Nacionalni park Mljet obuhvaća sjeverozapadni dio otoka Mljeta, koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. To je područje 11. studenoga 1960. godine proglašeno nacionalnim parkom i predstavlja prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava na Jadranu.[1]
Opći podaci
Nacionalni park Mljet obuhvaća zapadnu trećinu otoka Mljeta, od područja Crna klada do najzapadnije točke otoka, rta Goli. U sastav nacionalnog parka ulaze naselja Polače (glavna turistička i putnička luka), Goveđari (u čiji sastav ulaze naselja Babine Kuće (najstarije naselje na Jezerima), Soline (malo mjesto na ulazu u Veliko jezero) i Pristanište (mjesto s poštom i upravom nacionalnog parka) te Pomena (bivše ribarsko naselje stanovnika Goveđara, a danas mjesto s jedinim hotelom na otoku).
Značajke Nacionalnog parka Mljet
Vrata od Solina (Vratosolina), početak Solinskog kanala i ulaz u Veliko jezero na Mljetu
Nacionalni park “Mljet” proglašen je područjem posebne namjene zbog:[1]
- Jedinstvenog panoramskog izgleda razvedenih obala, klifova, hridina i brojnih otočića, te bogate ortografije okolnih brda što se strmo izdižu iznad morske površine zaklanjajući brojna kraška polja i drevna naselja u kamenu. Njegova vanjska obala, otvorena južnom moru, strma je i puna garma – urušenih špilja. Obala okrenuta kopnu i buri niža je i pristupačnija
- Sustava Velikog i Malog jezera što predstavljaju jedinstveni geološki i oceanografski fenomen u kršu, značajan u svjetskim razmjerima. Ova dva jedinstvena morska jezera, bila su prvotno, oko 10.000 godina, slatkovodna, negdje sve do početka kršćanske ere. Jedino na obalnim stijenama nalaze se endemične dalmatinske biljke poput dubrovačke zečine
- Lijepo razvijenog bogatog šumskog pokrova što je donedavna prekrivao velike površine obala Mediterana, a danas se rijetko kao ovdje zadržao u svom izvornom obliku. Na području mljetskih jezera šuma se spušta do samih obala jer su jezera zaštićena od udara jakih vjetrova pa su i valovi manji
- Otočića Svete Marije na Velikom jezeru s drevnim benediktinskim samostanom i crkvom koji datiraju iz 12. stoljeća. Otočić je zbog svog izuzetnoga estetskoga ugođaja i snažne duhovno-kulturne dimenzije svojevrsni simbol otoka i nacionalnog parka “Mljet“
- Lokaliteta Polače kao sklopa kulturno-povijesnih znamenitosti s rimskom palačom i fortifikacijskim sklopom, te ranokršćanskim bazilikama uklopljenim u živopisan, od vjetrova zaštićeni zaljev
- Izuzetne kulturno-povijesne baštine koja u neprekinutom slijedu od vremena ilirskih plemena i Rimskog Carstva te Dubrovačke Republike doseže sve do današnjih dana
Krka je sedmi nacionalni park u Hrvatskoj poznat po velikom broju jezera i slapova. Dobio je ime po rijeci Krki koja je dio parka. Nacionalni park je lociran u središnjoj Dalmaciji nizvodno od Miljevaca, a samo par kilometara sjeveroistočno od grada Šibenika. Obuhvaća područje uz rijeku Krku koja izvire u podnožju planine Dinare kod Knina, teče kroz kanjon dug 75 km, protječe kroz Prokljansko jezero, te utječe u Šibenski zaljev. Prostire na 109 kvadratnih kilometara, od kojih 25,6 kvadratnih kilometara čini vodena površina. Rijeka Krka danas ima 7 sedrenih slapova i njezine ljepote predstavljaju prirodni krški fenomen, koji se preporučuje posjetiti u proljeće i ljeti jer je tada u punom sjaju, a možete se i osvježiti u čistoj vodi.
Krka je postao nacionalni park 24. siječnja 1985.[2] godine i sedmi je po redu nacionalni park u Hrvatskoj. Poznat je po velikom broju jezera i slapova.
