Medvednica ili Zagrebačka gora je planina sjeverno od Zagreba. Sljeme, njezin najviši vrh (1033 m), je popularno izletničko mjesto do kojeg se može doći cestom ili pješice, planinareći.Od 1963. do 2007. do Sljemena je vozila turistička žičara.[2] Bilo Medvednice dugo je 42 km, a proteže se u smjeru sjeveroistok – jugozapad. Površina planine je pošumljena. Godine 1981. zapadni dio Medvednice proglašen je parkom prirode.[3]
Na Sljemenu se nalazi skijaška staza koja je jedna od lokacija za utrke svjetskog skijaškog kupa (Snježna kraljica), a od siječnja 2005. održavaju utrke za Ženski svjetski skijaški kup. Skijalištem upravlja gradsko poduzeće “Sljeme – Medvednica” i postoje tri skijaške žičare: trosjedežnica i dvije vučnice – “sidra”. Uređuju se staze za skijanje: Crveni, Bijeli, Zeleni i Plavi spust, te Bijela i Činovnička livada (Žuti spust se ne uređuje zbog prevelike strmine).
Na Medvednici postoji i crkva Majke božje Sljemenske Kraljice Hrvata.
Planinarski domovi na Medvednici[uredi VE | uredi]
- “Crveni križ”
- “Kameni svati”
- “Glavica”
- “Risnjak”
- “Grafičar”
- “Tomislavov dom”, danas hotel
- “Runolist”
- “Rauhova lugarnica”
- “Puntijarka”
- “Lipa-Rog”
Planinarske staze na Medvednici
Park prirode Lonjsko polje, sa svojom površinom od 50.650 ha, najveće je zaštićeno močvarno područje ne samo u Republici Hrvatskoj, već i u cijelom dunavskom porječju. Nalazi u aluvijalnoj ravnici rijeke Save u središnjem slivu rijeke Save, između gradova Siska i Stare Gradiške. Čine ga tri polja: Lonjsko, Mokro i Poganovo.
Ubraja se među najugroženije močvarne dijelove u svijetu, iako ga štiti Ramsarska konvencija od 3. veljače 1993. godine.
Prirodne odlike
Najznačajniji ekološki element u Parku prirode Lonjsko polje su poplave koje se mogu dogoditi u bilo koje doba godine, zbog izvanrednih konstelacija rijeke Save i njezinih pritoka. Vodeni valovi su često jako veliki i Park prirode Lonjsko polje ima vrlo važnu ulogu kao sustav obrane od poplava za okolno stanovništvo. U ovom mikroreljefu nastaje mozaik različitih staništa tipičnih za poplavljena područja, što je rezultiralo bogatoj ponudi različitih obilježja kao što su razne vrste vlažnih šuma, travnjaci, livade, razne vrste močvarnih staništa i vlažnih područja, ali i jaraka i kanala, kao rezultat dugogodišnjeg ljudskog utjecaja. Područje parka od oko 12.000 ha pašnjaka koriste goveda svih mještana. Oni su posljednji primjeri kulturnog krajolika koje se nekada rasprostirao po cijeloj srednjoj Europi sve do kraja 19. stoljeća. S najvećom koncentracijom autohtonih pasmina (hrvatski posavac, turopoljska svinja, slavonsko-srijemsko sivo govedo) u Hrvatskoj, oni predstavljaju jedinstveni način upravljanja pašnjacima i u isto vrijeme su jedna od najvažnijih staništa za veliki broj rijetkih i ugroženih biljnih i životinjskih vrsta[1].
Prema kriterijima smjernica o pticama Europske Unije, park pripada važnim staništima za ptice (Important Birds Area – IBA). Među ostalim, obitavaju: bijela roda, čaplja žličarka, orao štekavac (Haliaeetus albicilla), divlja patka, obični škanjac, kosac (Crex crex), mali kormoran (Phalacrocorax pygmeus), te ugrožene vrste kao što su: stepski sokol (Falco cherrug), patka njorka (Aythya nyroca), i dr. U parku se nalazi i selo Čigoč u kojemu gotovo svaka kuća ima „svoje” gnijezdo roda, zbog čega je 1994. god. proglašeno za „Europsko selo roda”.
