Nekakvu bogatunu razboljela se žena, pa kad je osjetila da joj se bliži kraj, dozva k samrtnoj postelji svoju kćer jedinicu te joj reče:
— Budi dobra i ponizna, draga kćeri , pa će ti svagda Bog pomoći, a ja ću s neba gledati na te i biti s tobom. To rekavši, zaklopi oči te ode na drugi svijet. Djevojka je svakog dana odlazila majci na grob i plakala, i ostala uvijek dobra i ponizna. Kad je došla zima, snijeg zameo majčin grob, a kad je sunce u proljeće otopilo snježni bijeli pokrivač , djevojčin se otac oženio drugom ženom. Maćeha je u kuću dovela svoje dvije kćeri, koje naizgled bijahu lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Nastali teški dani za jadnu pastorku.
— Pa neće valjda ta glupa guska sjediti s nama u sobi! — rekoše dvije maćehine kćeri. — Tko hoće kruha, mora ga i zaslužiti.Van, sluškinjo! I pograbiše njezine lijepe haljine, navukoše na nju star siv haljinac, a umjesto cipela dadoše joj drvene klompe.
— Kakve li ohole kraljevne, kako se samo ukrasila! Rugale joj se njih dvije pa je otjerale u kuhinju.Ondje joj, u kuhinji, valjalo tegliti, od jutra do mrklog mraka teške poslove raditi: ustajala je prije zore, vodu nosila, vatru ložila,kuhala i prala. I još joj dvije zlobne sestre zadavale svakakvih jada, rugale joj se na svakom koraku, grašak joj i leću u pepeo sipale, a ona morala sjediti i trijebiti. Kad bi joj uvečer, iscrpljenoj od rada,klonule i ruke i noge, nije imala postelje u kojoj bi se pružila i počinula, nego joj valjalo leći u pepeo pokraj ognjišta i tu se skupiti. Bila je zato uvijek prašnjava , pepelom posuta, pa je prozvaše Pepeljugom. Dogodilo se jednog dana da se otac spremao na sajam pa upitao dvije pastorke što bi da im donese odandje.
— Lijepih haljina — reče jedna.
— Bisera i dragog kamenja — poželjela druga.
Zatim upita Pepeljugu: — A ti, Pepeljugo, što bi da ti donesem?
— Oče — odgovori ona
— otkinite prvu grančicu što vam zapne za šešir kad se budete vraćali, i nju mi donesite.
Otac je dvjema pastorkama kupio lijepih haljina, bisera i dragog kamenja, a kad je na povratku jahao kroza šumarak, zapne mu ljeskova grančica o šešir te mu ga zbaci. Nato on otkide grančicu i ponese je sa sobom. Kad je prispio kući, dade dvjema pastorkama što su željele, a Pepeljugi uruči ljeskovu grančicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majčin grob i ondje zasadi grančicu:toliko je plakala da ju je suzama zalila, te je grančica rasla i u lijepo drvo izrasla. Pepuljuga je svakog dana triput odlazila na grob, ondje plakala i molila se. Svaki puta bi doletjela bijela ptičica i spustila se na drvo, pa kad bi Pepeljuga izrekla kakvu želju, ptičica bi joj dobacila upravo ono što bi djevojka poželjela. Bijaše tako da je kralj one zemlje priredio svečanost što će trajati tri dana: pozvao je na dvore sve lijepe djevojke u svojoj kraljevini, kako bi tom prilikom kraljević, njegov sin, sebi odabrao zaručnicu. Kad su dvije sestre čule da su i one pozvane, baš se udobrovoljiše; zovnule su Pepeljugu te joj rekle:
— Hajde nas počešljaj, očisti nam cipele i zakopčaj kopče:idemo u kraljevske dvore na s večanost.
Poslušala Pepeljuga, ali je i zaplakala, jer bi i ona rada na ples, pa je zamolila maćehu da je pusti.
— Ta kako bi ti, Pepeljugo, onamo! — reče joj maćeha. — Kako bi ti na bal tako prašna i prljava? Nemaš ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati.
Kako je pak Pepeljuga svejednako molila, maćeha joj naposljetku reče:
— Tu sam ti u pepeo istresla zdjelu leće: ako je za dva sata svu očistiš, možeš na ples.
Djevojka na stražnja vrata iziđe u vrt i viknu:
— Hej vi golubice i grlice, i sve druge ptičice nebeske, hodite ovamo i pomozite mi očistiti: Dobre u zdjelicu, loše u gušicu!