Hidroelektrana Jaruga ispod slapa Skradinskog buka je druga najstarija hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. Sagrađena je 28. kolovoza 1895., samo tri dana nakon prve svjetske hidroelektrane na slapovima Niagare.[3]
Nacionalni park Kornati čini veći dio grupe otoka Kornati u hrvatskom dijelu Jadrana u srednjoj Dalmaciji, zapadno od Šibenika, u Šibensko-kninskoj županiji.
Nacionalnim parkom je proglašen 1980. i tada je stavljen pod zaštitu. Ukupna površina parka je oko 220 km² a sastoji se od 89[1] otoka, otočića i hridi. Od površine parka, samo oko 1/4 je kopno, dok je preostali dio morski ekosustav.
Obiluje prirodnim i kulturnim posebnostima. Okomite litice “krune” kornatskih otoka okrenute prema otvorenom moru najpopularniji su fenomen ovoga parka. One su i staništa rijetkih vrsta.
Svijet kornatskoga podmorja otkriva pak neke druge zadivljujuće priče. A dobro je znati i to da je kopneni dio Parka u privatnom vlasništvu.
Brijuni su otočje i nacionalni park u Jadranskom moru, na hrvatskom dijelu Jadrana.
Nalaze se koji kilometar zapadno od istarske obale, nasuprot mjesta Fažana, te se sastoje od 14 otoka i otočića ukupne površine 33,9 km kvadratna (površina otoka i akvatorija; na brijunski akvatorij otpada 80% ukupne površine).
Dva najveća otoka su Veliki Brijun 7 km2 i Mali Brijun 1,7 km2, a manji su Sveti Marko, Gaz, Okrugljak, Šupin, Šupinić, Galija, Grunj, Vanga, Madona, Vrsar, Kozada i Sveti Jerolim.
Brijuni imaju bogatu povijest: prvi, zasada nama poznati tragovi ljudskog djelovanja na Brijunima, sežu u treće tisućljeće prije Krista, kada su na Brijunima živjeli etnički nepoznati stanovnici koji su se bavili ratarstvom, stočarstvom, lovom i ribolovom, a oružje i oruđe izrađivali su od kamena, kostiju i pruća… Za vrijeme velike Egejske seobe naroda u prvom tisućljeću prije Krista na Brijune dolazi ilirsko pleme Histri, po kojima je kasnije Istra i dobila ime. Nakon kojih su došli Rimljani, a od VI. do VIII. st. otočjem su (kao i Istrom) vladali Bizantinci. Na Brijunima postoje mnogi kulturno-povijesni ostaci od kojih su najpoznatiji i najsačuvaniji: rimski ladanjski dvorac iz I.-II. st. s termama, Venerinim hramom, zatim Bizantski kastrum, te bazilika Sv. Marije iz V.-VI. stoljeća, crkva Sv. Germana iz XV. stoljeća.
Zahvaljujući svojoj razvedenoj obali, povijesti, raznovrsnoj flori i fauni, zbog čega Brijune znaju zvati “raj na Zemlji”, Brijuni su 27. listopada 1983. godine proglašeni nacionalnim parkom i omiljena su turistička destinacija.
Brijunski sastanci[uredi VE | uredi]
Na Brijunima je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman održavao brojne sastanke. Najpoznatiji je Brijunski sastanak od 31. srpnja 1995. na kojem je s generalima Hrvatske vojske i drugim vojnim dužnosnicima dogovorio konačni plan vojno-redarstvene operacije Oluja čija je uspješna izvedba Hrvatskoj (i BiH) donijela mir.[1]
Brijuni su u otoci gdje je doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito imao rezidenciju i primao goste,među kojima su bili u prvom redu političari svjetskog glasa, a također i eminentni umjetnici iz svih oblasti umjetnosti te drugi svjetski uglednici. Danas su uz to što su nacionalni park meka mnogih turista i mjesto gdje se održavaju kazališne predstave zahvaljujući poznatom glumcu i redatelju Radi Šerbedžiji. Danas su također mjesto gdje ponekad visoki dužnosnici nove hrvatske države povremeno primaju inozemne delegacije u službenoj rezidenciji.
