Full Width

Zmaj je u mnogim svjetskim mitologijama čudovište nalik golemoj zmiji ili kakvom drugom gmazu, s magičnim osobinama. Mitološka stvorenja koja posjeduju slične osobine vrlo se često pojavljuju u različitim svjetskim kulturama

Pregled

Različita bića koja se sada nazivaju zmajevima vjerojatno ne potječu iz samo jednog mita, ali su spontano uključeni u mitologiju brojnih kultura diljem svijeta. Obično su prikazivani kao bića nalik zmijama ili gmazovima koja se izležu iz jaja, a imaju izdužena tijela prekrivena ljuskama; gotovo uvijek su prikazivani s velikim očima, a često (ali ne uvijek) i s krilima i kako rigaju vatru.

Iako se zmajevi (ili zmajolika stvorenja) često pojavljuju u legendama širom svijeta, različite kulture drugačije ih zamišljaju i prikazuju. Kineski zmajevi (Pojednostavljeni kineski: 龙; Tradicionalni kineski: 龍), i općenito zmajevi u mitologiji dalekog istoka smatraju se dobrim stvorenjima, dok su oni iz europske mitologije većinom zla stvorenja (iako postoje i iznimke). Zli se zmajevi također pojavljuju i u perzijskoj mitologiji i ostalim kulturama.

Zmajevi su imali veliku duhovnu važnost u različitim religijama. U mnogim istočnim kulturama i indijanskim plemenima zmajevi su bili, a u nekim kulturama još uvijek i jesu, štovani kao predstavnici sila prirode i svemira. Povezivani su s mudrošću – često su smatrani mudrijima od ljudi – i dugovječnošću. Obično se smatralo da posjeduju neku vrstu magije ili neke druge nadnaravne moći, a često su povezivani i s vrelima, kišom i rijekama. U mitovima nekih kultura čak imaju i dar govora.

Zmajevi su danas veoma popularni likovi u fantastičnim romanima i video igrama.

Simbolika

U srednjem su vijeku zmajevi često bili simboli napuštanja vjere i izdaje, ali i ljutnje i zavisti, a s vremenom su postali i simbol velikih katastrofa. Također, bili su i simbol neovisnosti, vodstva i snage. Mnogi su zmajevi predstavljali i mudrost; ubijanje zmaja nije samo samo davalo pristup njegovom blagu, nego je značilo i da je junak savladao i najlukavije od svih stvorenja. U nekim kulturama, a posebno u kineskoj, ili u okolici Himalaje, smatra se da zmajevi donose sreću.

Joseph Campbell je u dokumentarcu Moć mitova (The Power of Myth) zmajeve opisao kao simbol božanskog zato što predstavljaju spoj Neba i Zemlje: obličje zmije (zemlja) i ptice (zrak, nebo).

Istočna Azija

U nekim dijelovima Azije zmaj je simbol sreće ili zdravlja, a ponekad ih se čak i štuje. Azijski su zmajevi smatrani mitskim vladarima vremena, a posebno kiše i vode. Oni su najstariji i najpovoljniji simbol u kineskoj mitologiji i Feng Shuiu. Utjelovljuje mudrost, dobru sreću, snagu, plodnost, hrabrost, božanstvenost, vodstvo, blagonaklonost i prosvjetljenje. On je energičan, odlučan, optimističan inteligentan i uspješan.^[1]

U Kini te u Japanu i Koreji, Modri zmaj predstavlja proljeće te element drva, a ujedno je i čuvar Istoka. Zmajevi iz kineske mitologije veći su dio vremena živjeli pod vodom, a ljudi su ponekad nudili rižu kao dar zmajevima. Kineski zmajevi nisu prikazivani s krilima kao europski zato što se vjerovalo da oni mogu letjeti pomoću magije.

Žuti zmaj (Huang long) s po pet pandži na svakom stopalu je pak simbolizirao carski autoritet u Kini, a posredno i kineski narod. Kinezi često koriste termin “Lung Tik Chuan Ren” što u prijevodu znači Potomci Zmaja kod izražavanja pripadnosti narodu. Nazvati cara Zmajevim Licem, smatra se najvećim komplimentom.

Kineski zmaj prikazuje se s glavom kamile, rogovima jelena, vatrenim očima, dugačkom bradom, ušima krave, tigrovim šapama, orlovim pandžama, dugim, zavojitim vratom, trbuhom žabe i perajama šarana.

Tyranosaurus Rex jest hladnokrvni, davno izumrli reptil. Njegova nadmoć nad drugim bićima toga doba i tadašnjeg svijeta je bila na vrlo visokoj razini. Fosilni ostaci tyranosaurusa (dinosaurusa općenito) čuvaju se u Chicagu, a pronašao ih je čikaški paleontolog Paul Sereno.

Bili su dugi oko 15 metara, a u uspravnom stavu dostizali su 6 metara visine. Imali su male i nerazvijene prednje udove. Međutim, na snažnom i razvijenom vratu nalazila se ogromna glava s čeljustima punim oštrih zuba. Dostizali su dužinu od 20 centimetara, a zajedno sa kandžama na zadnjim udovima činili ubojito oružje ovog mesoždera. Vid im je bio slabo razvijen i nisu vidjeli životinje koje se nisu kretale, a za otkrivanje lovine mahom su se služili čulom mirisa. Smatra se da nisu mogli potrčati brže od 17 km/h.

Općeprihvaćeno je da su bili lovci, koji su napadali biljoždere mnogo veće od sebe. Neki pak tvrde da su bili spori i nespretni, te u mogućnosti uloviti samo vrlo spore životinje, dok drugi smatraju da je riječ o strvinarima.

Ledena doba važan su dio Zemljine prošlosti u kojem su nastali mnogi reljefni oblici, biljne i životinjske vrste, a naposljetku tada se pojavljuje i čovjek. U ono vrijeme ledena doba imala su utjecaj i važnost za čovjekov život, uzrokovala su migracije te rasprostranjenost živog svijeta kakav mi danas poznajemo.

Neposredno nakon ledenih doba oblikovali su se klimatski pojasi poput ovih danas.

Danas se led nalazi u ledenjacima planinskih predjela ili u ledenim pokrovima na sjevernom i južnom polu.

Razdoblja pojavljivanja ledenih doba

Tijekom geološke prošlosti poznata su razdoblja za vrijeme kojih je dolazilo do zaleđivanja kontinenata, glacijacije (stvaranja ledenjaka) i naglog zahlađenja. Te promjene su se kroz Zemljinu prošlost dogodile nekoliko puta i poznate su pod nazivom ledeno doba.

Smatra se da su prva ledena doba, točnije njih tri nastupila u prekambriju, točnije u proterozoiku (prije 940 i 615 milijuna godina). Zatim je uslijedilo ledeno doba u devonu (prije oko 400 milijuna godina), te u gornjem karbonu i permu (otprilike prije 295 milijuna godina). Tragova tih starih oledbi ima vrlo malo, no neki su pronađeni u Africi, Aziji, Sjevernoj Americi i Australiji.

Na tim područjima pronađeni su tiliti (više ili manje povezan morenski materijal) koji su bili naneseni u višim predjelima, ali su u kasnijim razdobljima mnogim geološkim promjenama bili pomaknuti.

Po prostornom razmještaju naslaga tilita može se potvrditi već spomenuta činjenica kako su one na ta područja stigle pomicanjem kontinenata ili drugim složenim geološkim procesima. Naime poznato je kako na nekima od tih područja danas vlada vrlo topla ili čak tropska klima, te kako na njima nema tragova novijeg ledenog doba. Pod novijim ledenim dobom smatra se ono iz pleistocena.

Uzroci pojavljivanja ledenih doba

S vremenom su se stvorile mnoge teorije ili skupine teorija o nastanku ledenih doba.

Prva skupina bila je ona koja je uzroke ledenih doba tražila u svemiru, Suncu i međusobnom položaju Zemlje i Sunca.

Jedna od teorija iz te skupine bila je da prostor kroz koji je putovao Sunčev sustav nije uvijek bio jednake temperature i da je do razlika u temperaturi došlo zbog plinova i prašine u pojedinim područjima. Tu teoriju podupiru i neka suvremena znanstvena dostignuća.

Druga teorija je bila da je Sunce promjenjiva zvijezda koja u nekim razdobljima isijava više, a nekima manje topline.

Iduća teorija bila je kako je za tako drastične klimatske promjene bilo odgovorno premještanje Zemljinih polova.

Druga skupina teorija uzroke ledenih doba tražila je na samoj Zemlji.

Jedni su smatrali da je do ledenih doba došlo zbog promjene smjera strujanja toplih, a posebno hladnih morskih struja.

Drugi su pak smatrali kako porijeklo ledenih razdoblja leži u promjeni visine kontinenata što je utjecalo na pravac vjetrova i padalina.

Pristalice treće skupine teorija smatrali su kako se uzrok ledenih doba krije u atmosferi Zemlje. Pretpostavljaju kako atmosferski uvjeti mogu drastično utjecati na dizanje i spuštanje temperature. Posebno važnu ulogu ima količina ugljičnog dioksida i prašine u atmosferi. Smanjenjem količine ugljičnog dioksida snizila bi se temperatura na Zemljinoj površini. Dok bi povećana količina čestica prašine onemogućavala dolazak Sunčevih zraka do Zemlje i tako smanjila temperaturu unutar atmosfere.

Sve navedene teorije vrlo su stare (nastale su uglavnom u 19. stoljeću) i većina njih je u potpunosti odbačena. No sve teorije, pa i one koje se još uvijek smatraju mogućima sadrže u sebi mnoge nelogičnosti i ne daju nam odgovore na velik broj pitanja.

Sedamdesetih godina 19. stoljeća i hrvatski geolog Gjuro Pilar, profesor geologije na Mudroslovnom fakultetu iznio je svoju teoriju o postanku ledenih doba. Prema njoj su uzroci glacijacije primarno povezani s periodičnom perturbacijom, tj. narušavanjem pravilnog kretanja Zemlje. Po Pilaru, glavni čimbenik koji je utjecao na uspostavljanje glacijacije bio je zrak, odnosno promjene energije vjetrova kao posljedica prije navedenih perturbacija.

O točnosti ove teorije, kao u ostalom i svih drugih teorija može se diskutirati i pitanje je hoće li se pravi razlozi ledenih doba ikada moći sa sigurnošću utvrditi. Do sada jedini eksperimentalno potvrdjeni odgovor na pitanje o nastanku ledenih doba dao je srpski matematičar Milutin Milanković.

Posljednje ledeno doba

Posljednje ledeno doba nastupilo je u ne tako davnoj geološkoj prošlosti, točnije u kvartaru-prije otprilike 2 milijuna godina.

Svoj je vrhunac doživjelo u pleistocenu, koji se dijeli na glacijale i interglacijale. Glacijali su bili ledena razdoblja u kojima se kontinentalni led širio daleko na jug, te se usporedno s tim snježna granica spuštala mnogo niže nego što je danas.

U kvartaru je sveukupno bilo pet glacijala i to kronološkim redom :

1. Donau
2. Ginc
3. Mindel
4. Ris i
5. Virm

Ti glacijali dobili su imena po rijekama u području Alpa (Günz, Mindel i Riss) te jezeru Würm. Donau je dobio ime po rijeci Dunav, no postojanje tog glacijala je upitno.