Kroz kuhinjski prozor uletjele tada dvije bijele golubice, pa grličice, i naposljetku zašumila mnoga krilašca, dolepršale mnoge ptičice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glavu i počele kljucati: kljuc, kljuc, a za njima sve druge ptičice: kljuc, kljuc — i lijepo sva dobra zrna očistiše u zdjeli. Jedva prođe sat vremena, aone već dokončale posao pa opet sve odletjele. Nato djevojka odnese zdjelu maćehi: radovala se, jadna, misleći da će sada smjeti na svečanost. Ali se maćeha oprije i reče: — Ne, Pepeljugo, ne možeš onamo, nemaš prikladne odjeće ine znaš plesati, ondje bi te samo ismijali. A kako je djevojka udarila u plač, maćeha joj postavi drugu pogodbu: — Ako mi mogneš dvije zdjele leće otrijebiti iz pepela za satvremena, onda možeš onamo. T ako reče, sve kazujući u sebi: »Eh, to ne može nikako.« Kad je maćeha istresla u pepeo dvije zdjele leće, iziđe djevojkana stražnja vrata u vrt i zovnu: — Hej vi pitome g olubice i grlice, i sve druge ptičice pod nebom, hodite ovamo i pomozite mi trijebiti: Dobre u zdjelice, loše u gušice! Kroz kuhinjski prozor uletješe tada dvije bijele golubice, pagrličice i naposljetku zašumila mnoga krilašca, dolepršale mnoge ptičice t e se okupile oko pepela. Golubice sagibale glave i kljucale: kljuc, kljuc, a za njima i sve druge ptičice: kljuc, kljuc — i lijepo sva dobra zrna o očistiše u zdjele. Prije nego što je prošlo pola sata, bijahu one već gotove s poslom te opet sve odletješe. Djevojka nato odnese zdjele maćehi: poradovala se, jadna,misleći da će sada smjeti na svečanost. Ali se maćeha i opet usprotivi i reče:
— Ne, Pepeljugo, ništa ti ne koristi: nećeš s nama, jer nemaš prikladna ruha i ne znaš plesati. Samo bismo se morale zbog tebes tidjeti. I u tim riječima okrenu joj leđa pa sa svojim dvjema kćerima odjuri od kuće. Kad više nikog ne bijaše kod kuće, ode Pepeljuga majci na grob, stade pod ljeskovo drvo i zazva:
– Stresi, drvce, kitne grane: zlato, srebro baci na me!
Ptica joj tada baci zlatno i srebrno ruho i k tome svilene cipelice, srebrom vezene. Pepuljuga se brzo odjenu, obu cipelice na noge te ode na svečanost u dvore. Maćeha i njezine kćeri nisu je prepoznale nego mišljahu da je to zacijelo kakva kraljevna — tako je bila lijepa u onom ruhu, zlatom protkanu. Na Pepeljugu nisu ni pomišljale, bijahu uvjerene da ona sjedi kod kuće u svojoj prljavštini i čisti leću iz pepela. Kraljević je odmah prišao k njoj, uzeo ju za ruku, te je plesao s njome, samo s njome, i nikako je nije puštao od sebe. Kad bi tko god došao po nju, on bi ga otpravio kazujući: — Ovo je moja plesačica.
Pepeljuga je plesala dok se nije smračilo, a onda pođe kući. Ali, kraljević je htio znati čija je to ljupka djevojka, pa joj reče:
— Idem i ja, želim te otpratiti.
Ali mu ona pobježe i sakri se u golubinjak. Kraljević je pak čekao dok nije došao otac, pa on njemu ispriča da se u golubinjak skrila neznana djevojka. »Da to možda nije Pepeljuga?« pomisli stari, pa kad mu donesoše sjekiru i pijuk, razvali on golubinjak, a kad tamo — ondje nikoga. A kad je ušao u kuću, ono u njoj, u svome prljavom haljincu, u pepelu čuči Pepeljuga pokraj čađave uljanice. Pepeljuga je naime brže – bolje izmakla iz golubinjaka sa stražnje strane i otrčala pod ljeskovo drvce: tu je sa sebe skinula i na grob stavila krasno ruho, a ptica ga uzela; zatim je Pepeljuga u svome sivom haljincu sjela u kuhinju kraj pepela. Sutradan, kad se svečanost nastavila, a muž i žena sa dvjema kćerima otišli iz kuće, ode Pepeljuga pod ljeskovo drvce i zazva: – Stresi, drvce, kitne grane: zlato, srebro baci na me!