Nacionalni park je definiran člankom 11. Zakona o zaštiti prirode [1] kao: “… prostrano, pretežno neizmijenjeno područje kopna i/ili mora iznimnih i višestrukih prirodnih vrijednosti, obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekoloških sustava, a prvenstveno je namijenjen očuvanju izvornih prirodnih vrijednosti.”
U Hrvatskoj danas ima 8 nacionalnih parkova, i to su:
Robin Hood je središnji i legendarni junak niza srednjovjekovnih engleskih balada. U najranijim pisanim izvorima iz sredine 15. stoljeća opisan je kao krvoločan pohlepan pljačkaš. Kasnije je Robin Hood u anglosaskoj književnostipostao plemić-domoljub u anglosaskoj borbi protiv Normana. Konačno mu se u 19.i 20. stoljeću mijenja lik u borca za socijalnu pravdu, koji oduzima bogatima i daje siromašnima.
Prema srednjovjekovnim baladama, Robin Hood zajedno s brojnim suborcima te Little Johnom i Willom Scarletom živi skriven u Šervudskoj šumi (engl. Sherwood Forest) u blizini Nottinghama. Predmetom balada kasnije postaje i ljubav s Marianom. Nije utvrđeno je li Robin Hood postojao kao stvarna povijesna osoba.
Aja Sofija ili Crkva Svete mudrosti (grčki: Ἅγια Σοφία (Agia Sofija), tj. “Sveta mudrost”[1]) građena je od 408. do 415. godine. Dovršena je 10. listopada 415. godine, ali je uništena u požaru usred pobune Nika 532., kada je bizantski car Justinijan I. zamalo izgubio prijestolje. No, on ju je odmah dao ponovno izgraditi. Ponovno je izgrađena za samo pet godina do (537.) i odmah je postigla svjetsku slavu. Gradili su je arhitekt Antemije iz Trala i matematičar Izidor iz Mileta.
Aja Sofija je prva kupola na pandantivima (sferični trokuti kojima se s kvadratne osnove prelazi na sferični oblik), koja je bila izgrađena do tih razmjera da je zato postala od velikog značenja za sve bizantske građevine, kao i kasnije za građevine na zapadu. Crkva je bila krunidbena crkva bizantskih careva. Nakon otomanske okupacije grada 1453. crkva je prenamijenjena u džamiju, a izvana su dodana četiri minareta. Pri osvajanju grada otomanski su vojnici u crkvi počinili pokolj građana koji su se onamo bili sklonili. Mozaici, koji su postojali u crkvi, prekriveni su vapnom. Aju Sofiju je 1935. godine Mustafa Kemal Atatürk dao pretvoriti u muzej. Pokraj crkve nalazi se grob cara Konstantina Velikog.
U crkvi je održano nekoliko koncila. Na galeriji i danas stoje Mramorna vrata kroz koja su smjeli ulaziti samo članovi Svetog sinoda. Na galeriji je i grob mletačkog dužda Enrika Dandola.
Arhitektura
U 6. stoljeću ispred ulaza na zapadu bio je četvrtasti atrij kojega više nema. Dvostruki narteks na ulazu prekriven je redom od devet križnih svodova. Prolazom kroz glavni trodjelni ulaz sa carskim vratima može se vidjeti apsida na suprotnom, istočnom, kraju crkve – kao kod ranokršćanskih bazilika. No, za razliku od longitudinalnog simetričnog broda, Aja Sofija ima centralni plan. Vanjski pravokutnik, gotovo kvadrat, određuje tlocrt cjeline. Iznad središnjeg kvadrata nalazi se ogromna kupola koja je s istočne i zapadne strane podržana s dvije polukupole, tvoreći tako centralizirani longitudinalni prostor. Polukupole su sa suprotnih strana podržane s po dvije polukružne apside, koje su opet podržane s arkadama i još manjim polukupolama. Ritam postupnog silaženja, raščlanjivanja volumena u niz sve brojnijih i manjih tijela jest ritam postupnog konstruktivnog rasterećivanja i prenošenja tereta kupole na sve, i najudaljenije dijelove građevine. Na ovaj način arhitekti su postigli ogroman jedinstven unutrašnji prostor koji veličinom nije postignut sve do gradnje Bazilike sv. Petra u Rimu (1564.).