Würm je posljednje ledeno doba u Alpama, a počelo je prije 130 000 ili 120 000 godina. Završilo je prije 10 000 godina. U drugoj polovici koja je počela prije 50 000 godina na Zemlji se javlja homo sapiens fossilis.

U SAD-u su bila četiri glacijala i to redom:

1. Nebrascan
2. Kansas
3. Illinois i
4. Wisconsin

U Njemačkoj su bila samo tri glacijala, koji su također dobili imena po rijekama:

1. Elster
2. Saale i
3. Weichsel

Službeni i opće prihvaćeni nazivi glacijala su oni koji potječu od naziva alpskih rijeka, dok se ostali nazivi koriste na lokalnoj razini (Njemačka, SAD) za imenovanje glacijala koji su na tom području trajali približno paralelno s alpskim glacijalima. Glacijali su bili različitog trajanja i isto tako različitog intenziteta. To isto vrijedi i za svaki interglacijal. To su bila razdoblja između dva glacijala u kojima je temperatura bila viša, a led se povlačio u visoke sjeverne predjele. Neki znanstvenici tvrde kako mi živimo u jednom takvom razdoblju, te kako će nakon određenog broja godina ponovno nastupiti glacijal.

Rasprostranjenost leda tijekom posljednjeg ledenog doba

Budući da je posljednje ledeno doba bilo u razmjerno bliskoj prošlosti (s obzirom na ostala), mnogim istraživanjima utvrđen je manje-više točan prostor koji je bio prekriven ledom.

U Sjevernoj Americi led se širio u blizini Hudsonova zaljeva i prekrivao cijelu istočnu Kanadu, Novu Englesku i velika prostranstva Srednjeg zapada (područje država Illinois, Indiana, Iowa, Kansas, Michigan, Minnesota, Missouri, Nebraska, North Dakota, South Dakota, Ohio i Wisconsin). Ledeni pokrivač na tom prostoru bio je prosječne debljine oko 1500 metara.

Drugi ledeni pokrivač na tom kontinentu širio se iz centra koji se nalazio u kanadskim Stjenovitim planinama i drugim visokim dijelovima na zapadu Sjeverne Amerike. Prekrivao je dijelove Aljaske, cijelu zapadnu Kanadu te dijelove država Washington, Idaho i Montana. U Europi se led širio iz centra koji se nalazio u Skandinaviji i na Baltiku. Prekrivao je Škotsku, najveći dio Britanskih otoka, Dansku, Finsku i velika područja sjeverne Njemačke, Poljske i Rusije. Manja ledena kapa kojoj je centar bio u Alpama prekrila je Švicarsku te dijelove Austrije, Italije i Francuske.

Osim na dva već spomenuta kontinenta, led je bio prisutan i na većini ostalih, ali u manjim količinama. Ledene površine prekrivale su Argentinu do 40° južne geografske širine, dijelove Novog Zelanda, te također područja Himalaje i Kamčatke u Aziji. Jedino u Africi nisu zabilježeni tragovi posljednje oledbe.

Sveukupno, za vrijeme posljednjeg ledenog doba, led je prekrivao 24 milijuna četvornih kilometara Zemljine površine koja je danas bez leda. Samo na europskom kontinentu ležalo je u to doba 70 milijuna kubičnih kilometara leda.

Da bi se stvorile tako velike količine leda, iz oceana je izvučeno toliko vode da se razina svjetskog mora spustila za oko 180 metara. Zbog toga su mnogi današnji otoci bili sastavni dio kopna (npr. Britanski otoci). Na prostorima morskih prolaza nastale su prevlake koje su bitno utjecale na rasprostranjenost životinjskih vrsta i čovjeka.

Geološke promjene za vrijeme posljednjeg ledenog doba

Raspored kontinenata i oceana u kvartaru bio je gotovo identičan današnjem. Razlike su bile jedino u klimi i visini reljefa. Na njih su djelovali mnogi geološki procesi (npr. tektonskim promjenama sve današnje planine postižu današnju visinu). No najvažnije promjene, posebno klimatske, vezane su uz pojavu ledenih doba. Klimatske promjene su znatno utjecale na riječne sustave. Izmjene toplih i hladnih razdoblja odražavala je tekuća voda. Povremeno bi imala veću snagu zahvaljujući kojoj je erodirala tlo (razarački djelovala na njega) te tako povećala svoje korito. To se događalo za vrijeme interglacijala, dok bi za vrijeme glacijala, kada bi većina tekuće vode prešla u led, imala snagu koja je bila dovoljna samo za odnošenje raznog materijala koji se onda taložio u riječnim dolinama. Za vrijeme glacijacije, iznad velikih, ledom prekrivenih kontinentalnih prostora formiralo se dugotrajno polje visokog atmosferskog tlaka, anticiklone, a putanje vlažnih oceanskih zračnih masa potisnute su prema jugu. To je uspostavilo, u područjima koja nisu bila pod izravnim utjecajem sjevernih ledenih pokrova, izrazito vlažna razdoblja- pluvijale. Neka od tih područja, za ledenog doba bogata padalinama danas su velike pustinje. Također, izmjena toplih i hladnih razdoblja uzrokovala je povremeno širenje i povlačenje ledenih pokrova i pojedinačnih ledenjaka. To je pridonijelo stvaranju brojnih reljefnih oblika, te nakupljanju glacijalnih sedimenata (morene).

U Europi najdeblje glacijalne naslage nalazimo u Nizozemskoj ( do 600 metara). Morenskog materijala također ima dosta u Sloveniji u Radovljiškoj kotlini, u Kranjskom i Sorškom polju, u Ljubljanskom polju te u dolini Soče. U Hrvatskoj je glacijalni materijal prisutan na Rujanskoj Kosi i na Krasnom polju na Velebitu. U BiH ima ga u području brojnih planina kao što su Bjelašnica, Visočica, Čabulja, Velež, Šator, Troglav i dr. Morena ima i u Crnoj Gori na Durmitoru i Prokletijama, u Makedoniji na planinama Šara i Korab, te u Srbiji na Kopaoniku, te Staroj i Suvoj planini.

Osim na ovim prostorima, glacijalni materijal nalazimo na svim mjestima gdje su bili prisutni pleistocenski ledeni pokrovi i ledenjaci.

Život u vrijeme posljednjeg ledenog doba

Živi svijet u ledeno doba najviše su obilježile promjene. Životinje su često mijenjale stanište, tražeći bolje životne uvjete. Te su seobe bile moguće za vrijeme glacijala kada se spuštala razina mora te je bio otvoren put do otoka ili čak drugih kontinenata. Zajednice živog svijeta također su prolazile kroz mnoge evolucijske promjene prilagođavajući se na taj način životnim uvjetima.

Biljni svijet

Vegetacija karakteristična za ledena doba bila je tundra, koja je rasla uz rubne dijelove ledenjaka i bila vrlo otporna na hladnoću. Vrlo čest bio je sobov lišaj te mahovine. Drveća u onakvom obliku kakav mi poznajemo nije bilo. No postojala su ˝drvca˝ – polegli patuljasti grmovi bijelih cvjetova – sitnolistasta fresnica, te poleglo razgranato drvce do jedan metar visoko, gusto dlakavih grančica i sitnog, gotovo okruglog lišća – patuljasta breza. Podalje od rubova leda prostirale su se hladne stepe. To su biljne zajednice raznih vrsta trava, prošarane grmljem i rijetkim šumarcima. Protezale su se od istoka do zapada Amerike, te od francuske obale Atlantika preko srednje Europe do dalekih krajeva istočnog Sibira. Još južnije nalazili su se različiti tipovi šuma u kojima su najzastupljeniji breza i bor. Osim te dvije vrste bili su tu još lijeska, brijest, smreka, jasen, jela, grab, hrast, joha i lipa. Granice između navedenih vegetacijskih pojaseva nisu bile strogo određene, već su se pomicale ovisno o tome je li bilo razdoblje glacijala ili interglacijala.

Životinjski svijet

Životinje koje su naseljavale Zemljinu površinu tijekom ledenog doba vrlo su zanimljive i neobične. U mnogobrojnoj grupi životinja posebno su se isticali sisavci. Oni su u ledenom dobu bili rasprostranjeni u svim klimatskim pojasevima. Zahvaljujući svojim fiziološkim osobinama, sisavci su se mogli prilagoditi najrazličitijim životnim uvjetima, čak i onim najkritičnijim uz rubove kontinentskog leda.

Jedan od najimpresivnijih sisavaca ledenog doba bio je vunasti mamut(Mammuthus primigenius). Živio je u posljednjem glacijalu ledenog doba, za vrijeme najvećeg zahlađenja.

Osim mamuta na prostorima tundre i hladne stepe Europe i Azije živio je i vunasti nosorog (Coelodonta antiquitatis), jedini nosorožac koji se ikada prilagodio hladnim klimatskim prilikama.

U istim krajevima kao mamute i nosoroge nalazimo i sobove (Rangifer tarandus). Živi primjerci sobova postoje i danas i to na područjima Islanda, Norveške, sjeverne Finske, sjeverne Rusije i uopće Arktičke regije svijeta.

U područjima tundre također je obitavalo i mošusno govedo (Ovibos moschatus), koje i danas živi u najhladnijim prostorima Kanade, na Grenlandu, Islandu i u sjevernoj Norveškoj.

Još jedna životinja koja je obitavala u hladnim predjelima je polarna lisica (Alopex lagopus). Taj grabežljivac i danas živi u hladnijim područjima.

Na prostorima južnije od tundre, na područjima stepe također su živjele razne životinje. Jedna od njih bila je stepski bizon (Bison priscus), predak danas živućih bizona.

Vrlo česta životinja u stepskim travnatim područjima bilo je izumrlo govedo (Bos primigenius). Bilo je vrlo slično današnjem domaćem govedu, no mnogo veće.

Jedna od najzanimljivijih životinja tih prostora bio je golemi jelen (Megaceros gigantens). Pripadao je jednoj od najvećih vrsta jelena koja je ikad živjela na Zemlji. Imao je ogromne lopataste rogove, raspona i do četiri metra, a svaki je rog težio oko 40 kilograma. Ta vrsta izumrla je prije desetak tisuća godina.

Još neke od životinja koje su živjele na stepskom području ledenog doba su glodavac stepska zviždara, saiga antilopa, divlji konj, los i mnoge druge životinje. Sve one i danas postoje, a nalazimo ih u hladnijim područjima Sjeverne Amerike i Euroazije.

Pojedini sisavci ledenog doba problem nepovoljnih klimatskih uvjeta rješavali su na taj način što su veći dio godine provodile u špiljama. Neke od tih životinja su špiljski medvjed (Ursus Spaeleous), špiljska hijena i špiljski lav. Sve te životinje su sa završetkom ledenih doba izumrle.

Osim sisavaca, za vrijeme ledenog doba živjele su i mnoge ptice, kukci i mekušci (puževi).

Čovjek

Pojava humanizacije, tj. nastajanja čovjekolikih stvorenja starija je od kvartara, no pojava čovjeka manje-više sličnog današnjem vezana je uz pleistocen. Od samog početka tog razdoblja žive razne vrste hominida (čovjekovih predaka) koje se vjerojatno nadovezuju na neogenski rod Ramapithecus.

Ljudima najbliži bili su hominidi Australopithecinae koji su živjeli već u neogenu, a izumrli na početku pleistocena. Živjeli su, bar se tako pretpostavlja, na području Afrike.