Tada joj ptica baci haljinu još raskošniju nego što bijaše jučerašnja, pa kad se djevojka u njoj pojavila na svečanosti, svi okupljeni se stadoše diviti njezinoj ljepoti. Kraljević je čekao dok nije stigla, pa ju onda uzeo za ruku i plesao s njome — samo s njome. Kad bi drugi po nju došli, on bi im rekao: — Ovo je moja plesačica. Kad se opet smračilo, djevojka krenu doma, a kraljević odmah za njom, da vidi u koju će kuću ona ući. Ali mu ona umaknu iza kuće pa u vrt. U vrtu raslo veliko i granato drvo na kojem su visjele prekrasne kruške. Okretno poput vjeverice djevojka se uspe na kruškovo stablo i zavuče se među granje, tako te kraljević nije znao kamo je nestala. Čekao je ondje dok nije naišao djevojčin otac, komu kraljević reče:
— Umakla mi neznana djevojka, sve mislim da se na krušku uzverala. Otac pomisli nije li to možda Pepeljuga. Zaiskao on da mu donesu sjekiru, pa tako posiječe krušku, a kad ju je na zemlju srušio, vidje da u granju nema nikoga. Odoše onda u kuhinju, a kad tamo, to ondje Pepeljuga u pepelu kao uvijek. Ona je naime spuzala s kruške s druge strane, odnijela lijepo ruho pod ljeskovo drvce i predala ga ptici, a na se opet odjenula svagdanji svoj sivi haljinac. I trećeg dana, kad su roditelji sa dvjema kćerima otišli od kuće, Pepeljuga opet ode na majčin grob, pod ljeskovo drvce, i zazva:
– Stresi, drvce, kitne grane: zlato, srebro baci na me!
Ovaj put ptica joj dade tako sjajno i krasno ruho kakvo se još nije vidjelo, i k tome cipelice od samoga zlata.Kad se u tome ruhu pojavila na svečanosti, svi ondje okupljenini riječi da protisnu od pustog divljenja — bijahu naprosto zanijemjeli. Kraljević plesao s njome — samo s njome, i kad bi tkogod po nju došao da bi s njim zaplesala, kraljević ga otpravljao: — Ovo je moja plesačica. Kad je uvečer namjerila kući i kraljević ju htio pratiti, ona mu brzo umaknu, tako da ju nije mogao stići. Ali se ovaj put kraljević poslužio lukavštinom: naredio je da cijelo stubište namažu smolom, i tako kad je ona pojurila niza stepenice, lijeva joj se cipela zalijepi i ondje ostade . Kraljević je podiže: bijaše to malena i nadasve lijepa cipelica, sva od zlata. Idućeg jutra ode on s cipelicom Pepeljuginu ocu te mu reče: — Ženom će mi postati samo ona kojoj na nogu pristaje ova zlatna cipelica. Obradovale se tome dvije sestre, jer je i jedna i druga imala lijepe noge. Starija uzela cipelu i s njome otišla u sobu da pogleda može li je obuti; i majka bijaše s njom da joj pomogne. Ali joj cipelica nije pristajala, bila premalena, nožni palac nemogaše djevojka nikako ugurati. Mati joj nato pruži nož i reče:
— Odreži palac! Kad postaneš kraljicom, nećeš nikamo morati pješke.
Djevojka učini tako: odreza palac, ugura nogu u cipelicu stisnuvši zube od bola te iziđe pred kraljevića. On je nato kao svoju zaručnicu vinu sebi na konja pa odjaha odande. Valjalo im pored groba Pepeljugine majke gdje se nadvijalo ljeskovo drvce, a na drvcetu smjestile se dvije golubice što su dovikivale: Kraljević na konju žuri, iz cipele krvca curi: prijevara mu dvoru hodi, zaručnicu krivu vodi, cipela joj premalena,vidjet će se varka njena. Kraljević tada svrnu pogled na djevojčinu cipelu i vidje kako odande krv curi.Odmah okrenu konja na trag, dopremi krivu zaručnicu njezinoj kući i reče da ona nije prava, pa neka druga sestra obuje cipelu.Tad i ta druga ode u sobu i sretno ugura nožne prste u cipelu,ali peta nikako da u nju uđe, bijaše prevelika. Onda majka pruži kćeri nož i reče: — Odreži dijelak pete: kad postaneš kraljicom, nećeš nikamo morati pješke. Djevojka učini tako: odreza dijelić pete, ugura nogu u cipelicu, stišćući zube od bola, te iziđe pred kraljevića. On ju nato kao svoju zaručnicu vinu sebi na konja pa odjaha odande. Kad su naišli pokraj ljeskova drvceta, dvije golubice što su na njemu sjedile uglas zagukaše: Kraljević na konju žuri, iz cipele krvca curi: prijevara mu dvoru hodi, zaručnicu krivu vodi, cipela joj premalena, vidjet će se varka njena. Kraljević tada pogleda bolje na njezinu nogu i vidje kako krv curi iz cipele i po bijeloj se čarapi razlijeva crvenilo. Odmah okrenu konja natrag i krivu zaručnicu dopremi njezinoj kući. — Ni ova nije prava — ljutnu se kraljević.
— Zar nemate još kćeri?
— Ne, nemamo — odgovori otac — to jest, imamo još samo siroče od moje pokojne žene, prljavu Pepeljugu, ali ona ne može biti zaručnica.
Kraljević nato kaza neka je dovedu preda nj, ali se maćeha usprotivi:
— Oh, ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.