Na kutovima centralnog prostora diže se osam stubova, koji tvore konstruktivni kostur. Između njih arkade sa stupovima u dvije etaže (galerije) razgraničuju središnji prostor od bočnih prostora i nadsvođeni su križnim svodovima. Stupovi na bočnim stranama kvadrata poredani točno po unutrašnjoj liniji stubova. Parovi stupaca koji razdvajaju bočne prostore određuju usmjerenje prema središnjem od kojeg su optički odvojeni arkadama sa stupovima, no kojem su podređeni liturgijskom funkcijom.
Za razliku od Panteona, gdje je ritam kretanja promatrača jednak ritmu izmjenjivanja prostora i volumena, ovdje razdvajamo vizualno kretanje od stvarnog. Omjeri središnjeg potkupolnog prostora takvi su da ga unatoč velikim dimenzijama već s ulaza možemo obuhvatiti pogledom i vizualno pratiti prostornu “eksploziju”.
Kupola stoji na pandantivima (trokutasti segmenti konkavnih stranica) kojima se veže na četiri golema luka. Zbog dojma lebdenja su pandantivi i dobili ime (latinski: pendere = visjeti). Zahvaljujući njima omogućen je glatki prijelaz s četvrtaste osnove na kružni oblik kupole i arhitekti su mogli graditi veće i lakše kupole. Kupola je najraniji primjer uporabe pandantiva velikih dimenzija i označila je svu bizantsku gradnju poslije.
Kupola je izgrađena jednim slojem opeke čime je stvorena tanka stjenka koja je minimalizirala težinu pandantiva. Unutarnji pogled pokazuje kako je svaki od 40 malenih polukružnih prozora u bazi kupole odvojen malim svodnim lukom čime je ojačana iznutra. Ovi prozori dopuštaju zrakama svjetlosti da ulaze u crkvu iz svih smjerova (u jednom trenutku nam se može učiniti kako kupola lebdi odvojena od crkve – ranokršćanska simbolika savršenog kruga kao Kraljevstva Nebeskog).
Lunete (polukružni zidovi ispod lukova) sjevernog i južnog zida imaju dva reda prozora, pet iznad sedam. Svaka polukupola također ima po pet prozora. Bogata uporaba prozora i arkada na Aja Sofiji stvara dojam lakoće i otvorenosti prostora. Lukovi koji spajaju bočne brodove s glavnim imaju kapitele koji su izdubljeni bogatim biljnim uzorcima i pleterom (tzv. naborani kapiteli). Njihove malene volute podsjećaju na antičke elemente koji su opet potisnuti treperavim bizantskim stilom. Posebnom tehnikom bušenja kamena postignuta je igra svjetlosti i sjene koja sugerira da u kapitelu postoji šupljina koja negira njegovu konstruktivnu ulogu. Nadalje je masivnost konstruktivnih elemenata negirana (skrivena) mozaicima i reljefno uokvirenim mramornim pločama koje djeluju ljepotom svoje strukture.
Aja Sofija, za razliku od Justinijanove San Vitale u Ravenni, je bila carska građevina. Izgrađena za Cara i njegov dvor, a ne kao crkva za molitvu cijele zajednice. Svećenstvo je zauzimalo polovicu centralnog prostora, a car sa svojom pratnjom – drugu polovicu.
