pa će ti svagda Bog pomoći, a ja ću s neba gledati na te i biti s tobom. To rekavši, zaklopi oči te ode na drugi svijet. Djevojka je svakog dana odlazila majci na grob i plakala, i ostala uvijek dobra i ponizna. Kad je došla zima, snijeg zameo majčin grob, a kad je sunce u proljeće otopilo snježni bijeli pokrivač , djevojčin se otac oženio drugom ženom. Maćeha je u kuću dovela svoje dvije kćeri, koje naizgled bijahu lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Nastali teški dani za jadnu pastorku.
— Pa neće valjda ta glupa guska sjediti s nama u sobi! — rekoše dvije maćehine kćeri. — Tko hoće kruha, mora ga i zaslužiti.Van, sluškinjo! I pograbiše njezine lijepe haljine, navukoše na nju star siv haljinac, a umjesto cipela dadoše joj drvene klompe.
— Kakve li ohole kraljevne, kako se samo ukrasila! Rugale joj se njih dvije pa je otjerale u kuhinju.Ondje joj, u kuhinji, valjalo tegliti, od jutra do mrklog mraka teške poslove raditi: ustajala je prije zore, vodu nosila, vatru ložila,kuhala i prala. I još joj dvije zlobne sestre zadavale svakakvih jada, rugale joj se na svakom koraku, grašak joj i leću u pepeo sipale, a ona morala sjediti i trijebiti. Kad bi joj uvečer, iscrpljenoj od rada,klonule i ruke i noge, nije imala postelje u kojoj bi se pružila i počinula, nego joj valjalo leći u pepeo pokraj ognjišta i tu se skupiti. Bila je zato uvijek prašnjava , pepelom posuta, pa je prozvaše Pepeljugom. Dogodilo se jednog dana da se otac spremao na sajam pa upitao dvije pastorke što bi da im donese odandje.
— Lijepih haljina — reče jedna.
— Bisera i dragog kamenja — poželjela druga.
Zatim upita Pepeljugu: — A ti, Pepeljugo, što bi da ti donesem?
— Oče — odgovori ona
— otkinite prvu grančicu što vam zapne za šešir kad se budete vraćali, i nju mi donesite.
Otac je dvjema pastorkama kupio lijepih haljina, bisera i dragog kamenja, a kad je na povratku jahao kroza šumarak, zapne mu ljeskova grančica o šešir te mu ga zbaci. Nato on otkide grančicu i ponese je sa sobom. Kad je prispio kući, dade dvjema pastorkama što su željele, a Pepeljugi uruči ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i ondje zasadi grančicu:toliko je plakala da ju je suzama zalila, te je grančica rasla i u lijepo drvo izrasla. Pepuljuga je svakog dana triput odlazila na grob, ondje plakala i molila se. Svaki puta bi doletjela bijela ptičica i spustila se na drvo, pa kad bi Pepeljuga izrekla kakvu želju, ptičica bi joj dobacila upravo ono što bi djevojka poželjela. Bijaše tako da je kralj one zemlje priredio svečanost što će trajati tri dana: pozvao je na dvore sve lijepe djevojke u svojoj kraljevini, kako bi tom prilikom kraljević, njegov sin, sebi odabrao zaručnicu. Kad su dvije sestre čule da su i one pozvane, baš se udobrovoljiše; zovnule su Pepeljugu te joj rekle:
— Hajde nas počešljaj, očisti nam cipele i zakopčaj kopče:idemo u kraljevske dvore na s večanost.
Poslušala Pepeljuga, ali je i zaplakala, jer bi i ona rada na ples, pa je zamolila maćehu da je pusti.
— Ta kako bi ti, Pepeljugo, onamo! — reče joj maćeha. — Kako bi ti na bal tako prašna i prljava? Nemaš ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati.
Kako je pak Pepeljuga svejednako molila, maćeha joj naposljetku reče:
— Tu sam ti u pepeo istresla zdjelu leće: ako je za dva sata svu očistiš, možeš na ples.