On ju je pak želio svakako vidjeti, i tako im ne preosta drugo nego pozvati Pepeljugu. Ona je najprije umila ruke i lice, a onda izišla pred kraljevića te mu se poklonila. On joj pruži zlatnu cipelicu, a ona sjede na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene klompe i stavi je u zlatnu: pristajala joj kao salivena. Kad se uspravila i kraljević joj zagledao u lice, prepozna on prekrasnu djevojku što je u tri navrata s njime plesala, te uzviknu:
— Ovo je prava zaručnica!
Maćeha i njezine dvije kćeri silno se uplašile i poblijedjele od pustog bijesa kojim su uskipjele. Kraljević uze Pepeljugom stavio je na konja pa odjahao odande.Kad su jahali pokraj ljeskova drvceta, dvije bijele golubice zagukaše uglas: Kraljević na konju žuri, iz cipele krv ne curi:istina mu dvoru hodi, zaručnicu pravu vodi, cipelica mjera njena, stoji kao salivena. I pošto su svoje odgukale, sletješe s ljeskova drvceta i sjedoše Pepeljugi na ramena — jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako ostadoše. Kad bijaše da se svadba slavi, dođoše i neiskrene maćehine kćeri da se ulaguju i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su mladenci krenuli u crkvu, išla im s desne strane maćehina starija kći, a s lijeve mlađa — i tada golubice iskljuvaše svakoj jedno oko. A onda kad su izlazili, nalazila se starija maćehina kći s lijeve strane, a mlađa s desne — i tada im golubice iskljuvaše i drugo oko. I tako podle maćehine kćeri bijahu za svoju zlobu i podmuklost kažnjenesljepoćom za sav ostatak života.
Bilo je užasno hladno; padao je snijeg, a nad gradom se spustio mrak. Bila je to zadnja večer u godini, novogodišnja noć.
Hladnom i mračnom ulicom išla je mala siromašna djevojčica, gologlava i bosih nogu. Da, imala je ona par starih majčinih papuča od kuće, ali su joj bile toliko velike da ih je ubrzo izgubila. Kada se zatrčala preko ulice, bježeći ispred jurećih kočija na cesti, papuče su joj ispale. Jednu uopće nije mogla pronaći, a s drugom je otrčao neki dječak, govoreći da će mu papuča poslužiti kao kolijevka kad jednom postane otac.
Mala djevojčica je tako hodala bosih nogu, koje su bile i plave i crvene od hladnoće. U svojoj staroj kecelji je nosila šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Cijeloga dana nije prodala ni jednu kutiju, niti jedinog novčića nije zaradila.
Izgladnjela i smrznuta, tužno je i dalje lutala, sva naježena od hladnoće. Snježne pahuljice su padale na njenu dugu plavu kosu, koja se tako ljupko kovrčala niz njen vrat, ali ona na to nije mislila. Svjetla su obasjavala ulicu iz svih prozora, a svuda se širio miris pečenih gusaka.
Novogodišnja noć; na to je djevojčica mislila. U zakutku između dviju kuća na ulici pronašla je zavjetrinu, te se tu šćućurila podvivši nožice ispod sebe. Iako je bilo sve hladnije i hladnije, ipak se nije usudila otići kući, jer nije ništa zaradila od prodaje šibica.
Otac bi je zato sigurno istukao, a i što će tamo, kad je tamo ionako jednako hladno, u potkrovlju gdje je stalno puhalo, iako su najveće rupe u krovu začepili slamom i krpama.
Rukice su joj se već sasvim ukočile od studeni.
Ah, jedna šibica bi dobro pomogla. Kad bi sad kresnula jednu o zid, ugrijala bi si prste. Djevojčica izvuče jednu šibicu te je kresne; divnog li, toplog plamena! Šibica je gorjela kao mala svijeća dok ju je zaklanjala rukom, svijetleći čudnim plamenom. Činilo joj se da sjedi ispred velike željezne peći ukrašene poliranim mesingom. Vatra u peći je blaženo gorila i tako divno grijala. Ona ispruži noge da i njih malo ugrije, ali se istog trena šibica ugasi. Željezna peć nestane, a djevojčica ostane s izgorjelom šibicom u ruci.
Nova šibica isto zaplamsa te osvijetli zid kuće, koji postane proziran poput gaze. Mogla je vidjeti pravo u sobu, gdje je na stolu sa sjajnim bijelim stolnjakom i finim porculanskim posuđem bila servirana guska, punjena šljivama i jabukama.
Najbolje od svega, guska tada skoči sa stola, te se gegajući, s nožem i viljuškom u leđima, uputi prema djevojčici…šibica se tada ugasi i ona ostane ispred hladnog, debelog zida.
Zapalivši još jednu šibicu, sada je sjedila ispod najljepše jelke, koja je bila i veća i ljepša od one koju je vidjela kroz staklena vrata kod bogatog trgovca.
