Right Sidebar

Runolist (Lentopodium alpinum)

Runolist je biljna vrsta koja uspijeva na Velebitu, Dinari, Risnjaku, Bitoraju te na Ličkoj Plješivici, ujedno je i naša najpoznatija zaštićena biljka. Prepoznatljiv je po specifičnim gustim vunenastim dlakama i bijelim cvjetovima, a cvate u srpnju i kolovozu. Runolist je strogo zaštićena biljna vrsta u Hrvatskoj.

Velebitska degenija (Degenia velebitica)

Velebitska degenija endemska je biljka i strogo zaštićena vrsta u Hrvatskoj. Predstavlja simbol Velebita, ali i Hrvatske, a također se nalazi i na kovanici od 50 lipa. Karakteristična je po sivkastim plodovima te uskim listovima, a cvate početkom ljeta, točnije u svibnju i lipnju.

Zimzelena medvjetka (Arctostaphylos uva-ursi)

Medvjetka je zimzelena ljekovita biljka, zakonom zaštićena biljka u Hrvatskoj. Izgleda poput niskog puzavog grmića, a raste na Velebitu i u Gorskom kotaru. Karakteristična je po sitnim bijelim listovima, a cvjeta od ožujka pa sve do lipnja.

Vodeni kozlac, Močvarni zmijanac (Calla Palustris)

Vodeni kozlac, još poznat kao močvarni zmijanac, strogo je zaštićena biljna vrsta koja raste u Gorskom kotaru. Prepoznatljiv je po sjajnim listovima te žućkastozelenim cvjetovima.

Strogo zaštićene vrste su i božikovina, ivančica, buhač, nekoliko vrsta potočnica i zvončića, pasji trn, gladiole, perunike, prava kockavica, orhideje, kukurijek te ljubice.

Osim ovih nešto rjeđih biljnih vrsta, na listi zaštićenih nalaze se i visibaba, proljetni jaglac, matičnjak, majčina dušica, bijeli stolisnik, poljski neven, smilje, planinska bazga, vrijes, borovnica, brusnica, lovor, bijeli sljez i lopoč. Od gljiva, zaštićeni su vrganji, lisičice, mrka trubača, bijeli tartugi te crni tartufi.

Rakovi (lat. Crustacea) su razred člankonožaca, većinom morskih i slatkovodnih životinja, samo manji broj vrsta živi na kopnu.

Različite su veličine, od mikroskopski sitnih (promjera oko 0,1 mm) do golemih, npr. japanskoj golemoj rakovici (Macrocheira kaempferi) su noge dulje od 1,5 m.

Predstavljaju skupinu od preko 67.000 poznatih i opisanih vrsta životinja

Građa tijela

Tijelo im je člankovito, izgrađeno od većeg broja kolutića, među kojima se razlikuju kolutići glave, prsa i zatka. Od ostalih se člankonožaca razlikuju po tome što dišu škrgama. Najčešće imaju dva para ticala koja služe kao osjetilni organi, ali i za kretanje i pridržavanje.

U škrgonožaca (Branchiopoda) i tankoljuskara (Leptostraca) tijelo se sastoji od triju dijelova:

• glave,
• prsiju i
• zatka.

U ostalih je skupina glava srasla s prsnim segmentima u glavopršnjak. Trbušni segmenti su odijeljeni te svaki, osim posljednjega, nosi par nogu. U nametničkih oblika noge su zakržljale, prvi i drugi par pretvoreni su u ticala i služe kao osjetila za opip i miris. U pričvršćenih (sesilnih) vrsta prva dva para nogu pretvorena su u organ za pričvršćivanje, a ostala tri para ekstremiteta na glavi služe za prihvaćanje i drobljenje hrane.

Tijelo rakova je zaštićeno hitinskim oklopom koji, očvrsnut kalcijevim karbonatom i fosfatom, čini jak vanjski kostur (egzoskelet). Oklop prilikom presvlačenja rakovi odbacuju i zamjenjuju novim.

Rakovi, osobito kopneni, imaju veliku moć regeneracije izgubljenih dijelova, a u viših rakova postoji mogućnost samoosakaćivanja npr. odbacivanja nogu ako su za njih uhvaćeni.

Duljina života u rakova je različita, od nekoliko mjeseci do više od 50 godina (jastog).

Prehrana

Rakovi se hrane sitnim životinjama ili životinjskim ostatcima u raspadanju (čistači vode), neki se hrane i biljem.

Razvoj

Osim nekoliko izuzetaka rađanja živih mladunaca, rakovi se legu iz jaja. Većinom zaštićuju potomstvo; ženka nosi oplođena jaja na trbušnim nožicama. Vrlo su plodni: ženka jastoga ispusti do 9 000 jaja, a neke vrste i do 2 milijuna. Iz jajeta se razvije ličinka nauplij, a iz nje naprednija ličinka zoea. Presvlačenjem ličinka mijenja oblik i približava se obliku odrasla raka.

Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom razdoblju devonu, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na besčeljuste i čeljustouste, koje se zatim opet dijele na hrskavičnjače(Chondrichthyes) (u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i ražovke), i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Skupina koštunjača daleko je najbrojnija vrsta. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji oko 28.000 vrsta riba.

Dijele se i na: morske i slatkovodne, iako postoje i međuoblici. Ribe su široko rasprostranjene u gotovo svim vodenim ekosustavima na Zemlji. Nađene su na visokoplaninskim potocima i jezerima pasve do najvećih oceanskih dubina.

Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.

žnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom razdoblju devonu, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na besčeljuste i čeljustouste, koje se zatim opet dijele na hrskavičnjače(Chondrichthyes) (u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i ražovke), i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Skupina koštunjača daleko je najbrojnija vrsta. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji oko 28.000 vrsta riba.

Dijele se i na: morske i slatkovodne, iako postoje i međuoblici. Ribe su široko rasprostranjene u gotovo svim vodenim ekosustavima na Zemlji. Nađene su na visokoplaninskim potocima i jezerima pasve do najvećih oceanskih dubina.

Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.

Oblik i funkcije tijela

Oblik

Oblik tijela riba je, prema načinu života, vrlo različit, često uvjetovan okolišem u kojem obitava, kao i načinom života. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.

Sve ribe mogu se podijeliti u Besčeljusne ribe (Agnatha) oko 50 vrsta, hrskavičnjače (Chondrichthyes) oko 600 vrsta i koštunjače (Osteichthyes) oko 30.000 vrsta ^[1]

Nema tipične vrste riba:tri skupine riba međusobno razlikuju. Sve ribe žive u vodi, iako neke vrste mogu provoditi određeno vrijeme i na kopnu. Iako je poznato 20000 vrsti riba djelimo ih na: beščeljuste, hrskavičnjače i koštunjače; kojih i ima najviše.