Legende
U grčkom narodu i danas postoje legende o, za njega najvažnijoj, crkvi. Jedna je vezana za pokolj koji su izvršili otomanski vojnici nad narodom koji se sklonio u crkvu prilikom osvajanja grada. Vjeruje se da su pokolj i zarobljavanje izbjegla samo dva redovnika koji su se pred Osmanlijama popeli na galeriju crkve i ondje ušli u zid iz kojega će izaći kad grad opet bude kršćanski. Druga legenda kaže da se jednoga od posljednjih dana prije osvajanja grada cijeloga dana nije dizala gusta magla. Kad se predvečer napokon podigla, pojavila se misteriozna crvenkasta svjetlost. Ta se svjetlost penjala po kupoli crkve sve do križa na njenome vrhu. To je protumačeno da će se kršćanstvo kupati u krvi. Neki znanstvenici danas smatraju da je bila riječ o efektu koji je izazvala vulkanska erupcija. Podizanje crvene zrake do križa s kojeg je nestala, neki tumače i tako da je Duh Sveti napustio katedralu neposredno prije nego što je oskrnavljena.
Kip slobode (en.:Statue of Liberty, punim nazivom Liberty enlightening the World) je spomenik u Sjedinjenim Američkim Državama, na ušću rijeke Hudson u New Yorku. Izrađen u Parizu, bio je poklon Francuske kojim je obilježena stogodišnjica neovisnosti SAD-a 1886. godine. Od tada predstavlja pozdrav svim posjetiteljima i useljenicima pristiglima u SAD. Zbog svoje jedinstvenosti i simboličkog značaja upisan je na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Americi 1984. godine[1].
Povijest
Dana 28. listopada 1886. godine, Francuska je za stotu godišnjicu potpisivanja Američke deklaracije o neovisnosti darovala SAD-u ovaj spomenik. Kip je izradio Frédéric Auguste Bartholdi, a unutrašnjost sa željeznom konstrukcijujom oblikovala je tvrtka Gustava Eiffela.
Bartholdija je za ovu personifikaciju neovisnosti inspirirao francuski profesor prava i političar, Édouard René de Laboulaye, koji je 1865. godine izjavio kako bi spomenik američkoj neovisnosti trebao biti zajednički projekt Francuza i Amerikanaca. Zbog nesigurne političke situacije u Francuskoj, radovi na spomeniku su započeli tek početkom 1870-ih. God. 1875., Laboulaye je predložio da Francuska izradi spomenik, a da SAD izgradi pijedestal na lokaciji. Bartholdi je završio glavu i ruku s bakljom koji su prikazani na više izložbi stoljetnice od 1876. do 1882. godine. Prikupljanje sredstava za izgradnju pijedestala se pokazalo jako teško za Amerikance i do 1885. godine su radovi došli u pitanje. Tada je izdavač, Joseph Pulitzer, u svom časopisu World započeo prikupljanje sredstava na koje se odazvalo više od 120.000 darivatelja, od kojih je većina dala manje od jednog dolara. Naposljetku je kip izrađen u Francuskoj i brodom je prebačen u 241 sanduku, te je sastavljen na otoku koji se tada zvao Bedloeov otok, a danas Liberty island, tj. „Otok slobode”. Otkrivanje Kipa slobode 28. listopada 1886. godine vodio je tadašnji američki predsjednik Grover Cleveland, a svečanost je bila popraćena bacanjem dugih telegrafskih traka, što je postalo uobičajeno za kasnije svečanosti u New York Cityju i šire, tzv. Ticker tape parade.
Kip slobode je bio prvi simbol SAD-a koji bi emigranti ugledali prilikom dolaska na emigrantski prijem na otoku Ellis Island koji je udaljen tek oko 1 km. Između 1880. i 1914. broj emigranata u SAD je dosegao brojku od 22 milijuna, uglavnom iz južne i istočne Europe, a koji su uglavnom ušli kroz pristanište na otoku Ellis.