Tisuće svjećica gorjelo je na zelenim grančicama jelke, dok su šarene slike, poput onih u izlozima dućana, gledale pravo u nju. Djevojčica ispruži ruke prema svjećicama, a šibica se ugasi. Božićne svjećice se počnu dizati sve više i više te se pretvore u sjajne zvijezde. Jedna od njih padne i za sobom ostavi dugi plameni trag. „Netko je sada umro!“ reče djevojčica, jer je njena pokojna baka, koja je jedina bila dobra prema njoj, uvijek govorila: „Kad padne zvijezda, nečija duša putuje Bogu.“ Djevojčica kresne još jednu šibicu, a u sjaju plamena jasno je stajala njena stara baka, blažena i razdragana. „Bako!“ povikala je djevojčica. „Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš i ti nestati kad šibica izgori, baš kao i topla peć, guščja pečenka i veliki blagoslovljeni bor!“ Djevojčica se požuri zapaliti sve preostale šibice, kako baka ne bi nestala. Šibice su gorjele i svijetlile jače nego da je bio dan.
Baka nikad nije izgledala tako lijepa i velika. Ona podigne djevojčicu u naručaj te poleti visoko, visoko, u sjaj, radost i sreću. Tamo gdje nema hladnoće, gladi ili straha – kod dragog Boga. U zakutku pokraj kuće, tog hladnog jutra, sjedila je mala djevojčica, crvenih obraza i s osmijehom na licu.
Mrtva, smrznuta te zadnje noći u staroj godini. Novogodišnje jutro rasvijetlilo je sjedeće tijelo male djevojčice, pored hrpe izgorjelih šibica.
„Htjela se ugrijati,“ govorili su ljudi.
A nitko nije znao koliku je ljepotu ona vidjela, kad je u svom onom sjaju zajedno sa svojom bakom otišla u novogodišnju radost!
Jednom davno živio je jedan car koji je toliko volio lijepu, novu odjeću, da je sav svoj novac trošio da se lijepo odjene.
Nije ga bilo briga za njegove vojnike, kazalište ili izlet u šumu, jedino mu je bilo stalo da se pokaže u novoj odjeći. Odjeću je mijenjao svakog sata.
Za vladara se obično kaže da je u vijećnici, ali o ovom se uvijek moglo kazati: „Car je u svojoj garderobi!“ U velikom carevom gradu bilo je živo i zabavno, svakog dana je dolazilo mnogo stranaca u posjetu, ali jednog dana dođu i dvije varalice.
Oni se predstaviše kao tkalci i rekoše caru da je tkanina koju oni proizvode najljepša koja se da zamisliti. Osim što su boje i uzorci tkanine neobično lijepi, odjeća od nje sašivena imala je čudnu osobinu da je nevidljiva za sve ljude koji su nesposobni za svoj posao ili neoprostivo glupi. „To je očito divna odjeća,“ mislio je car.
„Kada budem u njoj, znat ću tko u mojoj carevini nije sposoban za svoju službu, a moći ću i razlikovati pametne od glupih! Tu odjeću moram što prije dobiti!“
Car dade varalicama mnogo novaca kako bi što prije počeli sa tkanjem. Oni smjesta postaviše dva tkalačka razboja, praveći se da rade. Zahtijevali su najfiniju svilu i najsjajnije zlato, koje su zatim pospremali u svoje torbe, radeći na praznim razbojima do dugo u noć. „Baš me zanima kako napreduje tkanje moje nove odjeće,“ pomisli car.
Malo mu je bilo teško oko srca pri pomisli da glupi i nesposobni ljudi neće moći vidjeti tu divnu tkaninu. Bio je siguran da se on sam nema čega bojati, ali ipak odluči prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Svi u gradu su već znali sve o čudesnoj moći tkanine i svi su bili znatiželjni vidjeti koliko su glupi ili nesposobni njihovi susjedi. „Poslat ću svog starog, poštenog ministra!“ dosjeti se car. „On će najbolje moći vidjeti kako tkanina izgleda, jer je pametan, a nitko ne obavlja svoj posao bolje od njega!“ Stari pošteni ministar ode u dvoranu gdje su varalice sjedile i tobože tkale na praznim razbojima. „Bože sačuvaj, ja ništa ne vidim!“ pomisli stari ministar iskolačenih očiju, ali ne reče ništa.
Varalice ga zamole da dođe bliže, pitajući ga zar boje i uzorak tkanine zaista nisu divni.
Pokazivali su na prazne razboje, dok je stari ministar i dalje buljio, ali ništa nije mogao vidjeti, jer tamo ničega nije ni bilo. „Gospode Bože!“ mislio je ministar.