Tu obitava i veliki broj drugih životinja kao što su: vidra, oštrouhi netopir (Myotis bechsteinii), barska kornjača (Emys orbicularis), obična gatalinka (Hyla arborea), podunavski vodenjak(Triturus dobrogicus); te ribe: umbra (Umbra krameri), kečiga (Acipenser ruthenus), dunavska patrva (Hucho hucho), velika nežica (Cobitis elongata), dunavski šaran (Romanogobio uranoscopus), crvenorepa bjelica (Rutilus pigus), balavac prugasti (Gymnocephalus schraetser), mali vretenar (Zingel streber); ali i insekti kao što su: leptir Lycaena dispar, Carabus intricatus i ugrožena alpska rozalija (Rosalia alpina)[1].
Lastovsko otočje je najmlađi hrvatski park prirode, proglašen 2006. godine. Lastovsku otočnu skupinu čine 44 otoka, otočića i hridi vrlo razvedene obale, ukupne površine 53 km2 i 143 km2 morske površine, omeđenih kamenim svjetlima Sušca, Tajana, Glavata i Struge.[1] Posebnu vrijednost cijelom području daje more i podmorje s bogatim i raznolikim živim svijetom.
Park prirode Kopački rit je poplavno područje u Baranji, na sjeveroistoku Hrvatske, između rijeka Dunav na istoku i Drave na jugu. Utemeljen je 1976. godine. Park prirode je ukupne veličine 17.700 ha (177 km2), od čega Specijalni zoološki rezervat obuhvaća 8.000 ha (80 km2). Administrativno se nalazi u općini Bilje, Osječko-baranjska županija. Trenutno je najstariji proglašeni park prirode u Hrvatskoj.
Ime je dobio prema istoimenom selu koje se nalazi na rubu parka, od mađ. “kopacs” = kopča i “rét” = močvarna livada. [2] Mađarska riječ kopács također označava predmet koji je raskovan, odnosno razbijen na manje cjeline, što sliči razbijenim cjelinama (šume, tršćaci, jezerca…) u ritu.
Kopački rit je jedna od najvećih fluvijalno-močvarnih nizina u Europi. Ovo područje tijekom godine značajno mijenja svoj izgled, ovisno o intenzitetu plavljenja, pretežno iz Dunava, te mnogo manje iz Drave. Najveće je rastilište i mrijestilište slatkovodne ribe u Podunavlju i najvažniji ornitološki rezervat u Hrvatskoj. U njemu se svake godine gnijezdi oko 140 vrsta ptica, a velika bioraznolikost od 2000 bioloških vrsta odraz je bogate flore i faune parka..[3] Dijelovi kopna i ritskih voda čine vrlo složen mozaik, a njihov oblik i funkcija u datom trenutku ovise o količini nadošle vode. Kanali su veza između toka Dunava i Drave, a postoji i splet kanala koji čine vodene veze unutar rita.
Kopački rit uvršten je i u listu ornitološki značajnih područja – IBA (Important Bird Area), a nominiran je i za uvrštenje u UNESCO (Svjetska prirodna baština).