Građa riba Ribe su kralješnjaci. Najpoznatije i najbrojnije ribe su koštunjače, koje imaju kostur izrađen od kosti, peraje za plivanje i škržni poklopac-operkulum. Većina riba ima tijelo prekriveno ljuskama. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom, a neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom. Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. “masnih peraja” nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđna, repna i analna, su povezane s kralježnicom.

Životni ciklus Većina riba ispuštaju jajašca, iako neke vrste rađaju potpuno razvijene mlade. Mnoge vrste riba proizvode na tisuću jajašaca, jer samo malobrojna jajašca preživljavaju i razvijaju u odrasle jedinke. Životni ciklus riba iznosi od nekoliko mjeseci pa i do 100 godina.

Skrb za mlade Mnoge ribe ne brinu za svoja jajašca i mlade, nego ih prepuštaju samima sebi. Druge su ribe brižni roditelji i žestoko brane svoje potomstvo. Zaštitna vrećica:ženka morskog konjića polaže jaja u posebnu vrećicu na mužijakovom tijelu, tamo se jajašca razvijaju u izlaze u potpunosti razvijeni. Zaštita u ustima: mnoge vrste ciklida drže jajašca u ustima dok se razvijaju. Pošto se izlegnu, mladi obično zbog sigurnosti ostaju u ustima, a napuštaju ih potpuno zreli. Grickanje roditelja: Amazonska riba izlučuje iz kože poseben hranjive tvari koje mladi grickaju te se tako hrane oko četiri tjedna.

Disanje riba Ribe dišu na škrge. Škrge su organ, koji kod riba prenosi iz vode kisik, koji ide u krv. Ovakav oblik disanja se zove škržno disanje.

Pokretanje riba Ribe se kreću pomoću peraja. Mogu ići u tri dimenzije: lijevo-desno,gore-dolje i napred-nazad. Pa tako postoji okretanje: riba se služi leđnim, prsnim i trbušnim perajama za okretanje; vijuganje: ribe se kreću lijevo-desno u obliku slova “S“ i visinom: pomoću svojih prsnih i trbučnih peraja koristi da bi se podizala i spustila.

Prehrana i hrana Ribe mogu biti biljožderi,mesožderi i strvinari; koji se hrane ostacima uginuluh biljaka i životinja; i paraziti. Paraziti se hrane sisanjem krvi, te se paklara pričvrsti za plijen, usnim lijevkom,i ždere meso i siše krv. Ili američka veslokljunka, procjeđuje hranu iz vode kroz škržne listiće.

Obrambene taktike Mnoge ribe pouzdaju se u orerušavanje da bi ostale skrivene od napadača. Neke su ribe otrovne, više od 50 vrsta, koje kroz bodlje ispuštaju otrove. Jegulje mogu proizvoditi struju napona 500 volta. Napuhavanje koristi dvozubna ježinka u nadi da je se njezin napadač prepadne jer ona izgleda pre veliko i bodljasto. Kamuflažom se koristi neke vrste riba poput šila koji izgleda kao morska trava.

Staništa riba Mogu živjeti i do 4900 m n.v. pa tako postoje one koje žive u rijekama i jezerima (slatkovodne) i one koje žive na obalama i u oceanima(slane).Tkođer neke ribe žive i u otvorenim oceanima i dubokim oceanima gdje svijetla pa gotovo i nema.

Rekordi

• Najveća riba je kitopsina koja može i narasti oko 15 m.
• Najmanja riba je pandaka koja može narasti oko 7,6 milimetara.
• Najbrža riba je tunj koji može plivati i do 71 km/h.

Vodozemci (Amphibia) čine razred slatkovodnih i kopnenih kralježnjaka. Njihovo znanstveno ime je izvedeno od grčkog “amphi bios” (dvostruki život), što je u obliku “dvoživke” određeno vrijeme bilo korišteno u hrvatskom kao naziv za ovaj razred. To ime se zasniva na činjenici da većina vodozemaca stadij larve proživljavaju u vodi, a nakon metamorfoze mogu živjeti na kopnu. Ali ostaju cijeli život upućeni na blizinu vode. Mnogi su prvenstveno noćne životinje kako bi se zaštitili od mogućih grabežljivaca, kao i da smanje gubitak vode preko kože.

Anatomija

Vodozemci imaju četiri uda, ali kod manjeg broja su se izgubile. Na prednjim nogama u pravilu imaju četiri, a na zadnjim pet prstiju. Imaju pljosnate lubanje i često reducirane kosti. Tako većina nema rebra. Izraženost kralježakakralježnice često služi kao način za određivanje porijekla pojedine vrste. Koža je tanka i gola, ali zato puna žlijezda i pigmentnih stanica. Koža ima važnu ulogu u disanju i gospodarenju tjelesnim tekućinama. Kao ličinke, vodozemci imaju škrge, a u odraslom obliku vrlo jednostavna pluća, ali i koža i usta im pomažu kod razmjene plinova. Vodozemci su hladnokrvne životinje pa im temperaturu određuje temperatura okoline. Srce ima dvije pretklijetke, i jednu klijetku bez pregadne stijenke. Crijevni, urinarni i spolni otvor završavaju u nečisnici.

Podjela vodozemaca

Podjela jedinog recentnog podrazreda vodozemaca se vrši na tri reda:

• Bezrepci ili žabe (Anura) Fischer von Waldheim, 1813 (6 389 sp.)
• Repaši (Caudata) Fischer von Waldheim, 1813 (678 sp.)
• Beznošci (Gymnophiona) Müller, 1832 (200 sp.)

Evolucija vodozemaca

Većina znanstvenika, koji se bave pitanjima podrijetla vodozemaca, smatra da su oni nastali od riba resoperki (Crossopterygii), koje su, kao ribe dvodihalice imale riblji mjehur pretvoren u pluća i neke druge osobine slične današnjim vodozemcima. Za prvobitnog vodozemca se kaže: “Riba koja je hodala.” Pored ribljeg mjehura, pretvorenog u pluća, skelet parnih peraja kod resoperki liči na kostur udova vodozemaca. Prema tome, od starih (devonskih) resoperki, nastali su prvi vodozemci-stegocefali, a od njih današnji vodozemci. Na Grenlandu je nađen prijelazni oblik između riba i vodozemaca – Ichtyostega. Sve ribe resoperke su izumrle, osim jedne vrste (Latimerija), koja je otkrivena u 1958. godini na obali Mozambika. Ostale vrste riba resoperki izumrle su prije 80 milijuna godina.

Ptice (lat. aves) su razred dvonožnih, toplokrvnih kralježnjaka koji polažu jaja. Ptice su tijekom jure evoluirale od dinosaura podreda Theropoda, a najranija poznata ptica iz kasne jure je Archaeopteryx. Veličinom variraju od sitnih kolibrića do krupnih nojeva. Postoji između 9 i 10 tisuća poznatih vrsta ptica i najraznovrsniji su razred među kopnenim kralježnjacima (Teropoda).