„Zar sam ja zaista glup!? To stvarno nisam mislio, to nitko ne smije saznati! Zar ja zaista nisam sposoban za svoj posao? Ne, ne smijem nikome reći da ne vidim tkaninu!“
„Pa zar nemate ništa za reći?“ upita ga jedan od tkalaca. „O, vrlo lijepo, zaista prekrasno!“ odgovori stari ministar.
„Divne boje i uzorak, da, ja ću kazati caru da mi se tkanina zaista vrlo sviđa!“ „To nam je vrlo drago čuti!“ rekoše tkalci i počeše nabrajati boje i opisivati uzorak tkanine.
Stari ministar je pažljivo slušao, kako bi sve mogao prenijeti caru. Varalice su sad zatražili još novaca, svile i zlata, jer im je to tobože trebalo za tkanje. Sve su spremali u svoje džepove, na razbojima nije bilo ničega za vidjeti, dok su oni i dalje pleli nevidljivu tkaninu. Car uskoro opet pošalje drugog poštenog ministra da pogleda kako napreduje pletenje i hoće li odjeća uskoro biti sašivena. I on je gledao i gledao, ali nije vidio ništa osim praznih razboja. „Da, zar ovo zaista nije divni komad tkanine!“ govorile su obje varalice, te pokazivale i objašnjavale sve divne uzorke, koji uopće nisu postojali. „Ja nisam glup,“ mislio je on. „Zar zaista nisam dorastao svom poslu? To mi je čudno, ali izgleda da mi je bolje šutjeti!“
Zato pohvali tkaninu koju nije vidio i uvjeri ih kako mu se sve boje i uzorci zaista vrlo sviđaju. „Da, to je zaista nešto najljepše!“ poruči on caru. Cijeli grad je pričao o divnoj tkanini. Car ju je sam zaželio vidjeti dok je još bila na razboju. S velikom pratnjom, u kojoj su bila i ona dva stara poštena ministra, otiđe do vještih varalica, koji su i dalje bez ičega trudno pleli. „Da, zar nije ‘magnifique’!“ govorila su oba poštena ministra. „Vaše veličanstvo mora pogledati, kakvi uzorci i boje!“ Pokazivali su na prazne razboje, jer su mislili da ostali vide odjeću. „Što je ovo!“ mislio je car. „Ja ne vidim baš ništa! Pa to je grozno, zar sam ja glup? Zar nisam dostojan biti car? To je najgore što mi se moglo dogoditi!“ „O, vrlo lijepo!“ reče car, „moje priznanje!“ I on se zadovoljno složi gledajući prazne razboje,jer nije smio priznati da ne vidi baš ništa. Svi iz pratnje su gledali i gledali, ali nisu vidjeli više od ostalih, pa su baš kao i car rekli: „O, koje li ljepote!“, te mu savjetovali da ovo novo ruho odjene već na prvoj sljedećoj procesiji. „Magnifique! Divno! Excellent!“ priča se širila od usta do usta, svi su bili ushićeni. Car dodijeli varalicama orden viteškog križa, te ih proglasi gospodskim tkalcima. Noć uoči procesije varalice su budno sjedile, uz šesnaest svijeća. Svi su gledali, dok su se oni žurili dovršiti carevo novo ruho. Pravili su se kao da skidaju tkaninu s razboja, rezali zrak svojim velikim škarama, šivali iglama bez konca, a na kraju rekli:
„Evo, odjeća je sad spremna!“ Uz pratnju najodličnijih dvorjana, car osobno dođe po odjeću, a oba dva varalice su dizali ruke u zrak, kao da nešto drže, i rekli: „Evo hlače! Evo košulja! Evo plašt!“ i tako dalje. „Lagani poput paučine! Tako da je osjećaj kao da nemaš ništa na tijelu, a to i jest najveća vrlina ove tkanine!“ „Da!“ odgovoriše svi dvorjani, iako baš ništa nisu vidjeli, jer ničega nije ni bilo za vidjeti. „Ako bi vaše veličanstvo bilo milostivo i skinulo svoju odjeću,“ rekoše varalice, „odjenut ćemo vas u novu, ovdje ispred velikog ogledala!“ Car odloži svu svoju odjeću, a varalice su se pravili kao da ga oblače jednim po jednim komadom odijela, hvatajući ga oko struka, te mu tobože vezivali skute, dok se car okretao pred ogledalom. „Bože, kako lijepo stoji, kako li divno leži!“ svi su govorili. „Divan uzorak, divnih li boja! To je skupo odijelo!“ „Nosači s baldahinom čekaju na dolazak vašeg veličanstva!“ reče glavni majstor ceremonije.