Povijest Kopačkog rita
Prvu ideju o “Beljskom nacionalnom parku” iznosi prirodoslovac Szecheny 1935. godine. U bivšoj SFRJ, točnije od 1959. Kopačkim ritom upravlja lovno-šumsko gazdinstvo “Jelen” iz Beograda, koje u suglasnosti sa tadašnjim zavodom za zaštitu prirode 1958. godine traži proglašenje Nacionalnog parka “Moša Pijade”, s čime se ne slaže Konzervatorski zavod iz Zagreba koji je zastupao ideju upravljanog prirodnog rezervata. Tijekom tog razdoblja, izgrađeno je naselje Tikveš i istoimeni dvorac sa pripadajućim gospodarskim objektima za lov i rekreaciju tadašnjeg predsjednika Josipa Broza Tita. Angažmanom Drage Getza i nekoliko uglednih prirodoslovaca Kopački rit 1967. zbog svoje očuvanosti, velike bioraznolikosti i ekološke vrijednosti postaje “Upravljani prirodni rezervat”. Nekoliko godina kasnije, točnije 1976., uže područje parka je proglašeno Specijalnim zoološkim rezervatom, a šire područje Parkom prirode “Kopački rit”, ukupne površine 10.500 ha. Godine 1993. Kopački rit je proglašen međunarodno značajnim močvarnim područjem zaštićen Ramsarskom konvencijom. Od 1997. godine parkom prirode upravlja Javna ustanova “Park prirode Kopački rit”. Odlukom Hrvatskog Sabora Park prirode je proširen 1999. na sadašnjih 17.700 ha površine.[3]
Pitanje treba li Kopački rit biti proglašen nacionalnim parkom se otvaralo više puta. Zahtjevi su ponovljeni 1958., 1982. i 1999. godine. Zagovaratelji statusa nacionalnog parka smatraju kako bi se time poboljšao razvoj ekološkog turizma i pozivaju se na činjenicu da su svi nacionalni parkovi u Hrvatskoj vezani uz fenomen krša. U istočnoj Hrvatskoj tako još uvijek nije proglašen niti jedan nacionalni park.[3]
Tijekom povijesti je u nekoliko navrata na području današnjeg Parka prirode proglašavana “ekološka katastrofa”. Tijekom prekopavanja hulovskog kanala 1969. u ritu je izgubljeno 3000 ha površine pod vodom. Te godine Kopačko jezero je gotovo presušilo. Godine 1985. je u jezero Sakadaš iscurio gnoj svinjogojske farme iz Darde, čime je uginuo veliki broj ribe. Ljudskim djelovanjem, izlovom ribe i odstrjelom ptica i divljači narušava se ekološka ravnoteža. Tijekom Domovinskog rata, dio parka je miniran, a čišćenje parka je otežano jer su mine ukopane u močvarni mulj. U Posebnom zoološkom rezervatu pod minama je oko 3700 ha površine.[3]
Geografska obilježja
Reljef područja Kopačkog rita je rezultat rada vode, rijeka Dunava i Drave te poplavnih voda koje plave područje. Rijeke u svom toku stvaraju sprudove i otoke. Stalna plavljenja i valovi vode na jednom mjestu produbljuju teren tvoreći polumjesečaste udubine, dok na drugom mjestu talože materijal kojeg nosi rijeka. Tako nastaju udubljenja (bare) i povišena područja (grede) koja daju valoviti izgled. Udubljenja se ispune vodom i predstavljaju jezera ili bare. Više uzastopnih udubljenja se spaja i povezuju s Dunavom tvoreći prirodni kanal (fok) preko kojega se udubine pune i prazne. Ti prirodni kanali (foke) su često umjetno produbljivani.[4]
U parku se nalaze dva veća jezera, Kopačko jezero te jezero Sakadaš koji su jedine stalne površine pod vodom. Kopačko jezero je s površinom 220 ha (prosječna površina) ujedno i najveće jezero u parku. Dubine je 1,5 do 5 metara i nalazi se u središtu parka. Jezero Sakadaš je sa 7 metara najdublje jezero parka i najdublja udubina rita.[3]
Rit je godišnje poplavljen u prosjeku 99 dana, dok je čitava površina pod vodom prosječno 32 dana. Poplavni val dolazi početkom proljeća za vrijeme dizanja vodostaja Drave i Dunava zbog topljenja snijega u Alpama. Vrhunac poplavnog vala je između travnja i svibnja, a do kraja ljeta vode se popuno povuku iz rita. Najvažnija veza Dunava i rita je Hulovski kanal, dug 6 km i širok 34 metra. Glavna veza rita i Drave je kanal Renovo, dug 3 kilometra i širok do 20 metara. Najduži kanal je Stara Barbara, duljine 26,7 kilometara koji teče paralelno s Dravom.[3]
U Kopačkom ritu prevladava umjereno kontinentalna klima.
Turizam
Park prirode Kopački rit ima veliko turističko značenje u Osječko-baranjskoj županiji jer više od trećine turista godišnje posjeti rit. Sam park ima veliki turistički potencijal. Osim očuvane prirode i bogate flore i faune ističe se i kulturno-povijesna baština. U naselju Tikveš je dvorski lovno-rezidencijalni kompleks iz 19. stoljeća (koristili su ga kralj Aleksandar i predsjednik Tito) i lovačka ladanjska vila.[3]
Vrlo brzo se razvija seoski turizam i ekoturizam, ali je još uvijek manje zastupljen od lovnog turizma i rekreativnog ribolova.