Najnapredniji među njima bio je Homo habilis, koji se javlja na početku pleistocena. Taj hominid kretao se dvonožno i izrađivao primitivno oružje koje je dobivao grubom obradom kamena (odvaljivanjem ili otkidanjem).

Ovo je bila prva etapa hominizacije. Nakon toga počinje druga etapa. U njoj se pojavljuju razni oblici hominida koji se u novije vrijeme uvrštavaju u rod Homo. Razlikuju se Homo erectus erectus, Homo erectus pekinensis, Homo erectus rhodesiensis, Homo erectus heidelbergensis i drugi. Svi oni pripadaju rodu Archantropi. Specifičnost ovih hominida je u tome što su bili prvi te vrste na euroazijskom kontinentu. To potvrđuje već spomenutu činjenicu kako su se i ljudi, kao i životinje, preko zaleđenih prostora u doba glacijala širili na ona područja koja su u toplijim razdobljima bila odvojena morem i na taj način nedostupna.

Homo erectus počinje koristiti špilje za svoje stalnije boravke, poznaje vatru, izrađuje bolje i modernije oruđe te sve više promatra život svog plijena (životinje) i podređuje mu svoj život, prateći velika krda za vrijeme njihovih seobi. Pretpostavlja se da su se pri komunikaciji koristili i nekom vrstom primitivnog jezika. Nalazište Homo erectusa nalazi se i u Hrvatskoj – u špilji Šandalji kod Pule.

U trećoj etapi javlja se skupina Palaeoanthropi. Njihova nalazišta prisutna su u Europi i Aziji. Nalazi se spominju pod različitim imenima.

Vrsti Homo praeneanderthalensis pripisuju se nalazišta u Krapini, Ehringsdorfu u Njemačkoj, Saccopastore u Italiji i Ganovce u Slovačkoj.

Vrsti Homo neanderthalensis pribrajaju se nalazišta Neandertal kod Düsseldorfa, Spy u Belgiji, Gibraltar, Le Moustier, La Chapelle-Aux-Saints u Francuskoj i Tešik Tašu u Uzbekistanu. Danas su te obje vrste poznate pod jednim imenom – Homo sapiens neanderthalensis.

Završetak ledenih doba

Kraj ledenih doba karakterizira povećanje temperature i povlačenje ledenjaka i ledenih pokrova. Uz ta dva procesa također dolazi do izdizanja morske razine i nastajanja otoka i zaljeva. Svršetak posljednjeg ledenog doba definiran je otprilike 10000 godina prije nove ere. Tada se led povukao u svoje sadašnje granice i formirali su se klimatsko-vegetacijski pojasevi kakve danas poznajemo. Nakon pleistocena nastupio je holocen u kojem živimo još danas.

Dinosauri su prapovijesne životinje koje su nastale prije otprilike 230.000.000 godina, a izumrle prije oko 65.000.000 godina. Bili su najbrojnija životinjska skupina u mezozoiku, koji se dijeli na trijas, juru i kredu. Riječ dinosauria dolazi iz grčkog, a znači strašni gušter. U vrijeme dinosaura klima je bila blaga i topla, a visokih planina je bilo manje nego danas.

Osim dinosaura, postojali su i morski (plesiosauri i ihtiosauri) te leteći gmazovi (pterosauri). Dinosauri su živjeli pretežno u prostranim plodnim ravnicama kroz koje su tekle velike spore rijeke. Za vrijeme dinosaura nije postojala trava. Dinosauri su naseljavali nepregledne šume papratnjača.

Obilježja

Dinosauri su, uz kitove, najveće životinje koje su ikad postojale na Zemlji. Diplodok, čija je podvrsta D. hallorum vjerojatno mogla doseći dužinu od 30 metara, se dugo smatrao najdužim dinosaurom. Njegovi kasnije otkriveni srodnici Supersaurus, Patagotitan, Giraffatitan a posebno Argentinosaurus pokazali su se još duži. Mamenchisaurus je, pretpostavlja se, imao najduži vrat (duljine čak 11 m).

Najmanji zasada otkriveni dinosauri su Parvicursor remotus, dug 39 cm, te malo duži, no lakši Anchiornis huxleyi, mase do 110 g. ^[2]

Najvećim mesoždernim dinosaurom (Theropoda) se dugo smatrao popularni tiranosaur, duljine 12-14 metara, sa zubima od kojih su neki dosezali i duljinu od 30 cm. Međutim, postoje dokazi da su neki teropodi mogli narasti još i više; Carcharodontosaurus, Giganotosaurus te posebice Spinosaurus, za koje se pretpostavlja da su lako mogli premostiti duljinu od 15 metara. Premda je tiranosaur prikazan kao nezaustavljivo čudovište, postoje indikacije da nije bio osobito brz (29 km / h). Unatoč nezavidnoj pokretljivosti, vjerojatno je bio uspješan lovac (binokularni vid). Postoje teorije da je ovaj dinosaur bio i strvinar (razvijen njuh).

Prehrana

Biljožderi

Dinosauri biljožderi su imali tupe zube koji su bili prilagođeni teško probavljivoj biljnoj hrani. Imali su i veći probavni sustav od mesoždera. Neki biljožderi su, kao današnje ptice gutali stijene (gastroliti) koje bi im se zaglavila u želucu, da bi se lakše usitnila hrana. Neki dinosauri biljožderi su: iguanadon, diplodok, supersaur, triceratops, ultrasaur, seismosaur, brahiosaur i mnogi drugi.

Mesožderi

Dinosauri mesožderi su imali jako duge noge, dobar vid i osjetilo sluha kako bi mogli uloviti plijen. Također su imali jako oštre zube kako bi ubili i rastrgali plijen. Neki mesožderi su bili kanibali, jeli su pripadnike svoje vrste. Nekoliko fosila dinosaura pronađeno je sa fosilom neke životinje unutar tijela. Neki mesožderi su: kampsognatus, tiranosaur, alosaur, albertosaur i mnogi drugi.

Svežderi

Samo nekoliko nama poznatih dinosaura su svežderi, kao ornithomimus i oviraptor koji su jeli biljke, jaja, kukce… Dosta biljoždera kad jede biljke slučajno proguta kukce ili neke druge male životinje.^[3]

Razmnožavanje

Malo toga se zna o razmnožavanju dinosaura. Poznato je da su se dinosauri razmnožavali jako rano, čak sa osam godina. Jaja su bila okrugla i izdužena, slična jajima gmazova, ptica i primitivnih sisavaca. Najveće jaje dinosaura je ono hipselosaurovo. ^[4] Pronađeno je u Francuskoj 1869. Bilo je dugo 30 cm, 25 cm široko, obujma 2 l i teško 7 kg. Neki znanstvenici su utvrdili da su ženke imale proširenu cijev koja je služila za polaganje jaja.

Evolucija

Evolucija dinosaura počinje u trijasu, prije skoro 250 000 000 godina, kada se od primitivnih tekodonta počinje razvijati dinosaur i neke druge grupe arhosaurija. Najstariji poznati predstavnik dinosaura ili je Eoraptor lunensis – što znači jutarnji kradljivac. Pronađen je u Argentini 1991. Pronašao ga je Paul Sereno, paleontolog iz Chicaga. Njegova starost se procjenjuje na oko 235 000 000 godina. Od tog vremena dinosauri počinju naglu ekspanziju i zauzimaju sve dijelove tadašnjeg kopna. Harry Seeley je 1887. podijelio dinosaure na dvije velike grupe:

• Saurischia, sa zdjeličnim pojasom kao kod gmazova (pubis je uperen prema naprijed).
• Ornitischia, sa zdjeličnim pojasom kao kod ptica (pubis je okrenut unazad).^[5]

Obje skupine daju niz ogranaka koji zauzimaju sva kopnena staništa i potiskuju sisavce iz mnogih ekoloških niša. Preci sisavaca su se pojavili, približno, kad i prvi dinosauri ali su evoluirali u male, pretpostavlja se noćne životinje koje su 170 000 000 godina živjele u “sjeni” dinosaura i drugih gmazova, sve dok dinosauri nisu izumrli. U razdoblju jure, a možda još i u trijasu, Saurischia daje ogranak iz koga nastaju prve ptice. Dalja adaptivna radijacija dinosaura trajalo je i tijekom razdoblja krede kada su bili na vrhuncu svog razvoja, a onda nestaju ostavljajući za sobom jedino ptice kao najprilagođeniju grupu Theropoda celurosaurija.

Rasprostranjenost fosila

Kad su se pojavili prvi dinosauri, vjerojatno je postojao superkontinent Pangea u čiji su sastav ulazili današnji kontinenti. Kad se Pangea počela raspadati na današnje kontinente, dinosauri su bili naseljeni na svim njezinim dijelovima. ^[6]Zato se njihovi fosili mogu naći na svim kontinentima, čak i na Antarktici. Fosili kopnenih dinosaura se teže nalaze, jer poslije smrti dinosaur je morao upasti u vodu da bi mu se tijelo fosiliziralo.

Otkriće

Robert Plot, engleski prirodoslovac, otkrio je 1667. prvu kost dinosaura. Tada su ljudi mislili da je svijet nepromjenljiv. Znanstvenici su smatrali da se radi o kosti nekoga slona ili čak diva. 145 godina poslije, žena engleskog liječnika, Mantella, nalazi ogromne zube u hrpi kamenja. Mantell je skupio toliko fosila da je svoju kuću pretvorio u muzej. Vidjeli su te velike zube i nisu znali odrediti kome pripadaju. Njegovi pomagači, znanstvenici, zaključili su da se radi o velikim sisavcima. Mantell je primijetio da ti ogromni zubi nalikuju zubima južnoameričkih leguanima (Iguanidae). Pomislio je da su to zubi fosilnog guštera kojeg je nazvao iguanodon, što znači “leguanov zub”. Znanstvenici su mislili da je riječ o zubima nekog krokodila ili nosoroga.

Konačno, 1841. godine, veliki stručnjak Richard Owen prvi put potvrđuje da je riječ o davno nestalim gmazovima. Nazvao ih je dinosauri što na grčkom znači “strašni gušteri”. Od tada su dinosauri popularni. 1861. u pješčanim stijenama Bavarske je pronađen fosil praptice nazvane Archaeopteryx što znači “staro krilo”. Ptica je imala obilježja dinosaura, a živjela je prije oko 100 milijuna godina. Dosta ljudi vjeruje da je arheopteriks dokaz veze ptica i dinosaura. ^[7] Preko 100 kostura dinosaura Coelophzis iz donjeg trijasa nađeno je u Novom Meksiku. To je trenutno najveći broj dinosaura nađenih zajedno.

Neotkrivene tajne

Glavni članak: Fiziologija dinosaura

Mnogi misle da su dinosauri hladnokrvni gmazovi, ali postoje neke indikacije da su bili toplokrvni, slični više pticama, nego gmazovima. Također se ne zna koje su boje bili, a neki znanstvenici smatraju da su bili zeleni i smeđi, kao današnji gmazovi. ^[8] Znanstvenici ne mogu odrediti kojeg je spola fosil dinosaura ni kako su se glasali dinosauri. ^[9]

Izumiranje

Otkad su dinosauri otkriveni mnogi znanstvenici se pitaju zašto su dinosauri izumrli u Kredi. To još nije otkriveno, a postoje brojne teorije o njihovu izumiranju. Nestanak dinosaura, drugih krupnih mezozoičkih gmazova i 65% tadašnjeg živog svijeta, dovodi se u vezu sa padom ogromnog asteroida (krater Chicxulub) koji je prije 65 000 000 godina pao na poluotok Jucatan u Meksiku ^[10] Starije teorije zagovarale su sporije izumiranje dinosaura npr. jer su se uzdigle visoke planine i došlo je do promjena u klimi kojima se nisu mogli prilagoditi. Zbunjujuća je činjenica da su preživjeli neki organizmi vrlo bliski dinosaurima, kao što su i njihovi primitivniji srodnici krokodili i evolucijski potomci ptice.