„Da, ja sam spreman!“ reče car. „Zar ne izgleda dobro?“
Još jednom se okrene prema ogledalu, jer se morao praviti kao da u stvari vidi svoje divno odijelo. Dvorjani koji su bili zaduženi za skute rukama su pipali po podu i pravili se da ih podižu, zatim ih držali u zraku; nisu se usudili reći da ništa ne vide. Car ode u procesiju ispod divnog baldahina, a svi su ljudi, na ulicama i na prozorima, govorili:
„Bože, kako je carevo novo ruho neusporedivo! Kako mu je divan pojas na košulji!“
Nitko se nije usudio reći da u stvari ništa ne vidi, jer bi to značilo da ili nije sposoban za svoje dužnosti, ili je vrlo glup. Od svih carevih odijela, ovo je bilo najveći uspjeh. „Ali on je gol!“ reče neko malo dijete. „Bože, čuj taj nevini glas!“ reče otac i od uha do uha proširi priču o tome. „On je gol, to govori malo dijete: on nema ništa na sebi!“
„Car je gol!“ svi su na kraju vikali.Caru nije bilo lako, jer mu se činilo da imaju pravo, ali pomisli:
„Ovu procesiju moram izdržati do kraja.“ Držao se još ponosnije, dok su ga dvorjani i dalje pratili, držeći nepostojeće skute.
Daleko tamo na morskoj pučini voda je modra poput najljepšeg različka, a čista i bistra kao najčišće staklo; ali je i duboka, dublja nego što bilo koje sidro može doseći.
Trebalo bi zaista mnogo crkvenih tornjeva postaviti jedan na drugoga da bi s dna dosegli na površinu. Na dnu žive morski vilenjaci i sirene. Nemojte misliti da tamo nema ničega osim pustog bijelog pijeska: ne, jer dolje raste najčudnije drveće i bilje, čije su grane i listovi toliko gipki da se uz najmanje pokrete vode
savijaju kao da su živi.Male i velike ribe kreću se kroz granje, baš kao što kod nas ptice lete zrakom.
Dvorac Morskog kralja ležao je na najdubljem mjestu.
Zidovi su mu od koralja, a visoki, šiljasti prozori od najčišćeg jantara. Krov je od školjki koje se otvaraju i zatvaraju uz pokrete vode. Divno je bilo vidjeti da u svakoj sjaji biser, svaki dostojan kraljičine krune. Kralj na dnu mora je bio udovac već dugo godina, dok je njegova stara majka upravljala dvorcem. Iako je bila mudra, bila je i ponosna na svoje plemstvo, te je uvijek nosila dvanaest kamenica na repu, dok su ostale sirene plemenita roda smjele imati samo šest. Inače je bila za svaku pohvalu, osobito jer je toliko voljela svoje unučice, male morske princeze. Bilo ih je šest, prekrasnih; ali najmlađa je bila najljepša. Koža joj je bila kao latica ruže, oči plave poput najdubljeg mora. No, kao i ostale sirene, umjesto nogu imala je riblji rep. Princeze su se svaki dan igrale u dvorima, gdje je iz stijena raslo cvijeće. Veliki jantarni prozori su se otvarali, te su ribe plivale prema njima, baš kao kad lastavice ulijeću kroz naše otvorene prozore. Ribe su jele iz ruku princeza i drago im se bilo milovati.
Izvan dvorca se prostirao veliki vrt s rumenim i modrim stablima, voće je sjajilo poput zlata, a cvijeće poput plamena, dok su se grane i lišće neprestano savijali. Zemlja je bila najfiniji pijesak, ali boje poput plavog plamena sumpora. Radi čudnovatog plavičastog svjetla izgledalo je kao visoko na nebu, a ne na dnu mora:ispod i iznad samo plavetnilo.
Za sasvim tihog vremena moglo se vidjeti sunce, koje je izgledalo poput purpurnog cvijeta iz čije se čaške izlijevala sva svjetlost. Svaka princeza je imala svoj kutak u vrtu, gdje su mogle slobodno kopati i saditi. Jedna je posadila cvijeće u obliku kita, druga u obliku sirene, dok je najmlađa izradila krug poput sunca, a i svo cvijeće je bilo rumeno kao sunce. Ona je bila neobično dijete, mirna i zamišljena, a kad bi se ostale sestre zabavljale, ukrašavajući se posvuda najčudnijim stvarima koje su dobivale iz potonulih brodova, njoj je, osim cvijeća crvenog poput ruža i sunca, bio drag samo lijepi mramorni kip krasnog dječaka, isklesan u bijelom, čistom kamenu. Na dno je potonuo prilikom nekog brodoloma.
Pokraj kipa mala sirena zasadi crvenu žalosnu vrbu, koja je divno rasla i savijala svoje svježe grane preko kipa dječaka, spuštajući ih do plavog pješčanog dna, gdje se ljubičasta sjena pomicala zajedno s granjem, pa je izgledalo kao da se igraju i ljube s korijenjem.