Današnje ptice odlikuju perje, kljun bez zuba, polaganje jaja sa čvrstom ljuskom, visoka stopa metabolizma, srce s dvjema klijetkama i dvjema pretklijetkama, te lagan ali jak kostur. Mnoge ptice imaju prednje udove razvijene kao krila kojima mogu letjeti, iako su nojevke i nekoliko drugih, poglavito endemskih otočnih vrsta, izgubile tu sposobnost.

Mnoge ptičje vrste svake godine kreću na selidbe u udaljene krajeve, a još više ih poduzima migracije koje su kraće i manje redovne. Ptice su društvene životinje i komuniciraju vizualnim signalima, glasovnim pozivima i pjevanjem, sudjeluju u društvenom ponašanju što uključuje zajednički lov, pomoć pri odgajanju podmlatka i ponašanje karakteristično za jato. Neke vrste ptica su isključivo monogamne, druge prvenstveno monogamne uz povremeno parenje s drugim jedinkama. Druge vrste su poligamne ili poliandrične. Jaja obično polažu u gnijezdima gdje se ona inkubiraju, i većina ptica produljeno vrijeme provodi u podizanju mladih nakon izlijeganja.

Ljudi iskorištavaju ptice kao važan izvor hrane kroz lov i peradarstvo. Neke vrste, poglavito pjevice i papige omiljene su kao kućni ljubimci. Ptice su istaknuto zastupljene u svim pogledima ljudske kulture, od religije, poezije do popularne glazbe. Oko 120 do 130 ptičjih vrsta izumrlo je kao rezultat ljudskog djelovanja od 1600. godine, a prije toga još i više. Danas mnogim vrstama ptica prijeti izumiranje i zbog različitih ljudskih aktivnosti, pa se ulažu

Evolucija i sistematika

Prvu klasifikaciju ptica napravili su Francis Willughby i John Ray u svojoj knjizi iz 1676. naslova Ornithologiae.^[1] Taj rad je, iako manje preoblikovan, bio osnova za današnji klasifikacijski sustav kojega je prvi osmislio Carl Linné1758.

Ptice su u Linnéovoj sistematici kategorizirane kao razred Aves. Kladistika njihov razred uvrštava u takson dinosaura Theropoda. Prema trenutnom konsenzusu, Aves i sestrinska skupina red Crocodylia zajedno čine zaostale članove taksona gmazova Archosauria. U kladistici se uobičajeno definiraju kao potomci najkasnijeg zajedničkog pretka današnjih ptica, Archaeopteryx litographica. Archaeopteryx iz kimeridžija, jednog od razdoblja kasne jure (prije oko 155 do 150 milijuna godina), po ovoj definiciji je najranija poznata ptica. Drugi ih definiraju tako da uključuju samo današnje ptičje skupine ne uzimajući u obzir fosilne ostatke,^[2] dijelom kako bi se izbjegle nesigurnosti oko smještanja Archaeopteryxa u odnosu na životinje za koje se pretpostavlja da su dinosauri taksona Theropoda. [7]

Današnje ptice dijele se na dva nadreda: Paleognathae (većinom ptice koje ne lete, kao npr. nojevi), i izrazito raznolike Neognathae, skupina u kojoj se nalaze sve ostale ptice. Ovisno o taksonomskom gledištu, primjeri navedenog broja vrsta variraju između 8,8 i 10,2 tisuća poznatih živućih ptičjih vrsta na svijetu.

Uporaba pojma

Ovaj članak koristi pojam “ptica” za naznačavanje životinja članova razreda Aves, uključujući i Archaeopteryxa, ali se prvenstveno bavi živućim pticama koje su sve Neornithes i tako neupitno dio razreda Aves. U popularnoj znanosti pojam “ptica” često se koristi neformalno, označavajući bilo kojeg teropoda s perjem i krilima, tako da se u tisku životinjske vrste kao što su Microraptor i Rahonavis ponekad mogu nazivati pticama iako ih većina znanstvenika, utemeljeno na trenutnim dokazima, ne bi smatrala dijelom razreda Aves.

Dinosauri i podrijetlo ptica

Postoji znatna količina dokaza da su se ptice razvile iz dinosaura teropoda, što uključuje skupinu Maniraptora, što između ostalih uključuje porodice Dromaeosauridae i Oviraptoridae.^[3] Kako se otkriva još neptičjih teropoda koji su s njima blisko povezani, prethodno jasna razlika između ptica i neptica sve je teže odrediva. Nedavna otkrića u Liaoningu, sjeveroistočnoj pokrajini NR Kine, pokazuju da su mnogi manji dinosauri teropodi imali perje, tome doprinose.^[4] Fosil prvotne ptice Archaeopteryx iz jure, pronađen u kasnom 19. stoljeću, poznat je kao jedna od pronađenih nedostajućih karika koja podržava teoriju evolucije, iako ga se ne smatra izravnim pretkom današnjih ptica. Druga rana vrsta ptice je Confuciusornis koja je živjela u ranom razdoblju krede. Obje vjerojatno po starosti pretječe Protoavis texensis, iako isprekidanost njenog fosila ostavlja znatne sumnje u to je li u pitanju ptičji predak. Druge ptice mezozoika uključuju skupine Enantiornithes, Yanornis, Ichthyornis, Gansus, te Hesperornithiformes, skupinu neletećih vodenih ptica koje nalikuju gnjurcima i plijenorima.

Moguće je da su dromeosauridi Cryptovolans i Microraptor bili sposobni letjeti na sličan ili bolji način od Archaeopteryxa. Cryptovolans je u svojoj građi imao greben, kost koja služi kao uporište za mišiće krila. Po tom kriteriju, Cryptovolans je prije “ptica” nego Archaeopteryx kojemu neka od ovih obilježja današnjih ptica nedostaju. Zbog toga neki paleontolozi smatraju vjerojatnim da su zapravo dromeosauri prvotne ptice i da veći dio članova te porodice sekundarno nije sposoban letjeti, tj. da su se dromeosauri razvili iz ptica a ne obrnuto. Dokazi za ovu tezu trenutno nisu dovoljno uvjerljivi jer odnos između najnaprednijih dinosaura maniraptora i najprimitivnijih pravih ptica još nije shvaćen.