Obuhvaća: Samoborsko gorje i južno prigorje Žumberačkog gorja (Gorjanci – sjeverni, slovenski dio)

Površina: 350km² (većim dijelom se nalazi u Zagrebačkoj, a manjim u Karlovačkoj županiji)

Datum proglašenja parka prirode: 28. svibnja 1999.

Sjedište uprave PP Žumberak – Samoborsko gorje: Slani Dol 1, Samobor

Nadmorska visina: 180-1178 m

Najviši vrh: Sveta Gera – 1178 m (najviši vrh Samoborskog gorja Japetić – 879 m)

Geološki sastav: prevladavaju dolomiti trijaske starosti te kredne naslage

Vodotoci: 337 izvora, oko 260 vodotoka i nekoliko slapova. Najveći vodotok je rječica Kupčina (20km; Sopotski slap), slijede Slapnica, Sušica, Gradna i Bregana

Naseljenost: u 132 naselja živi oko 4000 stanovnika

Info točke: Eko-centar Slani Dol, Eko-centar Budinjak i Nadzorna postaja Grdanjci

O parku

Zaštićeno područje Parka prirode obuhvaća izdvojeno brdsko područje Žumberačkog i Samoborskog gorja položenih 30-ak km jugozapadno od Zagreba.

Žumberačko gorje više je i zapadnije, a ujedno čini i prirodnu granicu Hrvatske sa Slovenijom, vrh Sv. Gera 1178 m. Samoborsko gorje niže je i pitomije s najvišim vrhom Japetićem (880 m).

Prema geološkoj starosti najstarije stijene na području Parka datiraju iz razdoblja paleozoika (perm – prije više od 250 milijuna godina), a u građi prevladavaju dolomiti trijaske starosti te kredne naslage, što je uvjetovalo postanku krša koji prekriva čak 90% površine PP. Ne čudi stoga brojnost površinskih i dubinskih krških oblika, od ponikvi i uvala do špilja, jama i dr.

Vegetacijski pokrov čine bukove, te miješane hrastovo-bukove šume koje se izmjenjuju s livadama i pašnjacima nastalim djelovanjem čovjeka.

Titulu zaštićenog područja Parku je priskrbilo i njegovo bogatstvo flore i faune. Šume i travnjaci dva su glavna ekosustava u kojima su nastanjene i neke rijetke i zaštićene vrste biljaka i životinja.

Vodno bogatstvo također je odlika ovog prostora, a očituje se kroz brojnost izvora i vodotoka.

Važno je napomenuti da je ovo područje neprekidno bilo naseljeno od pretpovijesti do današnjih dana, o čemu svjedoče arheološka nalazišta iz različitih razdoblja. U sklopu PP moguće je i turistički obići neka od njih, poput arheološkog nalazišta Budinjak i Bratelji, na području kojih je zasnovan Arheološki park, ili razgledati ostatke srednjovjekovnih gradova Tuščaka, Staroga grada Žumberka i Okića (smatra se najstarijom plemićkom utvrdom sjeverozapadne Hrvatske).

Park prirode Žumberak – Samoborsko gorje oduvijek je bilo omiljeno izletničko odredište planinara, rekreativaca i izletnika s područja šire okolice.

Biljke i životinje

Biljni pokrov se prije svega odlikuje raznoliokošću, a obiluje i rijetkim zaštićenim biljnim vrstama kao sto su: blagajev likovac (Daphne blagayana), mekolisna veprina (Ruscus hypoglossum), tridesetak vrsta kaćuna (europske orhideje), božikovina (llex aquifolium), crnkasta sasa (Pulsatilla pratensis ssp. nigricans), planinski božur (Paeonia mascula), hrvatska perunika (Iris croatica), hrvatski karanfil (Dianthus croaticus) i mnoge druge.

Usprkos zakonskoj zaštiti, ljudski faktor i dalje je najveća prijetnja opstanku ovih reliktnih vrsta.

Životinjski svijet ne zaostaje raznolikošću i bogatstvom za biljnim svijetom Parka. Hranidbeni lanac na ovom području čine brojni veliki i mali sisavci, ptice, vodozemci, gmazovi, beskralježnjaci, kukci i ostali. Od većih bi grabežljivaca mogli izdvojiti medvjeda (Ursus arctos), vuka (Canis lupus), te jastreba kokošara (Accipiter gentilis), po kojem je i nazvan obližnji grad Jastrebarsko.

Od ostalih rjeđih vrsta mogli bi još izdvojiti pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra), te srodnog mu planinskog daždevnjaka (Salamandra atra).

Od zmija zabilježen je pepeljasti poskok (Vipera ammodytes), bjelouška (Natrix natrix), bjelica (Elaphe longissima), smukulja (Coronella austriaca), ribarica (Natrix tessellata) i riđovka (Vipera berus).

U Parku obitavaju i brojni beskralježnjaci od koji su mnogi ugroženi (npr. leptir plavac i šumski mrav). I podzemni je svijet prilično naseljen. Osim najzastupljenijih šišmiša, pronađene su i neke nove, do sada nepoznate vrste člankonožaca.

Prirodne i kulturne znamenitosti

Naseljen još od pretpovijesnih dana ovaj kraj izuzetno je bogat arheološkim ostacima. Vrijednim i sustavnim radom djelatnika Parka danas je moguće Park obići putem edukativnih staza i upoznati se s arheološkim nalazima.

Arheološki park u Budinjaku, Staza kneževa – poučna staza u dužini od 4,2 km koja će vas kroz 10 točaka upoznati s ostatcima pretpovijesnog naselja s grobljem u Budinjaku (kneževski tumuli), antičkim grobljem u selu Brateljima i drugim zanimljivostima iz kulturnog i prirodnog nasljeđa ovog kraja. Polazište je Eko-centar Budinjak, a vrijeme potrebno za obilazak staze oko 2 sata.

Stari grad Okić – srednjovjekovni stari grad nedaleko Samobora. Jedinstven je po svom položaju, visokom stupnju očuvanosti i po značaju koji ima s obzirom da njegove strukture pripadaju romaničkom razdoblju. Zajedno s okolicom čini park šumu.

Stari grad Žumberak – sagrađen u romaničko doba, u 13. stoljeću bio je stožerna točka posjeda koruških vojvoda.

Zidani pil – u blizini naselja Žumberak i Novog grada Žumberka. Pred njim su kažnjavani raznovrsni prestupnici krajiškog doba.

Jama Jazovka – duboka krška jama između Sošica i sela Sopote u kojoj je otkrivena masovna grobnica žrtava 2. svj. rata (22. 6. molitveno okupljanje za žrtve rata).

Mlinovi – nekada ih je bilo više od 180, a danas ih je tek nekoliko (mlin na Sopotskom slapu, Draganov mlin na Kalovki, Medvenov mlin na Kupčini i Jadekov mlin u Boićima).

Etno kuća pod Okićem – izletište obitelji Slakoper s autentičnom građom i izložbenim autohtonim predmetima iz života samoborskog kraja.

Samostan sestara Bazilijanki – u naselju Sošice u samostanu sestara Bazilijanki, osnovanom 1939., nalazi se bogata etnografska zbirka s mnoštvom vrijednih predmeta koji svjedoče o ruralnom životu Žumberka u prošlosti.

Žumberački uskočki muzej – u Stojdragi, etnografskom zbirkom čuva uspomenu na petstoljetnu tradiciju života uskočkih doseljenika na područje Žumberka.

Selo Cernik – se, uz još nekoliko žumberačkih naselja, prvi puta spominje u Bernardovoj darovnici iz 1249. godine, kojom se daruje tek utemeljeni cistercitski samostan u Kostanjevici (Slovenija). Jedno je od najočuvanijih naselja na području Žumberka s velikim brojem tradicionalnih kuća, prizemlja građena od kamena, a prvi kat od drveta, s očuvanim vanjskim natkrivenim hodnicima (ganjcima). U središtu sela na raskrižju puteva nalazi se rimokatolička kapelica Sv. Jelene Križarice sagrađena oko 1920. godine. U danas slabo naseljenom Cerniku se 18. kolovoza, na dan proslave blagdana Sv. Jelene Križarice, okuplja mnoštvo nekadašnjih stanovnika i njihovih potomaka.

Sv. Lovro u Mrzlom Polju – pedesetak metara od grkokatoličke Crkve sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju sačuvani su temelji ranoromaničke Kapele sv. Lovre. Kapela je jednobrodna građevina s polukružnom apsidom, veličine 11 x 6 m. Sagradili su je u 13. stoljeću cisterciti iz samostana u Kostanjevici u susjednoj Dolenjskoj u Sloveniji. Mrzlo Polje je u to vrijeme bilo jedan od feudalnih posjeda ovog samostana na području Žumberka.

Kanjon Slapnica – rječica Slapnica u svom tipičnom toku za krška područja ponire, otapa dolomitne naslage i diči se dvama slapovima – slap Brisalo i Vranjački slap bogat sedrom (duljina kanjona 10 km). Izvorišni dio je zaštićeni krajolik.

Sopotski slap – slap gornjeg toka Kupčine koji se niz stijenu od 40 m u nekoliko kaskada ruši pokraj tajanstvenog starog mlina.

Sveta Gera (1178 m) – najviši vrh Žumberačke gore i sjeverozapadne Hrvatske s Kapelom sv. Ilije.

Park Prirode Učka se nalazi u planinskom masivu Učke u Hrvatskoj, u blizini grada Rijeke i obuhvaća površinu od 160 četvornih kilometara. Park prirode je proglašen zaštićenim područjem 1999. godine. Blizina mora pogoduje specifičnoj klimi i bujnoj vegetaciji do vršnih predjela. Mnoge zaštićene i rijetke životinjske i biljne vrste se stoga mogu naći u rezervatu.

Opći podaci

• Obuhvat: područje masiva Učke i dijela Ćićarije
• Površina: 160 km²
• Najviši vrhovi: Vojak 1396 m, Veli Planik 1272 m
• Akti i godišnja proglašenja: Zakon o proglašenju Parka prirode “Učka” (N.N. 45/99); travanj, 1999.
• Županije: Istarska i Primorsko-goranska županija
• Gradovi: Opatija
• Općine: Kršan, Lanišće, Lovran, Lupoglav, Matulji i Mošćenička Draga

• Obilježja Parka prirode Učka[uredi VE | uredi]

  Geologija i hidrologija[uredi VE | uredi]

  

  Jedan od mnogobrojnih vapnenačkih stupaca u Veloj Drazi.