Park prirode Biokovo je jedan od 11 parkova prirode u Republici Hrvatskoj i obuhvaća istoimeni planinski masiv Biokovo. Parkom prirode proglašen je 1981. godine, s površinom od 195,5 km2. Park se administrativno nalazi u Splitsko-dalmatinskoj županiji i obuhvaćaju ga općine Brela, Baška Voda, Tučepi, Podgora, Zagvozd, Zadvarje i Šestanovac. Najviši vrh parka Sveti Jure s 1762 metra nadmorske visine ujedno je i najviši vrh planine Biokovo te treći najviši vrh u Hrvatskoj.
U sastavu Parka nalazi se Botanički vrt Kotišina, koji je utemeljio dr. fra Jure Radić, te zidine velikog Kaštela.
Biokovo se ističe izraženim krškim reljefom. Na tom se području nalazi velik broj špilja i jama te ponikava, škrapa i kamenica. Neka od glavnih obilježja Parka prirode Biokovo su jama Amfora (-788 m) te najdublja jama na Biokovu jama Mokre noge (-842 m)[2] i mnoge endemične biljne i životinjske vrste te značajna paleontološka nalazišta. Uz prekrasne krajobraze i vidikovce, u parku se nalaze i posebni geomorfološki rezervati i posebni rezervati šumske vegetacije bukve i jele te autohtone šume crnog dalmatinskog bora.
Za zaštitu i održavanje parka, 1998. godine je osnovana Javna ustanova Park prirode Biokovo.[3] Godišnje planinu posjeti oko 50.000 turista.
Turizam
Planinu Biokovo godišnje posjeti oko 50.000 turista.[10] Veliki turistički značaj predstavlja Biokovska cesta koja vodi do vrha i koja je tijekom turističke sezone krcata vozilima. Prema pravilima parka, na cesti smije biti najviše 80 vozila. Dodatni problem je što je cesta uska i mimoilaženje je gotovo nemoguće, stoga je na nekoliko mjesta proširena. Na cesti se nalazi nekoliko restorana, od kojih su tek jedan ili dva otvoreni i to uglavnom u turističkoj sezoni. Odvojak ceste vodi prema vrhu Vošac iznad Makarske, najpopularnijem izletištu na Biokovu pod kojim je vidikovac Štrbina s kojeg se pruža pogled na Makarsko primorje i otoke.
Planirana je izgradnja dvokabinske žičare Makraska-Vošac. Žičara bi imala dužinu trase oko 2700 metara i visinsku razliku od 1200 metara. Planirani kapacitet je prijevoz oko 150.000 posjetitelja godišnje. Projekt je uveden u makarski plan, ali nije u prostornom planu Parka prirode Biokovo.[10]
Park prirode je prostorno prirodno ili dijelom kultivirano područje kopna i/ili mora s ekološkim obilježjima međunarodne ili nacionalne važnosti, s naglašenim krajobraznim, odgojno-obrazovnim, kulturno-povijesnim i turističko-rekreacijskim vrijednostima
Parkovi prirode u Republici Hrvatskoj su:
Nacionalni park Sjeverni Velebit, hrvatski nacionalni park, proglašen je 9. lipnja 1999. godine. Dana 7. srpnja 2017. godine NP Sjeverni Velebit je, uz Nacionalni park Paklenica i Rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio zajedničke svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom „Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe”. Riječ je o 1289 hektara bukove šume koja je u Nacionalnom parku Sjevernom Velebitu u Strogom rezervatu “Hajdučki i Rožanski kukovi“. Iznimnost predloženih iskonskih bukovih šuma u nacionalnim parkovima Sjevernom Velebitu i Paklenici temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini[1].
O Parku[uredi VE | uredi]
Raznovrsnost krških fenomena te biljnoga i životinjskoga svijeta samo su dio posebne slike ove prirodne cjeline. Zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, krški reljef vapnenca i ponekih sedimentnih stijena pješčenjaka je pod izravnim utjecajem tri klime: mediteranske, kontinentalne i alpske[2].
Unutar parka nalaze se strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, Lukina jama – jedna od najdubljih jama na svijetu (otkrivena 1999.), botanički rezervat “Visibaba” s nalazištem endemične hrvatske sibireje (Sibiraea altaiensis ssp. croatica), šumski rezervat Borov vrh, botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa te glasoviti Velebitski botanički vrt. Na krajnjem jugu se nalazi posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača [2].
Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza.
Površina parka iznosi 109 km².
Kuća Velebita u Krasnu je centar za posjetitelje Nacionalnog parka Sjeverni Velebit. Postav “Kuće Velebita” proteže se na četiri etaže i obuhvaća nekoliko tematskih cjelina koje se međusobno isprepliću i prožimaju kako bi se posjetiteljima što bolje pokazalo bogatstvo Velebita, njegova raznolikost te kulturna i prirodna vrijednost.[3]
Nacionalni park “Risnjak”, smješten u Gorskom kotaru (Hrvatska), osnovan je 1953. godine na površini od 3041 hektara.
Osnovu parka čini masiv planine Risnjak, s vrhom na 1528 metara,a 1997 godine površina parka povećana je na 6400 hektara i danas je na području parka izvor rijeke Kupe.
Ulaz u nacionalni park (i planinarenje) je moguće iz nekoliko smjerova:
Nacionalni park Plitvička jezera osobita je geološka i hidrogeološka krška pojava. Kompleks Plitvičkih jezera proglašen je nacionalnim parkom 8. travnja 1949. godine. To je najveći, najstariji i najposjećeniji hrvatski nacionalni park. Predstavlja šumovit planinski kraj u kojem se nalazi 16 jezera različite veličine, ispunjenima kristalnom modrozelenom vodom. Jezera dobivaju vodu od brojnih rječica i potoka, a međusobno su spojena kaskadama i slapovima. Sedrene barijere, koje su nastale u razdoblju od desetak tisuća godina, jedna su od temeljnih osobitosti Parka. Poseban zemljopisni položaj i specifične klimatske značajke pridonijeli su nastanku mnogih prirodnih fenomena i bogatoj biološkoj raznolikosti. Sedreni sedimenti oblikovani su od pleistocena do danas u vrtačama i depresijama između okolnih planina. Gornja jezera na jugu pretežno se sastoje od dolomita, a Donja jezera na sjeveru od vapnenačkih stijena. 2010-ih pojavilo su se nova dva, Sedamnaesto jezero i 18. jezero koja su nastala čovjekovim djelovanjem, no ona nisu ni čista ni estetski lijepa kao ostala.
Prostrani šumski kompleksi, iznimne prirodne ljepote jezera i slapova, bogatstvo flore i faune, planinski zrak, kontrasti jesenjih boja, šumske staze i drveni mostići i još mnogo toga dio su neponovljive cjeline koju je i UNESCO proglasio svjetskom prirodnom baštinom, 1979. godine, među prvima u svijetu. Park je podijeljen na užu i širu zonu prema stupnju zaštite. Nalazi se na području dvije županije, 91% parka je u Ličko-senjskoj županiji, a 9% u Karlovačkoj županiji.
Na Plitvičkim jezerima nalazi se i izvor rijeke Korane, koja se napaja vodom iz jezera. Klima u nacionalnom parku je umjerena planinska.
Prvi ozbiljni počeci turizma na Plitvičkim jezerima potječu 1861. godine. Godine 2011. bilo je više od milijun posjetitelja po prvi puta u povijesti ovog nacionalnog parka.[3]
Mnogi su istraživači pridonijeli poznavanju i razvoju Plitvičkih jezera, a od njih se posebno izdvaja Ivo Pevalek, kojemu je podignuta i spomen-ploča.
Na krvavi Uskrs 1991. godine na Plitvicama je poginuo prvi hrvatski branitelj Josip Jović.
Nacionalni park Paklenica je po proglašenju drugi nacionalni park u Hrvatskoj, proglašen još 19. listopada 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvička jezera. Svakako treba napomenuti da je Paklenica prvi put bila proglašena Nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, a što se nije činilo.
Dana 7. srpnja 2017. godine NP Paklenica je, uz Nacionalni park Sjeverni Velebit i Rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio zajedničke svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom „Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe”. Riječ je o 2031 hektaru šume na lokacijama Suva draga – Klimenta i Oglavinovac – Javornik u Nacionalnom parku Paklenici. Iznimnost predloženih iskonskih bukovih šuma u nacionalnim parkovima Sjevernom Velebitu i Paklenici temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini.