Djevojka na stražnja vrata iziđe u vrt i viknu:
— Hej vi golubice i grlice, i sve druge ptičice nebeske, hodite ovamo i pomozite mi očistiti: Dobre u zdjelicu, loše u gušicu!
Kroz kuhinjski prozor uletjele tada dvije bijele golubice, pa grličice, i naposljetku zašumila mnoga krilašca, dolepršale mnoge ptičice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glavu i počele kljucati: kljuc, kljuc, a za njima sve druge ptičice: kljuc, kljuc — i lijepo sva dobra zrna očistiše u zdjeli. Jedva prođe sat vremena, aone već dokončale posao pa opet sve odletjele. Nato djevojka odnese zdjelu maćehi: radovala se, jadna, misleći da će sada smjeti na svečanost. Ali se maćeha oprije i reče: — Ne, Pepeljugo, ne možeš onamo, nemaš prikladne odjeće ine znaš plesati, ondje bi te samo ismijali. A kako je djevojka udarila u plač, maćeha joj postavi drugu pogodbu: — Ako mi mogneš dvije zdjele leće otrijebiti iz pepela za satvremena, onda možeš onamo. T ako reče, sve kazujući u sebi: »Eh, to ne može nikako.« Kad je maćeha istresla u pepeo dvije zdjele leće, iziđe djevojkana stražnja vrata u vrt i zovnu: — Hej vi pitome g olubice i grlice, i sve druge ptičice pod nebom, hodite ovamo i pomozite mi trijebiti: Dobre u zdjelice, loše u gušice! Kroz kuhinjski prozor uletješe tada dvije bijele golubice, pagrličice i naposljetku zašumila mnoga krilašca, dolepršale mnoge ptičice t e se okupile oko pepela. Golubice sagibale glave i kljucale: kljuc, kljuc, a za njima i sve druge ptičice: kljuc, kljuc — i lijepo sva dobra zrna o očistiše u zdjele. Prije nego što je prošlo pola sata, bijahu one već gotove s poslom te opet sve odletješe. Djevojka nato odnese zdjele maćehi: poradovala se, jadna,misleći da će sada smjeti na svečanost. Ali se maćeha i opet usprotivi i reče:
— Ne, Pepeljugo, ništa ti ne koristi: nećeš s nama, jer nemaš prikladna ruha i ne znaš plesati. Samo bismo se morale zbog tebes tidjeti. I u tim riječima okrenu joj leđa pa sa svojim dvjema kćerima odjuri od kuće. Kad više nikog ne bijaše kod kuće, ode Pepeljuga majci na grob, stade pod ljeskovo drvo i zazva:
– Stresi, drvce, kitne grane: zlato, srebro baci na me!
Ptica joj tada baci zlatno i srebrno ruho i k tome svilene cipelice, srebrom vezene. Pepuljuga se brzo odjenu, obu cipelice na noge te ode na svečanost u dvore. Maćeha i njezine kćeri nisu je prepoznale nego mišljahu da je to zacijelo kakva kraljevna — tako je bila lijepa u onom ruhu, zlatom protkanu. Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, bijahu uvjerene da ona sjedi kod kuće u svojoj prljavštini i čisti leću iz pepela. Kraljević je odmah prišao k njoj, uzeo ju za ruku, te je plesao s njome, samo s njome, i nikako je nije puštao od sebe. Kad bi tko god došao po nju, on bi ga otpravio kazujući: — Ovo je moja plesačica.
Pepeljuga je plesala dok se nije smračilo, a onda pođe kući. Ali, kraljević je htio znati čija je to ljupka djevojka, pa joj reče:
— Idem i ja, želim te otpratiti.