Iako dinosauri nadreda Ornithischia (zdjelicom nalik na današnje ptice) imaju istu građu kukova kao ptice, oni su zapravo nastali od dinosaura nadreda Saurischia (zdjelice nalik gušterima) i tako neovisno naslijedile anatomiju kukova. U stvari je ptičja građa zglobova po treći put razvijena unutar posebne skupine teropoda Therizinosauridae. Alternativna teorija o dinosaurskom podrijetlu ptica koju promiče nekoliko znanstvenika (najznačajniji su Larry Martin i Alan Feduccia), tvrdi kako su ptice (uključujući i dinosaure skupine maniraptora) evoluirale od ranih arhosaura kao što je Longisquama.^[5] Tu teoriju osporava većina drugih znanstvenika u paleontologiji, kao i stručnjaci za razvoj i evoluciju perja.^[6]

Zemljopisno širenje današnjih ptica

Današnje ptice klasificiraju se u skupinu Neornithes, za koje je poznato da su evoluirale krajem krede. Dalje se dijele na Paleognathae i Neognathae. Skupina Paleognathae uključuje tinamuovke Srednje i Južne Amerike kao i nojevke. Nojevke su krupne ptice koje ne lete i uključuju nojeve, kazuare, kivije i emue (iako neki znanstvenici sumnjaju da nojevke predstavljaju umjetnu grupaciju ptica koje su neovisno izgubile sposobnost letenja kroz niz nepovezanih evolucijskih tijekova). Prvo odstupanje od ostatka skupine Neognathes predstavlja nadred Galloanseri u kojemu su redovi patkarica (Anseriformes; patke, guske i labudovi) i kokoški (Galliformes; fazani, tetrijebi i srodnici). Evolucijsko razdvajanje od ostatka skupine Neognathes dogodilo se prije nestanka dinosaura, ali postoje različita mišljenja o tome je li se širenje preostalih vrsta skupine Neognathes dogodilo prije ili poslije toga.^[7] Ovo neslaganje dijelom je prouzročeno odstupanjem između različitih dokaza, pri čemu molekularno određivanje starosti sugerira širenje u doba krede, dok fosilni ostaci podržavaju širenje u tercijaru. Pokušaji usklađivanja ovih dvaju dokaza pokazali su se kontroverznima.^[7][8]

Klasifikacija ptica vrlo je prijeporna tema. Djelo Phylogeny and Classification of Birds (Filogeneza i klasifikacija ptica) iz 1990. Sibleyja i Ahlquista među najvažnijima je u tom području iako se o njemu često raspravlja i neprestano se preispituje. Znatna prevaga kada su u pitanju dokazi sugerira kako današnje ptice čine precizne taksone. No znanstvenici se ne slažu o odnosima između njihovih redova; dokazi iz anatomije današnjih ptica, fosila i DNK pomogli su u rješavanju problema ali do čvrstog konsenzusa još nije došlo. Noviji molekularni i fosilni dokazi pružaju sve jasniju predodžbu evolucije redova današnjih ptica.

Gmazovi (Reptilia) ili reptili (od lat. reptilis – onaj koji gmiže) su jedan razred kralježnjaka. Kao filogenetički takson ili kao zatvorena razvojna grupa, trebali bi sadržavati i ptice. Ovdje se obrađuje svrstavanje u gmazove prema klasičnoj podjeli koja ne odgovara prirodnom grupiranju, jer oni nisu svi potomci zadnjih zajedničkih predaka. Gmazovi su kralježnjaci koji ni u jednom stadiju svog života nisu vezani za vodu. Oni su prvi pravi kopneni kralježnjaci. Ova skupina je dobila naziv gmazovi zbog nogu koje su im postavljene sa strane pa gmižu.

To su hladnokrvne životinje, imaju rep, kožu s rožnatim ljuskama i uglavnom s četiri noge i pet prstiju. Iznimka su zmije kod kojih su se noge povukle. Svi gmazovi dišu plućima. Srce gmazova sastoji se od jedne klijetke i 2 pretklijetke, no kod krokodila srce ima 2 klijetke i 2 pretklijetke. Krvotok im je zatvoren. Legu jaja ili rađaju žive mlade (ovoviviparnost kao npr. planinska gušterica), a razvijaju se direktno, što znači bez larve kao razvojnog međuoblika. To su ektotermne i poikilotermne životinje, koje temperaturu tijela koliko je to moguće, određuju svojim ponašanjem.

Znanost koja se bavi gmazovima naziva se herpetologija. Znanje o njihovoj njezi i uzgoju u terarijima naziva se vivaristika.

Razvojna povijest

Gmazovi su se pojavili sredinom karbona, a razvili su se iz vodozemaca. Razlikovali su se od vodozemaca prvenstveno po amniotskom jajetu s ljuskom koja služi za zaštitu od isušivanja, što im je omogućilo da u potpunosti vode kopneni život, za razliku od vodozemaca. To se pokazalo iznimnom prednošću jer su tadašnja mora bila puna opasnih grabežljivaca. Ostali kopneni kralježnjaci se prema tom obilježju nazivaju amniotima. Za razliku od vodozemaca, amnioti više nisu vezani u razmnožavanju za vodu, a i općenito su bolje prilagođeni životu u suhom okolišu.

Amnioti se razdvajaju na dvije grane koje se razlikuju prema broju bočnih otvora na lubanji u predjelu sljepoočnice (temporalni otvor). Amnioti s jednim bočnim otvorom nazivaju se sinapsida (jedan otvor), a s dva diapsida. Praamnioti nisu imali nijedan otvor, pa ih se naziva anapsida. Od diapsida potječu dinosauri kao i danas izumrli pterosauri. Prema najnovijim spoznajama, kao jedini i danas živući pretstavnici dinosaura smatraju se ptice.

Do danas nije nedvosmisleno utvrđeno mjesto koje u sistematici pripada kornjačama. Njihova lubanja nema bočnih otvora, pa se zbog toga ova grupa svrstava u anapside. Neki paleontolozi smatraju, da su se kornjače razvile od diapsida koje su naknadno reducirale ove otvore. Prema položaju njihove vratne arterije i postojanju aorte, danas ih se svrstava u gmazove kao sestrinska grupa. No do sad nađeni fosili ne omogućuju definitivno objašnjenje.

Biljke (lat. Plantae) su glavna grupa koja sadrži 642 porodice i 17. 020 rodova (genera) (bez algi), uključujući i organizme kao drveće, cvijeće, bilje i paprati.

Aristotel je podijelio sve žive stvari među biljkama, koje se ne miču ili imaju osjetljive organe i životinje. U sustavu podjele po Linnaeusu oni postaju: biljke – carstvo Vegetabilia (kasnije Plantae) i životinje – Animalia. Nakon toga postalo je jasno da carstvo Plantae sadrži nekoliko međusobno povezanih grupa zajedno s gljivama i nekoliko vrsta alga koje su uvrštene u novo carstvo.

Bez obzira na to one se i dalje često smatraju biljkama u mnogim kontekstima.

Doduše, svaki pokušaj da se biljke smjesti u samostalnu grupu doživio je neuspjeh, zbog toga što su biljke nejasno definirane prema pravilima koja postavlja moderna klasifikacija (sistematika).

Embriofiti (Embryophytes)

Najpoznatija višestanična vrsta biljki je embriofit. Ona uključuje vaskularne biljke, skupinu biljaka koje imaju lišće, stabljike i korijenje. Isto tako uključuje i nekoliko biljaka koje su u njihovom bliskom srodstvu, često ih nazivamo briofitima.