  Stijene koje izgrađuju planinu Učku nastajale su u velikom oceanu Tetis tijekom dugog geološkog vremena od razdoblja Krede (prije 140 milijuna godina), pa sve do sredine Tercijara (prije 30 milijuna godina). Taloženjem mineralnih skeletnih ostataka vodenih organizama tijekom milijuna godina, nastajali su debeli slojevi taloga koji su, postupnim procesima kompakcije i cementacije, na kraju pretvoreni u čvrstu stijenu – vapnenac. O tome svjedoče brojni fosilikoje nalazimo u taložnim vapnenačkim stijenama. Sudar Afričke ploče s Euroazijskom, koji je započeo još krajem Krede prije 65 milijuna godina, a traje i danas, uzrokovao je smanjenje oceana što je popraćeno intenzivnim tektonskim pokretima.

  Vodoravni su se slojevi (prvotno istaloženi na dnu oceana) naborali, razlomili i izdigli iz mora te stvorili goleme planinske lance kao što su Alpe i Dinaridi, a čiji je dio i Učka. Njihovim je trošenjem u dublje dijelove mora stizao, povremeno nošen podmorskim lavinama, sitnozrnasti sediment od kojeg su nastale uslojene stijene koje nazivamo fliš. Od današnjih geoloških obilježja Parka prirode “Učka” možemo (pored geomorfološkog spomenika prirode Vela Draga) kao vrijedne i zanimljive geološke formacije izdvojiti Krvavu stijenu na jugozapadnom dijelu Učke i Stijenu pod Brestom na Ćićariji. Krški teren Učke obiluje speleološkim objektima kojih, prema do sada poznatim podacima, ima gotovo 200. Također su u podzemlju Učke dosada zabilježene neke endemske vrste podzemne faune, a brojni su i arheološki i povijesni nalazi iz različitih špilja i jama u Parku.

  

  Vranjska draga.

  U hidrološkom i hidrogeološkom smislu područje planinskog hrpta Učke pripada slivu rijeke Raše (zapadno) i slivu priobalnih izvora od Plominske drage do uvale Preluka (istočno). Vršni hrbat sjeverne Učke sačinjava posebno zanimljivu hidrogeološku cjelinu. Raspucani i okršeni gornjokredni vapnenci, u kojima je oblikovan hrbat, su, zbog svoje velike upojnosti i vodopropusnosti, kolektori podzemnih voda. Vapnenci su navučeni, odnosno leže na vodonepropusnim naslagama fliša. Zbog toga se višak akumulirane podzemne vode prelijeva na dodiru fliša i vapnenaca pa se u podnožju grebena nalazi više izvora. Voda ovih izvorišta je izuzetno visoke kakvoće te se koristi za potrebe vodoopskrbe liburnijskog područja. Na padinama Učke morfološki je izraženo više duboko usječenih bujičnih dolina kilometarskih dimenzija. One su većinom suhe, a samo u razdobljima dovoljno obilnih padalina nastaju veće količine vode zbog čega ih nazivamo bujičnim tokovima. Što se tiče stajaćih voda na području Parka, bilježimo 40-tak lokvi koje, uz spomenute bujične vodotoke, predstavljaju posebno značajna staništa slatkovodne flore i faune.

  Geomorfološki spomenik prirode Vela draga Među vrijednostima nežive prirode Parka posebno mjesto zauzima kanjon Vela draga. Ovaj lokalitet zaštićen je prije više desetljeća kao geomorfološki spomenik prirode, a odlikuje se slikovitim soliternim vapnenačkim stupovima i stijenama koji predstavljaju izuzetnu geomorfološku i krajobraznu vrijednost. Smatra se da je kanjon nastao taloženjem vodoravnih slojeva paleogenskih vapnenaca nakon čega je uslijedilo tektonsko izdizanje i raspucavanje. Sadašnji je izgled Vela draga poprimila postepenom i dugotrajnom erozijom i okršavanjem. U odlomcima stijena na siparu vidljivi su brojni fosilni ostaci različitih foraminifera i školjaka koji svjedoče o bogatoj geološkoj povijesti i paleookolišu u kojem su živjeli.^[1] Uz jedinstvena geološka obilježja Vela draga posjeduje i brojna druga: pripadnike rijetke ornitofaune, arheološke nalaze iz špilje Pupićina peć te raznoliku floru. Kanjon još od 30-tih godina prošlog stoljeća posjećuju čuveni alpinisti, a danas je za poklonike slobodnog penjanja jedna od najpopularnijih lokacija u Hrvatskoj.

  Biološka raznolikost[uredi VE | uredi]

  Istražujući Učku i Ćićariju prolazimo kroz nekoliko različitih visinskih pojasa šumske vegetacije. Šume hrasta medunca i bijelog graba, koje su u Parku manje zastupljene, nalaze se u najnižim dijelovima Parka. Šume kestena i maruna mjestimično zauzimaju i veće površine budući da su ih ljudi oduvijek sadili na ovim prostorima kao voćke. Česti su stanovnici kestenovih šuma različite ptice dupljašice, vjeverica (Sciurus vulgaris) i sivi puh (Myoxus glis). Velike površine u Parku do 600 m n. v. zauzimaju šume crnog graba koje su u središnjim područjima Parka odvojene prostranstvima bukovih šuma. Primorska šuma bukve obrasta prostranstva Učke i Ćićarije u višim dijelovima Parka te je dom mnogim vrstama sisavaca kao što su: šumska voluharica (Clethrionomys glareolus), divlja svinja (Sus scrofa), srna (Capreolus capreolus) i dr. Kao vegetacijsku posebnost bitno je spomenuti i zonu pretplaninske šume bukve koja se razvila na samom vršnom grebenu, a koju karakteriziraju kržljava i kriva stabla ponekad znatne starosti i slikovitosti.

  Uz šumske i travnjačke površine, stijene i točila su staništa na kojima možemo pronaći neke od najrjeđih i najosjetljivijih biljnih i životinjskih vrsta u Parku. Stijene vršnog dijela Učke prava su floristička Meka, jer se na njima, gotovo neposredno jedne uz druge, nalaze vrste alpskog i submediteranskog, odnosno mediteransko-montanskog afiniteta. Greben Učke nastanjava stenoendem učkarski zvončić (Campanula tommasiniana) koji je od čitave planete zemlje izabrao upravo Učku za svoj dom. Stjenovita su staništa i mjesta s bogatom faunom ptica gdje susrećemo modrokosa (Monticola solitarius), kamenjara (Monticola saxatilis), sivog sokola (Falco peregrinus) i ušaru (Bubo bubo). Često se na stijenama Sisola, Bresta i Suhog vrha mogu vidjeti suri orao (Aquila chrysaetos) i bjeloglavi sup (Gyps fulvus) u potrazi za hranom ili u preletu. Uz nekoliko vrsta guštera i zmija, Učka predstavlja i enklavu reliktne velebitske gušterice (Lacerta horvathi), vrste alpsko-dinarskog rasprostranjenja koja je na Učki prisutna samo na području vršnog grebena.

  

  Syrphidae

  Livade i travnjaci Učke i Ćićarije, zbog osebujne i bogate flore, predstavljaju prije svega značajan spremnik bioraznolikosti živog svijeta. Ovdje nalazimo čitav niz rijetkih, ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta poput: lukovičavog ljiljana(Lilium bulbiferum), kranjskog ljiljana (Lilium carniolicum), ilirske gladiole (Gladiolus illyricus), nekoliko vrsta sirištara (Gentiana sp.), zvončića (Campanula sp.), gorske sase (Pulsatilla montana), jaglaca (Primula sp.), uskolisnog plućnjaka (Pulmonaria angustifolia), raznih orhideja (Orchidaceae), glavočika (Asteraceae), karanfila (Dianthus sp.) i brojnog drugog bilja, često šarolikih i dekorativnih cvjetova koje izletnici, iako ne bi smjeli, ipak povremeno beru. Leptiri, kao što su šumski crni okaš (Erebia medusa), crni apolon (Parnassius mnemosyne), kozlinčev plavac (Glaucopsyche alexis) ili kukac Saga pedo, upotpunjuju tezu o bogatoj bioraznolikosti ovih staništa.

  

  Pterophoridae

  S flišne podloge Učke teče veći broj malih izvora i vodotoka koji svojim postojanjem upotpunjuju raznovrsni mozaik staništa na području Parka. Vlažna staništa su osobito bitna za raznolikost kukaca i vodozemaca. Ličinke tulara (Trichoptera) i vodencvijetova (Ephemeroptera), dvokrilaca (Diptera) i vretenaca (Odonata) mogu se pronaći u gotovo svakom izvoru ili lokvi. Često će se nakon kiše u vlažnim udolinama i usjecima naići na pjegavog daždevnjaka (Salamandra salamandra), a u proljeće su, kad se Učka probudi iz zimskog sna, lokve i bare duž Parka prepune ličinki ovih životinja. Za vodu su vezane i 3 vrste vodenjaka: planinski (Triturus alpestris), ilirski (Triturus vulgaris meridionalis) i veliki (Triturus carnifex) te žabe: žuti mukač (Bombina variegata), krastača (Bufo bufo), gatalinka (Hyla arborea) i šumska žaba (Rana dalmatina).

  

  Amata phegea ; Tenthredinidae

  Čovjekova baština – suživot čovjeka i prirode[uredi VE | uredi]

  Djelovanje čovjeka na nekom prostoru redovito je uvjetovano prirodnim resursima i obilježjima što jasno razaznajemo prateći povijest čovjeka i njegove baštine na Učki. Zbog prirodne strukture reljefa te njegove razvedenosti i morfologije, najbolje i najviše su zastupljeni spomenici kulturne baštine koji datiraju iz razdoblja prapovijesti, a to su u prvom redu pećinski objekti, naselja na otvorenom i visinska naselja ili gradine. Uz sama se nalazišta vežu brojni nalazi materijalne kulture: osteološki, antropološki te drugi oblici očuvanih predmeta iz čovjekove svakodnevne i kulturološke djelatnosti. U razdoblju antike i srednjeg vijeka Učka nije toliko pogodna za duža naseljavanja i boravljenja na visoravnima ili nepristupačnim obroncima, a razlog tome je promjena načina života, privrede i trgovinske mreže. No, tada Učka služi kao spojnica između Istre i kontinentalnog dijela Hrvatske pa je presijecaju brojni putovi, prometnice ili odmorišta, osobito u odlučujućim vremenima velikih seoba i pomicanja stanovništva diljem europskog kopna. Daljnjim razvojem privrede, novih životnih potreba i standarda, Učka postaje ruralno-ambijentalno središte, a to se najviše raspoznaje u tipičnoj ruralnoj arhitekturi, sakralnim, glagoljskim i drugim spomenicima. Svoje tragove ostavilo je i razdoblje klasicizma i secesije iz vremena vladavine Austro-Ugarske monarhije, najčešće u vidu javne arhitekture vezane uz ceste, vode ili šume. Specifična estetika krajobraza Učke nastala je ispreplitanjem tradicionalne ljudske djelatnosti vezane prvenstveno uz poljoprivredu, stočarstvo i korištenje šuma s prirodnim obilježjima prostora. Čovjek je svojim radom i dugotrajnim gospodarenjem resursima oblikovao izvorne kultivirane pejzaže čija su obilježja brojni suhozidi, pastirski stanovi i drugi elementi graditeljske baštine koji danas tvore autentično kulturno-povijesno naslijeđe. Ovaj sklad prirodnog i antropogenog ujedno je i glavni motiv mnogobrojnim urbanim posjetiteljima Parka da se zadrže i vrate, te svaki put iznova osjete svu snagu i privlačnost iskonske prirode i čovjekove tradicije koja je na ovoj planini duboko ukorijenjena. Unatoč postepenom zapuštanju tradicionalne poljoprivredne proizvodnje, autohtoni poljoprivredni proizvodi i prirodni plodovi i danas su okosnica turističkog identiteta regije. Maruni, šparoge, trešnje i rakije od meda i imele samo su dio gastronomske ponude koju svakako preporučamo posjetiteljima Učke. Od nekada vrlo razvijenog stočarstva na Učki danas je uglavnom preostalo ovčarstvo, a kao simbol Istre i Učke posebno spominjemo Istarsko govedo ili boškarin kojeg nalazimo i na zaštitnom znaku Parka prirode Učka.