Ali mu ona pobježe i sakri se u golubinjak. Kraljević je pak čekao dok nije došao otac, pa on njemu ispriča da se u golubinjak skrila neznana djevojka. »Da to možda nije Pepeljuga?« pomisli stari, pa kad mu donesoše sjekiru i pijuk, razvali on golubinjak, a kad tamo — ondje nikoga. A kad je ušao u kuću, ono u njoj, u svome prljavom haljincu, u pepelu čuči Pepeljuga pokraj čađave uljanice. Pepeljuga je naime brže – bolje izmakla iz golubinjaka sa stražnje strane i otrčala pod ljeskovo drvce: tu je sa sebe skinula i na grob stavila krasno ruho, a ptica ga uzela; zatim je Pepeljuga u svome sivom haljincu sjela u kuhinju kraj pepela. Sutradan, kad se svečanost nastavila, a muž i žena sa dvjema kćerima otišli iz kuće, ode Pepeljuga pod ljeskovo drvce i zazva: – Stresi, drvce, kitne grane: zlato, srebro baci na me!
Tada joj ptica baci haljinu još raskošniju nego što bijaše jučerašnja, pa kad se djevojka u njoj pojavila na svečanosti, svi okupljeni se stadoše diviti njezinoj ljepoti. Kraljević je čekao dok nije stigla, pa ju onda uzeo za ruku i plesao s njome — samo s njome. Kad bi drugi po nju došli, on bi im rekao: — Ovo je moja plesačica. Kad se opet smračilo, djevojka krenu doma, a kraljević odmah za njom, da vidi u koju će kuću ona ući. Ali mu ona umaknu iza kuće pa u vrt. U vrtu raslo veliko i granato drvo na kojem su visjele prekrasne kruške. Okretno poput vjeverice djevojka se uspe na kruškovo stablo i zavuče se među granje, tako te kraljević nije znao kamo je nestala. Čekao je ondje dok nije naišao djevojčin otac, komu kraljević reče:
— Umakla mi neznana djevojka, sve mislim da se na krušku uzverala. Otac pomisli nije li to možda Pepeljuga. Zaiskao on da mu donesu sjekiru, pa tako posiječe krušku, a kad ju je na zemlju srušio, vidje da u granju nema nikoga. Odoše onda u kuhinju, a kad tamo, to ondje Pepeljuga u pepelu kao uvijek. Ona je naime spuzala s kruške s druge strane, odnijela lijepo ruho pod ljeskovo drvce i predala ga ptici, a na se opet odjenula svagdanji svoj sivi haljinac. I trećeg dana, kad su roditelji sa dvjema kćerima otišli od kuće, Pepeljuga opet ode na majčin grob, pod ljeskovo drvce, i zazva:
– Stresi, drvce, kitne grane: zlato, srebro baci na me!
Ovaj put ptica joj dade tako sjajno i krasno ruho kakvo se još nije vidjelo, i k tome cipelice od samoga zlata.Kad se u tome ruhu pojavila na svečanosti, svi ondje okupljenini riječi da protisnu od pustog divljenja — bijahu naprosto zanijemjeli. Kraljević plesao s njome — samo s njome, i kad bi tkogod po nju došao da bi s njim zaplesala, kraljević ga otpravljao: — Ovo je moja plesačica. Kad je uvečer namjerila kući i kraljević ju htio pratiti, ona mu brzo umaknu, tako da ju nije mogao stići. Ali se ovaj put kraljević poslužio lukavštinom: naredio je da cijelo stubište namažu smolom, i tako kad je ona pojurila niza stepenice, lijeva joj se cipela zalijepi i ondje ostade . Kraljević je podiže: bijaše to malena i nadasve lijepa cipelica, sva od zlata. Idućeg jutra ode on s cipelicom Pepeljuginu ocu te mu reče: — Ženom će mi postati samo ona kojoj na nogu pristaje ova zlatna cipelica. Obradovale se tome dvije sestre, jer je i jedna i druga imala lijepe noge. Starija uzela cipelu i s njome otišla u sobu da pogleda može li je obuti; i majka bijaše s njom da joj pomogne. Ali joj cipelica nije pristajala, bila premalena, nožni palac nemogaše djevojka nikako ugurati. Mati joj nato pruži nož i reče:
— Odreži palac! Kad postaneš kraljicom, nećeš nikamo morati pješke.