Sve ove biljke imaju komplekse stanica sa zidovima stanica sastavljenim od celuloze i većina od njih crpi svoju energiju pomoću procesa fotosinteze, pritom koristeći sunčevu svjetlost i ugljični dioksid za sintezu hrane.

Preko 300 vrsta biljaka ne vrši fotosintezu. Takve biljke nazivamo parazitima koje žive na drugim vrstama biljaka koje se služe fotosintezom.

Biljke su nastale od zelenih algi, od kojih su evoluirale tako da su razvile specijalne reproduktivne organe zaštićene od nereprodukcije tkiva.

Vrsta briofiti se prvi put pojavila u doba ranog Paleozoika. Vrsta može preživjeti samo gdje je vlaga dostupna većinu vremena, iako mnoge vrste toleriraju i vrijeme suše. Mnoge vrste briofita ostaju male kroz svoj životni vijek.

Vaskularne biljke imaju takav broj prilagodbi koji im je omogućio svladati ograničenja koja imaju briofiti. To uključuje dobar otpor suši i vaskularno tkivo koje transportira vodu kroz organizam.

Prvo primitivno sjeme biljaka – sjeme paprati.

Sjeme nekih biljaka može preživjeti ekstremne vremenske uvjete i razmnožavati se u njima. Biljkama je potrebna sunčeva svjetlost i toplina, voda i tlo da bi se mogle razvijati i živjeti. Za stvaranje hrane im je potrebna voda, ugljični dioksid, sunce. Dijelovi biljke su: tučak, latice, prašnici, stabljika, lapovi, korijen, plod, cvijet i list. Listovi biljkama omogućuju samostalno stvaranje hrane. Pomoću korijenja ona dobiva minerale i vodu, dok ih stabljikaprenosi do dijelova biljke. Cvijet omogućuje njezino razmnožavanje.

Gljive i alge

Alge čine grupu koju sačinjavaju različiti organizmi, a koji crpe energiju procesom fotosinteze. One nisu smještene u carstvo biljaka. Postoje i druge vrste algi koje uključuju i jednostanične organizme koji se sastoje od stanica bez različitoga tkiva.

Embriofiti su potekli od zelenih algi. Izuzev nekoliko zelenih algi, sve među njima imaju zidove stanica koje sadrže celulozu i kloroplaste koji sadrže klorofil a i b i tako stvaraju energiju. Kloroplasti zelenih algi su okruženi s dvije membrane, što sugerira da su potekle direktno od Cyanobacteria. Isto tako je i s crvenim algama, i za dvije grupe se vjeruje da imaju zajedničko porijeklo. Suprotno tome mnogo drugih algi ima kloroplaste s tri ili četri membrane. One nisu u bliskom srodstvu sa zelenim algama, zasebno stjecanje kloroplasta je simbol zelenih i crvenih algi.

Za razliku od embriofita i algi, gljive ne vrše fotosintezu, jer ne sadrže klorofil. Do hrane dolaze sastavljanjem i apsorbiranjem tvari iz svoga okruženja. Razmnožavaju se sporama. Nisu u rodu ni s jednom vrstom koja vrši fotosintezu, ali su zato usko povezane sa životinjama.

Korisnost biljaka

• Mnogi ljudi kao prehranu koriste žitarice. Ostale biljke koje koristimo u prehrani su voće, povrće, ljekovito bilje i začini. Neke vaskularne biljke kao drveće i grmlje (šikara) imaju važnu ulogu u graditeljstvu kao građevni materijal.
• Veliki broj biljaka se koristi i u dekorativne svrhe, uključujući i mnoge vrste cvijeća.

Razvoj

Kroz proces fotosinteze, biljke koriste sunčevu energiju, da iz zraka pretvore ugljični dioksid u jednostavni šećer. Taj šećer se tada koristi kao materijal za gradnju i formu komponenti biljke. Biljke se pouzdaju u tlo kao glavni izvor vode, no isto tako pokušavaju se domoći dušika, fosfora i drugih važnih hranjivih tvari.

Neke vrste biljaka koriste specijalnu obranu kao trn ili bodlje, naprimjer kupine. Po životnom vijeku biljke smo podijelili u 3 skupine:

1. jednogodišnje biljke – žive i razmnožavaju se kroz razdoblje od jedne godine
2. dvogodišnje biljke – žive kroz razdoblje od dvije godine, većinom se razmnožavaju u prvoj godini
3. trajnice – žive više od dvije godine i nastavljaju se razmnožavati tijekom godina

Među vaskularnim biljkama u trajnice se ubraja crnogorično drvo (zimzelen) — naziv za one biljke koje zadržavaju svoje lišće tokom cijele godine, i bjelogorično drvo (listopadno) — biljke koje gube listove u nekim dijelovima godine: u mjestima gdje vlada umjerena i sjeverna klima većinom zimi, a mnoge tropske biljke gube svoje listove za vrijeme sušne sezone.

Podjela bilja po biotopu (staništima)

Biljke mogu biti jednogodišnje (anuelne), ili višegodišnje zeljaste (perene), rastu kao grmlje (frutices) i drveće (arbores); listopadne gube lišće u jesen, zimzelene su ljeti bez lišća, a vazdazelene zadržavaju lišće cijele godine.

• vodene biljke (hidrofiti),
• močvarne biljke (helofiti),
• biljke vlažnih staništa (higrofiti),
• biljke suhih staništa (kserofiti);
• biljke na slanoj podlozi, slanjače (halofiti), na primjer mrižica (Limonium anfractum), endemična vrsta u jugoistočnom dijelu istočnojadranskoga primorja, kapara (Capparis spinosa), oštri sit (Juncus acutus), primorski sit (Juncus maritimus) i petrovac ili motar (Crithmum maritimum).
• biljke na pijescima pješčarke (psamofiti),
• biljke u pukotinama stijena, pukotinjarke (hazmofiti); primjer su im mnoge endemsleke vrste
• biljke na sjenovitim mjestima koje traže malo svjetla (skiofiti); primjeri tisa, bukva, grab, jela, jasen
• biljke na mjestima s puno svjetla (heliofiti).

Iskopine (fosili)

Okamine biljaka uključuju korijenje, drvo, listove, sjeme, plodove, pelud, spore i jantar (smola nastala fosilizacijom biljke). Okamine biljaka su zabilježene u zemlji, riječnim naslagama i u talogu mora. Pelud, spore i alge su korištene za određivanje vremena iz kojeg naslage taloga potječu.

Ostaci fosila biljaka nisu uobičajeni kao fosili životinja, premda su fosili biljaka nađeni u obilju diljem svijeta. Stariji fosili nekadašnjih biljaka pokazuju pojedine stanice unutar tkiva biljke. Devonski period pokazuje evoluciju , za koju mnogi vjeruju da opisuje prvo suvremeno stablo Archaeopteris.