  Klimatska obilježja

  Pogled na Lungomare i obronke Učke u Opatiji.

  Masiv Učke predstavlja prirodnu barijeru između blage kontinentalne klime unutrašnje Istre te izrazito mediteranske klime Kvarnerskog zaljeva. Klima Parka prirode Učka općenito je uvjetovana geografskim položajem, naime, u blizini prolazi 45 paralela. Na ovim prostorima izmjenjuju se, uglavnom, tri različita karakteristična tipa vremena. Oni se mijenjaju zavisno o sezonskim strujanjima atmosfere i izmjenama različitih zračnih masa – ciklona i anticiklona. Tijekom hladnijeg dijela godine učestalo se javljaju dva tipa vremena – onaj karakteriziran pojavom vjetra jugoistočnjaka (jugo) s relativno visokom i konstantnom temperaturom i kišonosnim oblacima, te klimatski tip čije je obilježje bura koju obično prati bistra atmosfera s dobrom vidljivošću te niske temperature. Neporemećeno vrijeme je tip vremena koji vlada za vrijeme stabilnih općih vremenskih prilika, a najizrazitiji je i najučestaliji ljeti ili početkom jeseni za vrijeme anticiklona.

  Prema Köppenovoj klasifikaciji klime, Opatija i uski priobalni pojas imaju umjereno toplu kišnu klimu bez suhog razdoblja i s vrućim ljetom (klasifikacijska oznaka Cfa). Najtopliji mjesec u godini ima srednju temperaturu veću od 22°C, ali nema izrazitog suhog razdoblja. Najmanje oborina ima ljeti, a najviše u kasnu jesen i proljeće. Prema Köppenu se ovakav tip klime naziva klima kamelije. Viši dijelovi Parka imaju umjereno toplu kišnu klimu s toplim ljetom (Cfb) ili klimu bukve, a karakteristike su joj da je srednja temperatura najtoplijeg mjeseca u godini manja od 22°C, uz barem četiri mjeseca u godini sa srednjom temperaturom iznad 10°C. Najmanje oborina ima ljeti.

  Atrakcije

  Vojak – u bogatstvu planinske vegetacije i endemičnih vrsta ističe se stjenoviti greben najvišeg vrha Učke, a sa stare kule-vidikovca, izgrađene početkom prošlog stoljeća, pruža se veličanstven pogled na Istru, Kvarnerski zaljev s otocima, planine Gorskog kotara, Velebit, Alpe i Italiju. Na kuli se mogu dobiti informacije o Parku, a postavljeni teleskopi pružaju još bolji pogled na okolne krajolike. U neposrednoj blizini nalazi se i uzletište za slobodno letenje ovjesnim jedrilicama i padobranskim jedrima. klanac Vela draga – ovaj prirodni fenomen, klesan tijekom dugog geološkog razdoblja (još od vremena krede) potresima, vjetrovima, suncem i vodom, danas je zaštićen u kategoriji geomorfološki spomenik prirode. Na samom rubu kanjona uređeni su vidikovac i odmorište te izložba na otvorenom. Zagrad – Kožljak – u sjeni masiva Učke smješteni su ostaci ranosrednjovjekovnog kožljačkog kaštela mističnog izgleda koji još i danas skrivaju tajne iz vremena u kojem je bio naseljen. kanjon Mošćeničke Drage – jedna od najljepših bujičnih dolina, sa svojim strmim, duboko usječenim stjenovitim stranama i još uvijek obrađenim terasama iznad kojih dominira Učka, odlikuje se iznimnom slikovitošću krajobraza te bogatom florom, faunom i povijesnim naslijeđem. Brajkov vrh – Korita – stjenoviti Brajkov vrh u čijem je podnožju stalni izvor koji se prelijeva iz jednog korita u drugo, predstavlja prizor iz idile u srcu Ćićarije. U neposrednoj blizini smješten je planinarski dom PD “Glas Istre”. Veli Planik – s najvišeg vrha sjevernog dijela masiva Učke, koji svojim golim i stjenovitim vrhom strši kao kontrast u gustoj šumi Ćićarije, pruža se jedinstven pogled od 360 stupnjeva.

  Rekreacija

  Šuma na Učki.

  Obzirom na zaštićeni status područja, u Parku prirode “Učka” poželjni su i potiču se oni oblici rekreacije na otvorenom koji ne ugrožavaju njegova vrijedna prirodna i ljudskom rukom stvorena obilježja. Ovdje spomenute aktivnosti objedinjene su pod zajedničkim nazivom “Učka outdoor”, pa informacije o mogućnostima bavljenja pojedinim sportom zainteresirani mogu dobiti putem brošura, tabli i oznaka koje nose odgovarajući zaštitni znak (LOGO UČKA OUTDOOR) ili u Javnoj ustanovi “Park prirode Učka”.

  • Planinarenje – Ljepota visokog gorja, želja za spoznajom prirode i želja za rekreacijom na Učku privlači velik broj planinara već oko 200 godina, što im omogućuju mnogobrojne uređene i označene planinarske staze. Najpoznatija planinarska odredišta su Vojak, Suhi vrh, Veli Planik, Korita i Sisol.
  • Alpinizam – Stijene Vele drage odigrale su važnu ulogu u razvoju alpinizma, a početke penjanja bilježimo još davne 1931.g. Do danas je Vela draga postala međunarodno poznato i rado posjećeno penjalište s preko 50 uređenih smjerova različitih težina. Osim toga, u neposrednoj blizini Parka u Općini Mošćenička Draga uređena su penjališta na stijenama Zijavice i u kanjonu Mošćeničke Drage.
  • Speleologija – Većina poznatih speleoloških objekata u Parku prirode “Učka” tipični su krški ponori, pa je za njihovo posjećivanje potrebna posebna vještina i oprema. Svi speleološki objekti na području Parka zakonom su zaštićeni, a za dozvolu za posjećivanje valja se obratiti Javnoj ustanovi Park prirode “Učka”.
  • Brdski biciklizam – U Parku prirode “Učka” i na okolnom području uređeno je 8 staza za brdski biciklizam. Staze prolaze atraktivnim prirodnim predjelima, a budući da su različitih težina mogu ih koristiti i različite kategorije biciklista, od rekreativaca do iskusnih natjecatelja.
  • Slobodno letenje – Gotovo od samih početaka modernog slobodnog letenja, tj. letenja zmajem i padobranskim jedrom, Učka privlači letače koji tu održavaju i različita domaća i međunarodna natjecanja. Na području Parka nalazi se registrirano letjelište “Učka” s uzletištima na lokacijama Vojak i Brgud.
  • Pustolovne utrke – Pustolovne utrke su aktivnost novijeg datuma, a sastoje se od različitih disciplina kao što su planinarenje, alpinizam, biciklizam, veslanje i druge. Na području Parka prirode “Učka” svake se godine održava nekoliko pustolovnih utrka koje neprestano stječu sve veći broj poklonika željnih aktivnog boravka u prirodi.

Park prirode Vransko jezero je jedan od 11 parkova prirode u Republici Hrvatskoj i obuhvaća Vransko jezero s okolicom. Proglašen je 1999. godine na površini od 57 km². Administrativno se nalazi u Zadarskoj i Šibensko-kninskoj županiji kao dio grada Benkovca i općina Pakoštane, Stankovci, Pirovac i Tisno.^[1]

Vransko jezero je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj. To je jezero zapravo krško polje ispunjeno vodom i rijedak primjer kriptodepresije. U parku je dosada zabilježeno oko 235 vrsta ptica, od čega 102 gnjezdarice (ponajviše ptica močvarica), dok je ostalima jezero odmorište prilikom selidbe ili zimovalište. Prema procjenama u parku za jesenje selidbe dnevno boravi između 20.000 i 200.000 ptica.^[3] Posebnost parka je i bogatstvo ribe te razvijeni sportski ribolovni turizam. Dominantna karakteristika Parka je posebni ornitološki rezervat, gotovo netaknutih prirodnih staništa ptica vodarica, rijetkog močvarnog sustava, velike bioraznolikosti, izuzetne znanstvene i ekološke vrijednosti.

Sjeverozapadni dio jezera je 1983. godine proglašen posebnim ornitološkim rezervatom i uvršten u popis važnih ornitoloških područja u Europi. Dana 16. rujna 1999. osnovana je i Javna ustanova “Park prirode Vransko jezero” sa sjedištem u Pakoštanama.^[4] Park prirode je 2013. godine uvršten u popis zaštićenih močvarnih područja Ramsarskom konvencijom. ^[5]

Granice parka

Granica Parka prirode “Vransko jezero” polazi od kapelice Sv. Nedjelja u Marini pored ceste Pakoštane-Vrana, ide na jugoistok rubom postojećega ornitološkog rezervata preko kote 108 (Kosovac), zatim na kote 197 (Zverinac), 303 (Štandarac), 288 (Bakrač), 121 (Ljubovnik), ovdje skreće na jugozapad do kote 109 (Tuštica), a zatim na sjeverozapad Jadranskom magistralom u dužini od 3,5 km, pa sporednim putem između Jadranske magistrale i Vranskog jezera do izlaska na cestu Pakoštane-Vrana, te dalje tom cestom do polazne točke kapelice Sv. Nedjelja u Marini.^[2]

Geografska obilježja

Vransko jezero je najveće prirodno jezero u Hrvatskoj. Radi se o kriptodepresiji u kršu koja je ispunjena blago zaslanjenom vodom. Površina jezera je 2 metra nadmorske visine iznad površine mora, dok je dno 4 metra ispod razine mora. Od ukupne površine parka od 57 km² (3002 ha), samo jezero zauzima oko 30,16 km². Pruža se u smjeru sjeverozapad-jugoistok i duljine je oko 13,6 km te širine između 1,4 do 3,4 km.^[1] Sjeverni dio jezera je nešto dublji od južnog, a dubina varira između 2 i 5 metara.^[1] Nalazi se kraj Pakoštana, uz obalu Jadranskog mora od kojeg je odijeljeno vapnenačkim grebenom širine 800 do 2500 metara. Zbog blizine mora i dna koje je niže od površine mora slana morska voda prodire u jezero podzemno kroz greben i kroz kanal Prosika te ga čini bočatim. Jezero ima promjenjiv vodostaj s varijacijama od jedan do dva metra. Najviši vodostaj je u proljeće, a najniži tijekom velikih ljetnih suša.^[6]

Na sjeverozapadnom dijelu razvijen je prostrani tršćak (zemljište obraslo trskom) koji je uz tršćake delte Neretve najveći na jadranskom obalnom području Hrvatske.^[1]