Pristup balkonu na baklji Kipa slobode je ograničen zbog sigurnosti posjetitelja još od 1916. godine. Kip slobode je gotovo cijelu 1938. godinu bio zatvoren zbog obnove, kao i od 1984. do 1986. godine, kada su zamijenjene baklja i većina unutrašnje konstrukcije. Kip je također bio zatvoren i nakon napada 11. rujna 2001. godine, zbog sigurnosti. Pijedestal je otvoren tek 2004., a ostatak kipa 2009. godine, s ograničenjima u broju posjetitelja kojima je dozvoljen uspon na krunu. Od 28. kolovoza 2012. godine Kip slobode je ponovono zatvoren radi ugradnje dodatnog pomoćnog stubišta i drugih sigurnosnih detalja, ali je Liberty Island otvoren i otvorenje unutrašnjosti Kipa slobode se očekuje u listopadu 2012. god.[2]
Svojstva
Kip slobode, jedan od simbola SAD-a, predstavlja personifikaciju slobode, rimsku božicu Libertas s uzdignutom rukom u kojoj drži baklju, dok joj je ispod druge ruke tabula ansata(votivna ploča sa zakonima) na kojoj je napisan datum potpisivanja Američke deklaracije o neovisnosti, 4. srpnja 1776. Ispod njezinih nogu leži prekinuti lanac koji simbolizira stjecanje slobode, tj. neovisnost SAD-a.
Bez spojnica je kip visok 46,05 m, a s podnožjem 93 m. Sastoji se od bakrene ovojnice koju drži čelični okvir. Ovojnica je nastala prema izvornoj Bertholdijevoj gipsanoj skulpturi. Ukupna težina kipa iznosi 225 tona. Opseg kipa je do 10,6 metara, usta su široka 91 centimetar, a kažiprst je dug 2,4 metra. Kruna sa sedam krakova, inspirirana krunom Kolosa sa otoka Roda, jednog od sedam svjetskih čuda antike, je simbol slobode na sedam mora i sedam kontinenata.
Eiffelov toranj (franc. La Tour Eiffel) je željezni[1] toranj sagrađen na Champ de Mars (Marsova polja) pokraj rijeke Seine u Parizu. To je najviša građevina u Parizu i jedan od najprepoznatljivijih svjetskih simbola. Nazvan po svom dizajneru, inženjeru Alexandreu Gustavu Eiffelu, vrhunska je turistička atrakcija.
Statistika[uredi VE | uredi]
Predstavljen je javnosti 31. ožujka 1889., a otvoren za posjetitelje 6. svibnja 1889.
Gustave Eiffel je upotrijebio nov način temeljenja, te je na kesonima (pneumatički način temeljenja) podigao, u obliku vitke piramide, četiri rešetkasta nosača do visine od 300 m, gdje ih je platformom spojio s kupolom. Sadrži 3 dijela. Vrh prvog dijela se nalazi na visini od 57, drugi je na 115, a treći na 274 metra. Pri najvećem vjetru vrh tornja oscilira samo 12 cm, ali zato visina varira čak do 8 cm, pri najvećim temperaturama.
Toranj je visok 300 m, što je otprilike 75 katova. Uključujući antenu visine 20.75 m, građevina je visoka 320.75 m, što je otprilike 81 kat. U vrijeme njegove gradnje povodom Svjetske izložbe 1889., toranj je zamijenio Washingtonski spomenik, koji je do 1932. bio najviša građevina na svijetu. Eiffelov toranj je najviša građevina u Parizu. Druga po visini građevina u Parizu je Tour Montparnasse (Toranj Montparnasse), sa 210 m.
Metalna konstrukcija Eiffelovog tornja teži 7 300 tona, a ukupna težina je 10 100 tona. Broj stepenica do vrha je varirao kroz povijest, kroz različite restauracije: u vrijeme izgradnje 1889., bilo je 1710 stepenica do vrha na 300.65 m; nakon restauracije 1980-ih, bilo je 1920 stepenica; i danas ima 1665 stepenica (javnosti nije dostupan vrh stubištem; do vrha se stiže liftom s druge platforme).
Osnovu tornja uključuje i 50 tona antikorozivne troslojne boje kojom se premazuje svakih sedam godina. Boja se periodično mijenja. Na prvom katu su interaktivne konzole na kojima se može vidjeti koja boja će se upotrijebiti u budućim premazima. Na tornju su ugravirana imena 72 znanstvenika za njihove doprinose znanosti.