Ugljen je ostatak okamine biljke, u njemu se vidi detaljna struktura fosilizirane biljke. Ostaci fosila iz vremena Mezozoik: crnogorično drvo, korijenje, stabljike i grane mogu se u izobilju naći u jezerima i priobalnom području uz stijene. Najčešće su to palme i hrastovi.

Puma (lat. Puma concolor, do 1993. Felis concolor) je rod u porodici velikih mačaka, a može se naći u Sjevernoj, Srednjoj i Južnoj Americi. Riječ puma dolazi iz Quechua jezika. U Sjedinjenim Državama riječ panther (pantera) se odnosi na pumu, ali black panther (crna pantera) se najčešće odnosi na jaguara ili leoparda. Nedavna istraživanja puminog DNK su utvrdila da je puma usko povezana sa jaguarundijem (Puma yagouaroundi) ali ne i s leopardima i lavovima.

Podvrste

Florida panther je rijetka podvrsta pume koja živi u močvarama Južne Floride u Sjedinjenim Državama, a posebno u Nacionalnom Parku Everglades. U Floridi je trenutačno veliki pokret koji pokušava spasiti preostale pantere otkako je njihov broj naglo opao. Populacija floridske pantere, prema američkoj službi za ribolov i životinje, nema više od 120 do 160 jedinki na jugozapadu Floride.

Istočna puma (Puma concolor couguar) – Broj jedinki te podvrste sjevernoameričke pume već je 30-ih godina prošlog stoljeća počeo naglo padati. Puma, koju u SAD-u zovu kuguar, stavljena je na popis ugroženih vrsta 1973., ali se već dugo strahuje da će ta vrsta nestati i nestala je početkom 2012. Odluka saveznih vlasti da proglasi istočnu pumu istrijebljenom ne utječe na status floridske pantere (na jugoistoku), jedne druge podvrste mačaka koja je također na popisu ugroženih životinja.

Populacija i razmnožavanje[uredi VE | uredi]

Prije nego što je došlo do eksplozije ljudske populacije u Americi, puma je obitovala velikim dijelom Amerike. Puma ima veći prostor u kojemu obitava od drugih sisavaca. Pume žive od Južnog Yukona (u Kanadi) do južnih Anda (u Čileu i Argentini).

Fizičke karakteristike[uredi VE | uredi]

Pume su krem boje s crnim vrhovima ušiju i repa. Puma može trčati 50 km/h, s mjesta može skočiti 6 metara, okomit skok iznosi 2.5 m. Ugriz ima jači od bilo kojeg psa. Puma ima četiri prsta a pandže su uvučene koje po potrebi izbaci. Odrasli mužjak pume može biti dugačak i do 2,5 m (od njuške do kraja repa), a teži oko 70 kg. U posebnim slučajevima može dostići i 95 kg. Odrasle ženke su dugačke oko 2 m i teže oko 35 kg (uvijek računajući od vrha njuške pa do kraja repa). Mačići pume su prekriveni crno-smeđim točkicama a rep im je savijen u krug. Pume žive oko 25 godina. Pume koje žive bliže ekvatoru su manje od onih koje žive bliže polova.

Risovi (lat. Lynx) su rod iz porodice mačaka (Felidae). To su srednje velike mačke dugih nogu, velikih ušiju s čuperkom na vrhu i kratkim repom. Sve vrste imaju manje ili više izražene “brade”, čuperke duže dlake, na obrazima.

Ovaj rod čine četiri vrste:

• Obični ris (Lynx lynx)
• Kanadski ris (Lynx canadensis)
• Pirenejski ris (Lynx pardinus)
• Crveni ris (Lynx rufus)

U starijoj literaturi se može sresti da su sve ove četiri vrste obuhvaćene u jednoj, i nazivala se “sjeverni ris”.

Pustinjski ris, često nazvan i karakal, ponekad se svrstava u ovaj rod. On, međutim, pripada u jedan sasvim drugi rod mačaka.

Opis

Odrasli risovi su teški od 15 do 30 do 40 kilograma. Obični ris je znatno veći od ostalih vrsta risova. Risovi su mačke srednje veličine, dugih nogu i velikih ušiju sa čupercima na vrhovima i kratkim repom. Boja tijela je od svijetle smeđe do sive, a povremeno imaju tamnosmeđe pjege, naročito na nogama.

Uglavnom žive samotnjačkim životom, iako, ponekad, nekoliko risova živi zajedno. Sezona parenja je u kasnu zimu i ženke obično donose na svijet od 2 do 4 mladunca godišnje. Gestacija traje oko 70 dana. Majka se brine za mlade oko godinu dana, a poslije toga su samostalni.

Hrane se pticama, malim sisavcima i ribama, ali i većim sisavcima poput ovaca i koza. Risovi obično love na tlu.

Leopard (Panthera pardus) životinja je iz porodice mačaka. Leopardi su ugrožena vrsta, a žive u Africi i Aziji.

Osobine

Veličina i težina leoparda je unutar vrlo velikog područja na kojem su rasprostranjeni vrlo različita. Tako su leopardi na jugu Afrike teški između 20 i 30 kg, dok oni koji žive na sjeveru Afrike mogu biti i teži od 60 kg. U ramenima su visoki 70 do 80 cm, a pri tome su mužjaci znatno veći od ženki.

Leopard ima srednje dugačke, snažne noge koje završavaju šapama velike površine. Oči imaju, kao i sve mačke, usmjerene prema naprijed, a uške su mu okruglaste.

Izgled krzna

Obilježje leopardovog krzna su “rozete”. To su manje-više pravilno prstenasto jedna do druge složene mrlje, u čijoj je sredini boja malo tamnija od osnovne boje krzna. Rozete su složene u redovima, naročito duž leđa. Na prsima i grlu su umjesto rozeta pjege složene jedna do druge, tako da podsjećaju na ogrlicu. Na gornjoj strani repa se rozete nastavljaju njegovom sredinom. Prema kraju repa rozete su sve manje izražene i ponekad se mogu spojiti u više poprečnih pruga. Donji dio repa je prema kraju sve svjetliji, ponekad sve do bijele boje. Trbuh i unutrašnja strana bedara također nema rozete te je bijele, žućkasto bijele ili sivkasto bijele boje. Vanjska strana nogu prekrivena je pjegama iste boje kao i rozete, koje su prema šapama sve manje. Glava i gornja strana vrata su također prekrivene pjegama.

Crna pantera

Na većim visinama i u kišnim šumama se nerijetko može naići na crnu panteru. Kod njih je izražena crna boja krzna, koja se nasljeđuje recesivnim genom, što je pojava koja se naziva melanizam. To znači da ova nasljedna osobina može biti prisutna i kod jednog standardno obojenog leoparda, ali i da u jednom leglu može biti i standardno obojenih mladunaca i malih crnih pantera.

Osjetila

Ušne školjke su im okruglaste, a sluh je izuzetno dobro razvijen. Leopardi čuju i vrlo visoke frekvencije (do 45.000 herca) koje ljudsko uho ne može registrirati.