Zbog plitkoće voda u jezeru je podložna naglim promjenama temperature. One se kreću od 2,9^oC tijekom veljače do 25,2^oC tijekom srpnja. Zimi povremeno dolazi do zamrzavanja površine jezera. Voda u jezeru je slaniteta 0,16 do 0,86 posto promila. Za vrijeme suša i niskih vodostaja tijekom ljeta, voda u jezeru je nešto slanija od ostatka godine. Istraživanja su pokazala da je kvaliteta i čistoća vode degradirana u posljednjih nekoliko desetljeća.^[7]

Vransko jezero je najniža točka Ravnokotarse ploče i prikuplja gotovo polovinu površinskih voda Ravnih kotara. Najveći prinos slatke vode u Vransko jezero ima povremeni vodotok Kotarka koji prikuplja vode glavnih sabirnih kanala (Borelovice, Lamešca, Vrbice i Jablanca). Pritoka jezera je i Lateralni kanal koji prikuplja oborinske i izvorske vode sa sjeveroistoka te brojni izvori.^[8]

Flora[uredi VE | uredi]

Najvrijednija staništa na području Parka su vodena i močvarna staništa, tršćaci, crnogorične šume, šikare i dračici te suhi travnjaci.^[9] Unutar područja ustanovljeno je 148 vrsta biljaka, od kojih prevladavaju sjemenjače. Od ukupnog broja vrsta, oko 34% su močvarne i vodene biljake. Zabilježene su dvije ugrožene vrste, razdijeljeni šaš (Carex divisa Huds) i uskolisni šaš (Carex diandra Schrank) koje se nalaze i na popisu ugroženih vrsta u Crvenoj knjizi biljnih vrsta Republike Hrvatske. Uz dvije ugrožene, šest je osjetljivih vrsta, primorski rančić (Scirpus holoschoenus L.), glavica (Scirpus holoschoenus L.), kokica (Ophrys bertolonii Moretti), rahlocjetni kaćun (Orchis laxiflora Lam), moćvarni kaćun (Orchis palustris Jacq) i ilirska perunika (Iris illyrica Tomm) koja je i endem.^[10]

Od šuma prisutne su pretežito crnogorične šume. Neke od zajednica su mediteranske i termoatlasnke borove šume. Šume alepskog bora koje su umjetno formirane na južnom djelu jezera.^[11] Na povišenim mjestima na sjeveru Parka razvijena je zajednica hrasta crnike(Orno-Quercetum ilicis). Na nekim mjestima makija prelazi u nisku neprohodnu šumu.^[12]

Traščci su dobro razvijeni na sjevernoj obali jezera gdje je voda plitka, a teren malo nagnut i čine velik dio Ornitološkog rezervata. U njemu se gnjezdi velik broj ptica. Južna obala jezera većim dijelom je kamenita.

Veći dio dna jezera prekrivaju vrste Najas marina i potamogeton pectinatus, a blago zaslanjena voda ne pogoduje ostalim podvodnim biljkama.^[12]

Fauna[uredi VE | uredi]

Zajednica riba se sastoji od morske i slatkovodne ribe. Današnja struktura ribe posljedica je niza neprirodnih zahvata. Od 17 vrsta, samo su dvije autohtone: jegulja (Anguilla anguilla) i riječna babica (Salaria fluviatilis). Ostale su u ekosustav jezera unesene slučajno ili radi uzgoja. Som, šaran i linjak su uneseni 1948. radi uzgoja. Gambuzija (Gambusia affinis) je unesena radi kontrole komaraca.^[13] U jezeru su najbrojnije babuška (Carassius gibelio) i endemska jadranska crvenperka – drlja (Scardinius dergle). Od morskih riba u jezeru se nalaze lubin, podlanica, list i više vrsta cipla (cipal bataš, cipal balavac, cipal dugaš, cipal putnik, cipal zlatac).^[14]

Najbrojnija i najčešća vrsta vodozemaca u Parku je velika zelena žaba (Rana ridibunda), gatalinka (Hyla arborea) i zelena (Bufo viridis) i smeđa krastača (Bufo bufo). Rijetkim vrstama smatraju se šareni daždevnjak (Salamandra salamandra) i žuti mukač (Bombina variegata).^[15] Ugrožene su mali vodenjak (Triturus vulgaris), gatalinka i žuti mukač. Sve vrste žaba koje obitavaju na jezeru, osim velike zelene žabe, zaštićene su Zakonom o zaštiti prirode i Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta vodozemaca.^[16]

U Parku obitava 19 vrsta gmazova i svi su zakonski zaštićeni.^[17] Od kornjača to su obična čančara (Testudo hermanni) i barska kornjača (Emys orbicularis). Od guštera to su blavor (Ophisaurus apodus), kućni macaklin (Hemidactylus turcicus), zidni macaklin (Tarentola mauritanica), ljuskavi gušter (Algyroides nigropunctatus), oštroglava gušterica (Archaeolacerta oxycephala), veliki zelembać (Lacerta trilineata), krška gušterica (Podarcis melisellensis) i primorska gušterica (Podarcis sicula). Od zmija najčešće su ribarica (Natrix tesselata)i bjelouška (Natrix natrix), ali ima i šara poljarica (Coluber gemonensis), bjelica (Elaphe longissima), šilac (Coluber najadum), kravosas (Elaphe quatuorlineata), crvenkrpica (Elaphe situla), zmajur (Malpolon monspessulanus) i poskok (Vipera ammodytes).^[18] Balkanskim endemima smatraju se krška gušterica, mrki ljuskavi gušter i šara poljarica. Oštroglava gušterica je endemična svojta Dalmacije.^[19]

Fauna sisavaca je tipična za Dalmaciju i čini ju oko 40 vrsta.^[20] Najbrojniji sisavci zabilježeni na ovom području spadaju u glodavce, kukcoždere, zvijeri i šišmiše. Neke od najistaknutijih vrsta su bjeloprsi jež (Erinaceus concolor), veliki potkovnjak (Rhinolophus ferrumequinum), veliki šišmiš (Myotis myotis), patuljasti šišmiš (Pipistrellus pipistrellus), poljska rovka (Crocidura suaveolens), tvor (Mustela putorius), kuna bjelica (Martes foina), divlja svinja (Sus scrofa), šumski miš (Apodemus sylvaticus), štakor selac (Rattus norvegicus) i zec (Lepus europaeus).^[20][13] Dalmatinski krški puh (Eliomys quercinus dalmaticus) i primorski dugouhi šišmiš (Plecotus kolombatovici) su endemične svojte Dalmacije.^[21]

Na jezeru je zabilježen i velik broj kukaca. U Parku su nađene 133 vrste pauka, od čega je čak 15 vrsta po prvi puta zabilježeno u Hrvatskoj.^[13]

Ptice[uredi VE | uredi]

Ornitološki rezervat[uredi VE | uredi]

Ornitološki rezervat je proglašen 1983. i spada među najvrjednija ornitološka područja u Hrvatskoj. Nalazi se na sjeverozapadnom dijelu jezera i zauzima površinu od 8,83 km². Područje rezervata je samo dio onoga što je ostalo od mnogo većeg močvarnog područja koje je tijekom 18. stoljeća iskopavanjem kanala gotovo potpuno isušena. Rezervat je jedan od najbitnijih dijelova Parka prirode Vransko jezero, jer je upravo na području rezervata najveća koncentracija ptica. U njemu se gnijezdi preko 100 vrsta ptica močvarica, oko 87 vrsta ih ovdje prezimi, dok preletnicama jezero i močvara služe kao stajalište tijekom seobe.^[22] Ovdje se redovito gnijezdi čaplja danguba i europske ugrožene vrste, malog vranca (Phalacrocorax pygmaeus) kojem je ovo jedino gnjezdilište u Hrvatskoj.^[23]

Kulturna baština[uredi VE | uredi]

Uz bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta, osobito ptica, u Parku se nalaze i brojni ostaci kulturno-povijesne baštine.^[24] Jedna od najstarijih povijesnih građevina uz jezero je kasnoantička kula “Osridak” koja datira iz 4. stoljeća. Jedina je do sada poznata antička utvrda kružnog unutarnjeg presjeka na istočnoj obali Jadrana. Kula je služila kao okosnica rimske fortifikacije cijelog brda i kao osmatračnica i zaklon vojsci od iznenadnog napada ili nevremena. S jugozapadne strane nalaze se ostaci s desetak podzidanih obrambenih položaja za strijelce.^[25] Od vojnih objekata ističe se i Mletačka kula “Osridak” iz 15. stoljeća koja je služila za obranu od Turaka.^[26] Od mletačkih građevina može se vidjeti i mletačka pogranična stražarnica “Babin škoj” koja je najvjerojatnije izgrađena u 16. stoljeću i mletačka pogranična stražarnica u uvali Prosika iz istog vremena.^[27] Hrvatska obitelj Kurjaković je u 14. stoljeću radi obrane od Turaka podigla utvrdu “Kličevica”. Utvrda je imala svog kaštelana i vojne zapovjednike.^[28]

Od vjerskih objekata najveći je Stari grad Vrana, izgrađen tijekom 9. stoljeća. Bio je benediktinski samostan, kasnije sjedište templara i ivanovaca. U krunidbenoj izjavi kralja Zvonimira se spominje da samostan zajedno s cjelokupnom imovinom daruje Svetoj stolici kako bi Papinski legati imali osiguran dugotrajan boravak na hrvatskim zemljama.^[29] U Banjevcima se nalazi i crkva Sv. Ivana Krstitelja koja datira iz 12. stoljeća, a karakteristična je po ojačanom zvoniku/utvrdi koji je dograđen u 16. stoljeću radi obrane od turskih prodora.^[30]

Maškovića Han je najzapadniji spomenik turske civilne arhitekture u Europi. Izgrađen je u 17. stoljeću i služio kao svratište i odmorište, ali i rezidencija njegovog graditelja Jusufa Maškovića. Zbog izbijanja Kandijskog rata i smrti Maškovića objekt je stajao nedovršen do 2014.^[31] Brojni drugi ostaci i civilne građevine potvrđuju bogati povijesni razvoj okolice Vranskog jezera i njegov veliki povijesni značaj. U speleološkom lokalitet „Baldina jama“ nađen je ljudski kostur star oko 6000 godina, a jedan od povijesnih lokaliteta je i Liburnski grobni humak iz 1700 godine pr. n. e.^[32]

Turizam[uredi VE | uredi]

Park prirode Vransko jezero nudi mnoge oblike turizma, rekreacije i edukacije. Jedna od najpopularnijih aktivnosti je sportski ribolov. Prosječni godišnji ulov jako varira, od 149,7 tona ribe do 22,4 tona. Ithiomasa jezera je procijenjena na 220 kg/ha, a godišnji prinos je oko 40 kg/ha. Na ukupnoj površini jezera ithiomasa prema tome iznosi oko 600 tona, uz godišnji prinos oko 120 tona. Prosječna brojnost je oko 3200 riba/ha.^[33]

Posjetitelji mogu Park posjetiti i biciklima jer se u Parku nalazi oko 50 kilometara biciklističkih staza.^[34] Dostupne su i brojne poučne staze te edukacijski programi. Postoji i organizirano promatranje ptica, a staništa se mogu obići pješice ili brodom. Na vrhu “Kamenjak” je uređen vidikovac s kojega se pogled pruža na čitavo jezero, Kornatsko otočje, otok Murter te mjesta Pirovac, Drage i Pakoštane.^[35]

Ekološki problemi[uredi VE | uredi]