Početak gradnje[uredi VE | uredi]
Konstrukcija je sagrađena između 1887. i 1889. kao ulazni svod za Svjetsku izložbu, koja je obilježavala stoljeće Francuske revolucije. To su bile godine industrijske revolucije, godine progresa i znanstvenih osvajanja. Lociran je na geografskim koordinatama 48°51′29″N, 2°17′40″E. Toranj je predstavljen javnosti 31. ožujka 1889., a otvoren za posjetitelje 6. svibnja 1889. Tristo radnika je spojilo 18,038 komada željeza, koristeći tri i pol milijuna zakovica, po dizajnu konstrukcijskog dizajnera Mauricea Koechlina.
Rizik od nesreće je bio velik, za razliku od modernih nebodera toranj je otvorena konstrukcija bez ikakvih međukatova osim dvije platforme. Unatoč tome Eiffel se dobro pobrinuo za sigurnost svojih radnika, te je tako samo jedan čovjek poginuo prilikom postavljanja liftova.
Toranj je naišao na otpor javnosti kad je sagrađen, osporavajući estetsku formu (Novelist Guy de Maupassant jeo je redovito u restoranu na tornju, jer je to jedino mjesto u Parizu odakle ga sigurno ne vidi). Danas, je naširoko smatran kao jedan od najupečatljvijih umjetničkih instalacija na svijetu.
Jedan od najvećih hollywoodskih filmskih klišeja je da pogled s pariškog prozora uvijek uključuje Eiffelov toranj. U stvarnosti, restrikcije rezidencijalnih zona ograničile su visinu većine zgrada na nekoliko katova, samo nekoliko viših zgrada imaju nesmetani pogleda prema tornju.
U stvarnosti, Eiffel je imao dozvolu da toranj može stajati 20 godina (nakon toga je vlasništvo trebalo prijeći na Grad Pariz, koji je planu imao rušenje tornja; pravila dizajnerskog natječaja su zahtjevala je da se toranj može s lakoćom srušiti), ali kasnije se pokazao vrlo iskoristiv u komunikacijske svrhe, te je tako dopušteno da ostane i nakon isteka dozvole. Iskoristio se za hvatanje ozloglašene Mata Hari, te je nakon toga njegovo rušenje postalo nepojmljivo Francuzima.
Instalacije[uredi VE | uredi]
Od početka 20. stoljeća, toranj je korišten za radijska odašiljanja. Do 1950-ih, za povremene prijenose modificiran je setom antenskih žica koje su išle od vrha do Avenue de Suffren (Avenije Suffren) i Champ de Mars (Marsovih polja). One su bile spojene s odašiljačima dugih valova u malim bunkerima. 1909. godine stalni podzemni radijski centar je sagrađen blizu južnog stupa i postoji do danas. Od 1957. toranj se koristi za odašiljanja FM radija i televizije.
Toranj ima dva restorana: Altitude 95, na prvom katu (95 m iznad morske razine); i Jules Verne, skupi gastronomski restoran na drugom katu, s privatnim liftom, koji glasi kao jedan od najboljih u Francuskoj.
Kölnska katedrala (njemački: Kölner Dom), službenog imena: Katedralna crkva Svetog Petra i Djevice Marije (Hohe Domkirche St. Peter und Maria) je rimokatolička crkva u Kölnu, Njemačka. Sjedište je Kölnske biskupije, a pod upravom Kölnske nadbiskupije. Posvećena je Svetom Petru i Blaženoj Djevici Mariji i poznati je spomenik njemačkog kršćanstva, gotičke arhitekture te ustrajne vjere i opstojnosti građana Kölna.
Katedrala je 1996. god. upisana na UNESCOv popis mjesta svjetske baštine u Europi kao jedno od najpoznatijih građevina u Njemačkoj i znamenitost grada Kölna, te kao “iznimno djelo ljudske kreativne genijalnosti”.