Oči su im usmjerene prema naprijed, no dovoljno razmaknute da im to omogućuje izvrstan prostorni vid. Kod dnevne svjetlosti vid leoparda je otprilike jednak ljudskom, ali u mraku je pet do šest puta bolji: leopardi mogu svoje okrugle zjenice jako raširiti, tako da i slabo svjetlo još uvijek može doći do oka. Osim toga leopard, kao i sve mačke, ima mrežnicu prevučenu reflektirajućim slojem koji se naziva Tapetum lucidum, a služi da reflektiranjem pojačava primljeno svjetlo.

I osjetilo mirisa je kod leoparda izvanredno razvijeno.

Područja nastanjivanja i brojno stanje

U povijesno vrijeme leopard je nastanjivao cijelu Afriku s obje strane Sahare, kao i velike dijelove Azije. U Africi živi kako u središnjim dijelovima u tropskim šumama, tako i u brdima, savanama i polupustinjama od Maroka pa sve do Rta Dobre nade na krajnjem jugu. Leopard izbjegava samo velika, vrlo suha područja, pa ih tako nema u Sahari niti u najsušim dijelovima Namiba.

U Aziji leopard nastanjuje crnogorične šume uz Amur, kao i tropska područja Indije i Jugoistočne Azije. Živi od Anatolije, Arabije i Izraela pa sve do otoka Jave. Nema ga na Sumatri ni Borneu, kao niti u bezvodnim središnjim pustinjama Azije. . Sjeverna granica njihovih staništa danas ide od Kavkaza preko sjevernog Irana, Afganistana i Kašmira duž Himalaja, sve do Amura u istočnom Sibiru.

U pretpovijesnom vremenu leopard je živio i u srednjoj Europi, no tu je nestao već krajem ledenog doba.

Od svih pet vrsta velikih mačaka, leopard živi na najvećem području, što je s vremenom dovelo do razvoja brojnih podvrsta.

Leopard je izumro u velikom broju područja. Tu spadaju Maroko, Sinajski poluotok i otok Zanzibar. U području Amura i na Kavkazu izumiranje leoparda vjerojatno više nije moguće zaustaviti. Na Arapskom poluotoku prema procjenama živi još oko dvadeset jedinki. Slično mali broj jedinki živi još u Anatoliji i Palestini. Na Šri Lanki je zbog smanjenja broja jedinki genetska raznolikost toliko smanjena, da ih se vjerojatno više neće moći spasiti. Na Kavkazu živi još oko 50 jedinki za čiju zaštitu se ulažu veliki napori. U Iranu i Turkmenistanu živi još koja stotina jedinki perzijskog leoparda, a u Pakistanu i Bangladešu su isto tako vrlo rijetki. U Kini je preživio još samo u nekoliko izoliranih područja. U Indiji broj leoparda je procijenjen na oko 14.000.

Danas većina leoparda živi u Africi, južno od Sahare. Tu se broj procjenjuje na oko 700.000 jedinki, od čega samo u DR Kongu navodno živi oko 226.000. Međutim, neki stručnjaci sumnjaju u ispravnost tih procjena. Prema njima, u Africi u prirodi živi još samo oko 233.000 leoparda.

Sistematika

Podjela leoparda na pojedine podvrste je problem koji ni do danas nije zadovoljavajuće riješen. Postoji više podjela koje se ne podudaraju. Ovdje se navodi jedna klasifikacija samo kao primjer. Dodatak o ugroženosti pojedinih podvrsta preuzet je prema IUCNu.

Afričke podvrste

• P. p. pardus, sjeverna i središnja Afrika
• P. p. adersi, ima vrlo male pjege, Zanzibar, izumro
• P. p. jarvisi (Sinajski leopard), krzno svijetlo, s velikim pjegama, Sinaj, vjerojatno izumro
• P. p. melanotica, južna Afrika
• P. p. nanopardus, Somalija
• P. p. panthera (berberski leopard), Sjeverna Afrika, jako ugrožen, manje od 250 jedinki
• P. p. sindica, jugozapadna Afrika
• P. p. suahelica, Istočna Afrika

Azijske podvrste

• P. p. ciscaucasica, Kavkaz, jako ugrožen
• P. p. delacouri, Jugoistočna Azija
• P. p. fusca, Indija, jugoistočni Pakistan
• P. p. japonensis sjeverna Kina, ugrožen, oko 40 jedinki u zatočeništvu
• P. p. kotiya, Šri Lanka, jako ugrožen, oko 20 jedinki u zatočeništvu
• P. p. melas, Java, ugrožen
• P. p. millardi, Kašmir, sjeveroistočni Pakistan
• P. p. nimr (arapski leopard), , Arapski poluotok, jako ugrožen, još samo oko 20 jedinki
• P. p. orientalis (amurski leopard), dugo, gusto krzno, zimi lagano zlatne boje, crvenkasto žuto ljeti, velike pjege; istok Sibira, jako ugrožen, manje od 50 jedinki u prirodi, oko 120 u zatočeništvu
• P. p. pernigra, Nepal, Kašmir
• P. p. saxicolor (perzijski leopard), velik, krzno svijetlo i često sivkasto, Iran, Afganistan, zapadni Pakistan, ugrožen, oko 130 jedinki u zatočeništvu
• P. p. tulliana (anatolijski leopard), krzno relativno svijetlo, često sa sivim tonovima Turska, Zapadna Azija, jako ugroženi, manje od 250 jedinki

Ponašanje

Teritorijalnost

Leopardi su izraženi samotnjaci. Područja mužjaka su veća i obuhvaćaju najčešće područja nekoliko ženki. Prema jednoj studiji provedenoj u Krügerovom nacionalnom parku mužjak treba, ovisno o gustoći raspoložive lovine, od oko 16 pa do oko 96 kvadratnih kilometara, dok ženkama treba 5-30 kvadratnih kilometara. U škrtim, lovinom vrlo siromašnim područjima, područja na kojima leopard traži lovinu mogu biti još i značajno veća. Životinje obilježavaju svoja područja i brane ih od istospolnih jedinki svoje vrste prijetećim ponašanjem, a po potrebi i teritorijalnom borbom. “Vlasnik” područja osigurava si mogućnost parenja, izvor hrane, pristup pojilištu, sjenku i slične, vrlo važne stvari za jedinku. Mogućem uljezu u područje “mirisne” poruke daju informacije o nizu osobina “vlasnika” (fizička kondicija, spremnost na borbu, dob), a u sukobu obično “vlasnik” ima prednost svog terena i izlazi kao pobjednik.

Leopardi obilježavaju svoje područje prije svega mirisom, ali i akustično, glasanjem. U manjoj mjeri ostavlja i optičke signale, tragove kandži na stablima ili na tlu. Obilježavanje ima s jedne strane ulogu obavještavanja mogućih suparnika, ali služi i samom vlasniku za lakše snalaženje u svom području.