Tijekom 2012. godine i velike suše vodostaj jezera je dulje od 17 mjeseci bio niži od pola metra. Slanost i temperatura vode su bili veći nego ikad, jer se slanitet jezera opasno približio vrijednostima Jadranskog mora (oko 38 promila). Uzrok tako niskog vodostaja i visokog slaniteta je kanal između mora i jezera koji je prokopan 1770. kako bi se isušilo močvarno tlo i dobilo obradivo zemljište. Sada taj kanal predstavlja problem jer preko njega nadire previše morske vode. Ugrožen je bio cijeli ekosustav Parka prirode i Ornitološkog rezervata. Zbog niskog vodostaja, tršćak je bio suh i čaplje dangube i mali vranci se nisu uopće gnijezdili, a u samom jezeru je pomrla gotovo tona ribe. Problem se pokušava ublažiti izgradnjom privremenog praga kojim bi se mogla održavati razina vode u jezeru.^[36]

Stalnu ekološku opasnost predstavljaju požari u i oko Parka prirode. Jedan takav je podmetnut u prosincu 2003. godine u Ornitološkom rezervatu u kojem je zapaljen tršćak i izgorjelo je 130 ha površine (90% ornitološkog rezervata). Procijenjeno je da je stradalo između 15.000 i 20.000 ptica te mnoštvo kornjača i drugih gmazova.^[37] U periodu od 2001. do 2003. je podmetnuto 8 takvih požara.^[38] U velikom požaru koji je izbio u blizini Parka prirode tijekom srpnja 2012. godine izgorjelo je 50 hektara šume.^[39] U rujnu iste godine izazvan je još jedan požar, a počinitelj uhićen.^[40]

U blizini Vranskog jezera je na površini od 140 hektara planirana izgradnja igrališta za golf s pratećom infrastrukturom. Ekološke udruge upozoravaju da kod izrade studije utjecaja na okoliš nije bio angažiran nijedan ornitolog, te da će potrošnja vode za održavanje golf-terena isušiti podzemne vodotoke Vranskog jezera i time ugroziti močvarna staništa ptica. Spominju se i opasnost od veliko količine pesticida i umjetnih gnojiva koji se koriste prilikom održavanja igrališta. Zagovaratelji igrališta tvrde da voda za održavanje terena neće ugroziti podzemne vodotoke jer lokacija nije u vodozaštitnom području, a da su količine pesticida i kemikalija kod održavanja igrališta manje od onih koji se sada koriste na poljoprivrednim površinama u blizini jezera.^[41][42]

Park prirode Velebit je najznačajnije endemsko čvorište flore i kopnene faune u Hrvatskoj.

Velebitska degenija (Degenia velebitica), hrvatska gušarka (Arabis croatica), hrvatsko zvonce (Edraianthus graminofolius var. croaticus), riba oštrulja (Aulopyge hugeli), dugonogi šišmiš (Myotis capaccinii) i vuk (Canis lupus) samo su neke od najpoznatijih endemskih i rijetkih vrsta parka prepunog različith kraških fenomena.

Unutar parka prirode Velebit se nalaze ova zaštićena područja:

• uvala Zavratnica
• Velnačka glavica
• Hajdučki kukovi
• Rožanski kukovi
• Cerovačke pećine
• Posebni rezervat šumske vegetacije Štirovača
• Botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa

Za zaštitu je predložena geološka osobitost Paripov jarak.

Park prirode Telašćica ističe tri temeljna fenomena: uvalu Telašćicu kao najveću i najsigurniju prirodnu jadransku luku, strmce, takozvane ‘stene’ Dugoga Otoka koje se uzdižu do 200 m nad morem i spuštaju u dubinu od 90 m, te slano jezero Mir, ljekovitih svojstava.

Uvala Telašćica smještena je u jugoistočnom dijelu Dugoga Otoka, okružena je s 13 otoka i otočića, sadrži i šest otočića unutar uvale, a proglašena je Parkom prirode 1988. godine.^[2] Status zaštićenog područja dobila je još 1980. zahvaljujući svojem iznimno vrijednom biljnom i životinjskom svijetu, geološkim i geomorfološkim fenomenima, vrijednim zajednicama morskog dna te zanimljivom arheološkom nasljeđu.

Biljni i životinjski svijet kopna i podmorja čini više od stotinu vrsta.

Park prirode Papuk se smjestio u gorskim šumskim predjelima Papuka, a parkom prirode je proglašen 23. travnja 1999.

Glavno obilježje istočnog dijela Hrvatske – Slavonije – su nizinske ravnice s velikim kultiviranim područjima. Iz te ravnice koja je nekad bila dno Panonskog mora izdižu se planine na gotovo tisuću metara nadmorske visine. Jedna od tih planina je i Papuk – najljepša planina u Slavoniji.

Geomorfološke, klimatske i vegetacijske karakteristike Parka prirode Papuk osiguravaju odlična prirodna staništa za brojne biljne i životinjske vrste. Šumska vegetacija pokriva više od 96% područja. Dominantna vrsta drveća je bukva. Ovdje žive gotovo svi predstavnici srednjoeuropske faune, no prije 200 godina ovo je područje također bilo nastanjeno medvjedima, vukovima i risovima. Danas su guste šume Papuka stanište i utočište jelena, srna, divljih svinja, lisica i kuna… Papuk pruža odlična staništa i brojnim vrstama ptica i Međunarodno je vrlo važno područje za ptice. Ponor Uviraljka je važno zimovalište za šišmiše. Gotovo 1300 vrsta biljaka (više od četvrtine cijele Hrvatske flore) raste na Papuku. Najugroženije i zaštićene vrste biljaka rastu na travnjacima i drugim nešumskim područjima.

Opći podatci[uredi VE | uredi]

• Obuhvat: Područje planine Papuk i dijela Krndije
• Površina: 336 km²
• Najviši vrhovi: Papuk 953 m. i. J., Ivačka glava 913 m. i. J.
• Akti i godišnja proglašenja: Zakon o proglašenju Parka prirode Papuk (N.N. 45/99), 1999.
• Županije: Požeško-slavonska županija i Virovitičko-podravska županija
• Gradovi: Orahovica, Kutjevo
• Općine: Velika, Orahovica, Kutjevo, Kaptol, Brestovac, Čačinci i Voćin

Posebno zaštićena područja[uredi VE | uredi]

Geološki spomenik Rupnica se nalazi nekoliko kilometara jugozapadnood Voćina.

Unutar Parka prirode Papuk nalaze se brojna područja koja imaju veći stupanj zaštićenosti nego ostali dijelovi parka. Status posebno zaštićenih područja dobili su zbog svojih neuobičajenih značajki koje ih manifestiraju kao jedinstvene u području, regiji, zemlji ili čak i šire.

• Jankovac – zbog izuzetnih prirodnih ljepota Jankovac je 1955. godine proglašen zaštićenom Park – šumom. Na Jankovcu je izgrađena “Grofova poučna staza” koja prolazi najljepšim dijelovima Park šume.
• Rupnica – u blizini mjesta Voćin u sjeverozapadnom dijelu Parka smješten je jedinstveni geološki spomenik prirode Rupnica. Rupnica je još 1948. godine proglašena prvim geološkim spomenikom prirode u Hrvatskoj
• Sekulinačka planina – oko 150 godina stara šuma bukve i jele zaštićena je 1966. godine kao posebni rezervat šumske vegetacije na površini od 8 hektara.
• Stari hrastovi – stari hrastovi su zaštićeni kao spomenik prirode 2005. godine. Visina stabala je oko 33 m, a stara su oko 420 i 500 godina.
• Stanište tise – stanište tise zaštićeno je kao spomenik prirode 2005. godine. na površini od 0,72 hektara. Nekada je Papuk bio bogat tisovom šumom što nam potvrđuju brojni toponimi (Tisovac, Tisica, Tisov potok).
• Pliš-Mališćak-Turjak-Lapjak – Specijalni floristički rezervat koji je dobio ime po četiri susjedna brda na kojima se nalazi.

Kulturno povijesna baština

Na prostoru Parka prirode Papuk nalazi se veliki broj arheoloških lokaliteta i spomenika kulturno – povijesne baštine koji ukazuju na kontinuitet naseljavanja ovog prostora još od vremena mlađeg kamenog doba (neolitika). Prirodno bogatstvo osnovnih sirovina poput vode, drveta i kamena osiguravalo je povoljne životne uvjete, dok je brdovito područje pružalo utočište i hranu. Arheološki ostaci iz razdoblja starijeg željeznoga doba (750.-300.pr.K.), prikupljeni na svjetski poznatom nalazištu kod Kaptola, svakako su najvažniji elementi arheološke baštine unutar Parka prirode Papuk. O važnosti papučkog prostora, posebno u vrijeme nadiruće turske opasnosti, svjedoči velik broj srednjovjekovnih utvrda od kojih većina potječe iz 13. stoljeća. Ti ˝stari gradovi˝, kojih na Papuku ima sedam, osim što su povijesni spomenici, nerazdvojiva su sastavnica krajolika. Nedaleko od mjesta Orahovice nalazi se najljepši i najočuvaniji stari grad – Ružica, vrijedan primjer gotičke i renesansne umjetnosti u ovom dijelu Hrvatske.

Posjetite Park prirode Papuk

Potrebe urbaniziranog čovjeka za izvornom i sačuvanom prirodom sve su veće, a izleti u prirodu jedan su od najboljih načina da se odmakne od životne svagdašnjice. Brojne planinarske staze omogućuju posjetiteljima šetnju slikovitom prirodom koja je privlačna i različita u svako godišnje doba. Ljeti se izletnici mogu osvježiti u bazenima s termalnom vodom u Velikoj i u Orahovičkom jezeru, omiljenim izletištima stanovnika Slavonije. Iako na Papuku nema uređenih skijališta, ljubitelji snijega i zimskih športova mogu uživati u skijanju, sanjkanju ili samo u šetnji. Penjalište Sokoline, s uređenim smjerovima, omogućuje bavljenje športskim penjanjem, a stijena je idealna za trening i stjecanje osnovnih penjačkih vještina. Na području Papuka postoji 104 kilometra označenih biciklističkih staza. Ukoliko se nađete u Parku prirode u blizini Velike, svakako prošetajte poučnom stazom Lapjak, gdje ćete uz pomoć poučnih tabli steći osnovne spoznaje o osobitostima Papuka, a odatle možete i na vrh Pliša, gdje je paragliding uzletište, s kojega se može spustiti zrakom, s ushićujućom dozom adrenalina u krvi. Druga je poučna staza na području Jankovca, gdje je i planinarski dom koji posjetiteljima nudi smještaj i okrjepu. Organiziranim skupinama Javna ustanova Park prirode Papuk nudi stručno vođenje radi upoznavanja prirodne i kulturno-povijesne baštine Papuka, a djeci školskog uzrasta nekoliko programa škole u prirodi.

Provesti dan ili vikend u Parku prirode Papuk znači izaći u prirodu i kakvi god bili vaši interesi: avantura, šetnja, vožnja biciklom, zabava ili samo ljubav prema prirodi sigurni smo da ćete pronaći nešto za sebe. Gdje god išli i ma što radili molimo vas da poštujete prirodu. Boravak u prirodi ne znači da iza nas ostaje smeće i otpad jer smeću i otpadu nije mjesto u prirodi. Riječi “ne ostavljaj tragove iza sebe” znače da sav otpad koji ostane iza nas treba iznijeti iz Parka.