Djevojka učini tako: odreza palac, ugura nogu u cipelicu stisnuvši zube od bola te iziđe pred kraljevića. On je nato kao svoju zaručnicu vinu sebi na konja pa odjaha odande. Valjalo im pored groba Pepeljugine majke gdje se nadvijalo ljeskovo drvce, a na drvcetu smjestile se dvije golubice što su dovikivale: Kraljević na konju žuri, iz cipele krvca curi: prijevara mu dvoru hodi, zaručnicu krivu vodi, cipela joj premalena,vidjet će se varka njena. Kraljević tada svrnu pogled na djevojčinu cipelu i vidje kako odande krv curi.Odmah okrenu konja na trag, dopremi krivu zaručnicu njezinoj kući i reče da ona nije prava, pa neka druga sestra obuje cipelu.Tad i ta druga ode u sobu i sretno ugura nožne prste u cipelu,ali peta nikako da u nju uđe, bijaše prevelika. Onda majka pruži kćeri nož i reče: — Odreži dijelak pete: kad postaneš kraljicom, nećeš nikamo morati pješke. Djevojka učini tako: odreza dijelić pete, ugura nogu u cipelicu, stišćući zube od bola, te iziđe pred kraljevića. On ju nato kao svoju zaručnicu vinu sebi na konja pa odjaha odande. Kad su naišli pokraj ljeskova drvceta, dvije golubice što su na njemu sjedile uglas zagukaše: Kraljević na konju žuri, iz cipele krvca curi: prijevara mu dvoru hodi, zaručnicu krivu vodi, cipela joj premalena, vidjet će se varka njena. Kraljević tada pogleda bolje na njezinu nogu i vidje kako krv curi iz cipele i po bijeloj se čarapi razlijeva crvenilo. Odmah okrenu konja natrag i krivu zaručnicu dopremi njezinoj kući. — Ni ova nije prava — ljutnu se kraljević.
— Zar nemate još kćeri?
— Ne, nemamo — odgovori otac — to jest, imamo još samo siroče od moje pokojne žene, prljavu Pepeljugu, ali ona ne može biti zaručnica.
Kraljević nato kaza neka je dovedu preda nj, ali se maćeha usprotivi:
— Oh, ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.
On ju je pak želio svakako vidjeti, i tako im ne preosta drugo nego pozvati Pepeljugu. Ona je najprije umila ruke i lice, a onda izišla pred kraljevića te mu se poklonila. On joj pruži zlatnu cipelicu, a ona sjede na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene klompe i stavi je u zlatnu: pristajala joj kao salivena. Kad se uspravila i kraljević joj zagledao u lice, prepozna on prekrasnu djevojku što je u tri navrata s njime plesala, te uzviknu:
— Ovo je prava zaručnica!
Maćeha i njezine dvije kćeri silno se uplašile i poblijedjele od pustog bijesa kojim su uskipjele. Kraljević uze Pepeljugom stavio je na konja pa odjahao odande.Kad su jahali pokraj ljeskova drvceta, dvije bijele golubice zagukaše uglas: Kraljević na konju žuri, iz cipele krv ne curi:istina mu dvoru hodi, zaručnicu pravu vodi, cipelica mjera njena, stoji kao salivena. I pošto su svoje odgukale, sletješe s ljeskova drvceta i sjedoše Pepeljugi na ramena — jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako ostadoše. Kad bijaše da se svadba slavi, dođoše i neiskrene maćehine kćeri da se ulaguju i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su mladenci krenuli u crkvu, išla im s desne strane maćehina starija kći, a s lijeve mlađa — i tada golubice iskljuvaše svakoj jedno oko. A onda kad su izlazili, nalazila se starija maćehina kći s lijeve strane, a mlađa s desne — i tada im golubice iskljuvaše i drugo oko. I tako podle maćehine kćeri bijahu za svoju zlobu i podmuklost kažnjenesljepoćom za sav ostatak života.