Kretanje

Kod normalnog hoda leopard koristi tipični “križni” hod, što znači da istovremeno podiže i spušta na tlo noge koje su dijagonalno jedna prema drugoj. Leopardi mogu hodajući prevaliti vrlo velike razdaljine. Pri tome koriste način, koji djeluje kao da su samo na obilasku područja oko svog stabla za odmor ili oko skrovišta.

Brže se kreću kasom samo na kraće razdaljine. Kod lova prikradanjem može se dogoditi da samo prvih 10 do 30 metara pređe kasom, pri čemu tijelo spušta sve bliže tlu. To se naziva prikradajućim trkom. U lovu se ovaj trk smjenjuje s prikradajućim puzanjem pri kojem životinja trbuhom gotovo dodiruje tlo i prikrada se vrlo polako, tako da u svakom trenutku može zaustaviti kretanje. To se događa uglavnom tada, kad životinja prema kojoj se leopard prikrada, iz nekog razloga govorom tijela pokaže, da je na oprezu. Leopard ostaje u tom stanju potpunog mirovanja dok pažnja lovine ne popusti, pa nastavlja s prikradanjem.

Galop, najbrži način kretanja leoparda, pri kojem može doseći brzinu veću od 60 km/h, rijetko se viđa kod odraslih životinja. Leopard ga koristi samo u završnoj fazi lova za prevaljivanje zadnjih metara nakon prikradanja žrtvi. Ovaj trk može biti samo kratak. To je naporno i zahtijeva veliki napor srca, što velike mačke mogu izdržati samo kratko vrijeme.

Poseban način kretanja je penjanje na stabla i hod po granama različitih debljina unutar krošnje. Leopardi mogu stajati i na tankim granama koje se njišu, bez da pri tome gube ravnotežu. Ne ozljeđuju se niti na gustom i često nekoliko centimetara dugom, niti na kratkom, savinutom trnju stabala na kojima miruju i odmaraju se.

Kod kretanja tlom, ne pružaju kandže iz jastučića, neovisno koji način kretanja koristili. Suprotno tome, kod penjanja po drveću pružaju kandže punom dužinom, i njihovim dubokim prodiranjem u koru stabla čvrsto drže svoje teško tijelo i na potpuno glatkom i okomitom stablu. Na strmo stablo penju se u skokovima. Prednje noge pri tome široko rašire tako da gotovo obgrle debelo stablo. Leopard s tla najčešće krene posebno snažnim odrazom uvis, koji mu daje mogućnost da i nakon tog prvog nastavi s daljnim okomitim skokovitim kretanjem.

Kod silaska s drveta, leopard se kreće unaprijed dok grane i stablo ne postanu sasvim okomiti. Kod vrlo strmih stabala koja ne daju nikakvo hvatište, slijedi silazak unatrag dok ne dođe do razmaka od tla koji može savladati skokom. Tada se na stablu okrene, siđe još jedan do dva metra, i s visine od dva do četiri metra skače na tlo.

Leopardi su i dobri plivači. Opaženi su kako dan provode na otoku na rijeci, a onda plivaju na obalu i kreću u lov.

Ponašanje prema neprijateljima

Odrasli leopardi su krajnje oprezni i po mogućnosti izbjegavaju svaki susret s nadmoćnim zvijerima ili pripadnicima svoje vrste.

Lavovi i tigrovi predstavljaju neprekidnu opasnost za leoparde, pa oni pokušavaju koliko je god moguće sklanjati im se s puta. Postoje brojni dokumentirani slučajevi kad je susret s neprijateljskim lavovima završio kobno, smrću leoparda.

Pjegave hijene i afrički divlji psi mogu isto tako biti opasnost za leoparda, no samo ako cijeli čopor zatekne leoparda s neosiguranim plijenom, a leopard se upusti u borbu u pokušaju da obrani svoj plijen. No, događa se i da leopard uspije spasiti svoju lovinu od pjegave hijene. On je sasvim ravnopravni protivnik jedne same hijene. U Krügerovom nacionalnom parku zabilježeno je da je leopard ubio nekoliko ovih zvijeri.

Odnos leoparda i pavijana je vrlo ambivalentan. Za vrijeme dnevnog svjetla, majmuni su im opasan protivnik koji čak i napada ovog grabežljivca. Nekoliko snažnih mužjaka pavijana mogu, doslovno, leoparda rastrgati na komade. Suprotno tome, noću je leopard (zbog sposobnosti da bolje vide noću) u prednosti pa se odvažuje popeti na stabla na kojima spavaju pavijani da izazove paniku s ciljem da uhvati jednog majmuna. Pojedinačni pavijani, ili oni koji se zateknu na rubu grupe, ubrajaju se u spektar leopardove lovine.

Leopard je u normalnim okolnostima snažniji od geparda.

Ishrana

Odabir leopardove lovine zavisi prije svega od ponude lovine na njegovom području. Tako leopardi imaju veliki spektar lovine, od kukaca preko gmazova do ptica i velikih sisavaca. No, ako je ikako moguće, leopardi će pokušati uloviti sisavce teške od 30 pa do 50 kilograma. Pri tome, riječ je najčešće o srednje velikim kopitarima. Koja će vrsta kopitara pri tome biti omiljena lovina, ovisi o području u kojem određeni leopard živi. Iznenađujuće velik dio leopardove prehrane čine manje zvijeri kao što su mungosi ili čagljevi.

Razmnožavanje

Leopardi nemaju određenu sezonu parenja, no u nekim je područjima opaženo da se koćenje mladunaca često poklapa sa sezonom koćenja mladunaca njihove lovine. Estrus leopardice traje 6 do 7 dana. Ako ženka u tom razdoblju ne ostane skotna, estrus se ponavlja svakih 25 do 28 dana.

Ženka za koćenje bira zaštićena mjesta, po mogućnosti špilju ili prolaz u stijenama s uskim ulazom, a ako joj je stanište šuma, pokušat će naći šuplje stablo kako bi mladunci bili što bolje zaštićeni od mogućih neprijatelja. U okotu je najčešće dvoje do troje mladunaca, teških oko 500 grama. Mladunci se kote slijepi i potpuno nemoćni, no brzo rastu i u dobi od dva do tri mjeseca počinju jesti i meso.

O iskustvu ženke zavisi i preživljavanje njenih mladunaca. Uobičajeno je, da ženka uspije do odrasle dobi podići jedno do dvoje mladunaca. Oni ostaju s njom između 13 i 18 mjeseci, mužjaci obično kraće od ženki.

Zanimljivosti

Leopard usmrćuje plijen skokom za vrat, a istodobno mu čupa trbuh pandžama stražnjih nogu. U Ugandi je ranih 1950-ih jedan terenski službenik Ureda za suzbijanje ce-ce muhe našao lešinu leoparda i antilope jednu pored druge, pošto su se međusobno lišili života u borbi.^[1]