Povijest[uredi VE | uredi]
Izgradnja Kölnske katedrale je započela 1248. god. i trajala je, s brojnim prekidima, do 1880. god., što čini razdoblje od 600 godina. Duga je 144,5, široka 86,5 metara, a njena dva tornja su visoka 157 metara[2] Katedrala je jedna od najvećih svjetskih crkava i najveća gotička crkva u sjevernoj Europi. Godinama je, točnije od 1880. do izgradnje Washingtonskog obeliska 1884. god., bila najvišom ljudskom građevinom. Još uvijek ima drugi po visini crkveni toranj, od kojega je viši samo katedrale u Ulmu, koji je dovršen 10 godina poslije (1890.). Zahvaljujući dvojnim tornjevima, ima najveću fasadu od svih svjetskih crkava. Kor između stupova ima najveći omjer visine u odnosu na širinu, od svih srednjovjekovnih crkava (3.6:1), nadmašivši time i katedralu u Beauvaisu koja ima malo viši glavni brod. [3]
Njeni srednjovjekovni arhitekti su isplanirali veličanstvenu građevinu koja bi udomila relikvije Sveta tri kralja koje je Fridrik I. Barbarossa donio iz Milana, te tako postala mjestom hodočašća u Svetom Rimskom Carstvu. Iako nije bila dovršena u srednjem vijeku, katedrala je “remek-djelo i snažno svjedočanstvo kršćanskog vjerovanja srednjovjekovne, ali i moderne Europe”.
God. 2004., katedrala je dospjela na popis “svjetske baštine u opasnosti”, kao jedina zaštićena građevina u zapadnoj Europi, zbog planova izgradnje nebodera u njezinoj blizini koji bi znatno narušio njezin izgled. No, nakon što su gradske vlasti 2006. god. odlučile ograničiti visinu planiranih građevina, katedrala je skinuta s tog popisa.
Tijekom svoje apostolske posjete Njemačkoj papa Benedikt XVI. je 18. kolovoza 2005. posjetio katedralu. Tom prigodom je katedralu posjetilo oko milijun hodočasnika.
Odlike[uredi VE | uredi]
Kölnska katedrala je značajno hodočasničko odredište, ali i prigodna turistička atrakcija koja privlači veliki broj posjetitelja godišnje. Otvorena je svakim danom od 6 sati izjutra do 7,30 poslijepodne, a ulaz je slobodan, osim za uspon tornjem i za riznicu. Posjetitelji se mogu popeti spiralnim stubištem s 509 stuba do vidikovca na platformi koja se nalazi na visini od 98 metara.
| Vanjska dužina | 144,58 m |
| Vanjska širina | 86,25 m |
| Širina zapadne fasade | 61,54 m |
| Širina transepta fasade | 39,95 m |
| Širina glavnog broda (s oba bočna broda) | 45,19 m |
| Visina južnog tornja | 157,31 m |
| Visina sjevernog tornja | 157,38 m |
| Visina transepta fasade | 69,95 m |
| Visina ruba krova | 61,10 m |
| Visina unutarnjeg svoda | 43,35 m |
| Površina građevine | 7.914 m² |
| Površina pod staklima | 10.000 m² |
| Površina krova | 12.000 m² |
| Ukupni volumen bez kontrafora | 407.000 m³ |
Arhitektura Kölnske katedrale je zasnovana na onoj u Amiensu, osobito u tlocrtu, stilu i širini središnjeg broda u odnosu na njenu visinu. Tlocrt je upisanog latinskog križa, što je uobičajeno za gotičke katedrale. Ima dva bočna broda s obje strane glavnog broda, čime je poduprt jedan od najviših gotičkih križnih svodova, skoro visine katedrale u Beauvaisu, koja je većinom porušena. Izvana je teret vanjske opne poduprt kontraforima u francuskom stilu, a istočni kraj ima jedinstven deambulatorij čiji se prohod rastače u apsidu sa sedam radijalnih kapela.
Izvana, a osobito iz velike udaljenosti, katedralom dominiraju njeni visoki tornjevi koji imaju osobit njemački stil poput tornjeva na katedralama u Ulmu, Beču i Regensburgu. [4]