Najveća radost bilo joj je slušati o gornjem svijetu, o ljudima. Stara baka je morala ispričati sve što je znala o brodovima i gradovima, ljudima i životinjama. Posebno zanimljivo i divno joj se činilo to što cvijeće na zemlji miriše, jer na dnu mora ne miriše, te što su šume zelene, a ribe među granama pjevaju tako glasno i lijepo, da ih je milina slušati. Baka je ptičice zvala ribama, jer male sirene nikada nisu vidjele pticu.
„Kad napunite petnaest godina, svaka od vas smije izroniti na površinu, sjediti na stijeni pod mjesečinom i gledati velike brodove pod jedrima, šume i gradove!“ Dogodine će tek najstarija napuniti petnaest, a kako su sve jedna od druge mlađe za godinu, najmlađa je morala čekati pet godina da bi se mogla otisnuti na površinu i vidjeti kako je ovdje kod nas.
Sestre obećaju između sebe da će jedna drugoj ispričati što su vidjele i što im je bilo najljepše kada taj prvi dan dođe.
Baka im nije dovoljno ispričala, njih je zanimalo mnogo više.
Najmlađa sirena je najviše od svih čeznula za površinom, a morala je čekati najduže od svih, tiha i zamišljena. Mnoge noći je prostajala kraj prozora, gledajući gore kroz modro more u kojemu su plivale ribe, praćakajući repovima i perajama. Vidjela je i mjesec i zvijezde: iako blijedi, kroz vodu su izgledali mnogo veći nego što su u našim očima. Kada bi ispod njih promaknula veća sjena poput oblaka, mala sirena je znala da je to ili kit koji pliva iznad nje, ili brod pun ljudi, koji naravno i ne slute da je dolje krasna mala sirena koja pruža svoje bijele ruke prema kobilici broda.
Najstarija sirena je napunila petnaest godina, te je sada smjela izroniti na površinu. Nakon što se vratila, imala je stotine stvari za ispričati, ali najljepše od svega bilo joj je sjediti na pješčanom sprudu usred mirnog zaljeva, te gledati obalu velikog grada, čija su svjetla treperila kao stotine zvijezda, slušati muziku, galamu i buku prometa i ljudi, gledati mnoge crkvene tornjeve i šiljke, slušati zvonjavu crkvenih zvona. Ali, ona nije mogla onamo, a za tim je najviše čeznula. Oh, kako li je najmlađa sestra pažljivo slušala, a kada bi navečer stajala uz otvoren prozor, gledajući kroz tamno, modro more, mislila je na veliki grad s bukom i galamom, a i činilo joj se da čuje crkvena zvona.
Godinu dana kasnije i druga sestra dobije dozvolu da izroni i otpliva kuda želi. Ona je izronila upravo kad je sunce bilo na zalasku, te joj se taj prizor učinio najljepšim. Cijelo nebo je bilo zlatno, a ljepota oblaka neopisiva: crveni i ljubičasti, plovili su iznad nje, a još brže od njih, poput dugog bijelog vela, preletjelo je jato divljih labudova preko površine vode u pravcu sunca. I ona zapliva u istom smjeru, ali sunca na kraju nestane, a ružičasto svjetlo na površini mora i u oblacima se ugasi.
Sljedeće godine je i treća sestra izronila na površinu. Kako je bila najsmjelija od svih, otplivala je uz široku rijeku koja se izlijeva u more. Vidjela je prekrasne zelene brežuljke s vinogradima; dvorci i palače pojavljivali su se između veličanstvenih šuma, ptice su sve u glas pjevale, a sunce je tako grijalo da je često morala zaroniti ispod vode kako bi ohladila vruće lice. U malom zaljevu je naišla na grupu sasvim male ljudske djece, koja su posve gola trčala i prskala se u vodi, te se i ona poželi poigrati s njima, ali su je se djeca prestrašila i pobjegla. Mala crna životinja (bio je to pas, ali sirena ga nije nikada prije vidjela) iskoči odjednom ispred nje, te počne lajati tako strašno da se sirena također prestrašila, pa je otplivala na otvoreno more.
Ipak, nikako nije mogla zaboraviti prekrasne šume, zelene brežuljke i lijepu dječicu, koji isto plivaju po vodi, iako nemaju riblji rep.
Četvrta sestra nije bila tako hrabra. Ostala je usred divljeg otvorenog mora i pričala kako je baš to i bilo najljepše: pogled se pruža na sve strane, miljama daleko, a nebo se nad vodom diže kao ogromno stakleno zvono. Vidjela je i brodove, ali izdaleka, pa su joj izgledali kao galebovi.
Veseli dupini su se preokretali u vodi, a veliki kitovi štrcali vodu iz svojih nosnica; činilo joj se da je između stotina fontana.
I na petu sestru dođe red. Njezin rođendan je padao u zimu, tako da je ona vidjela ono što ostale nisu. More je bilo zeleno, a svuda su plovile velike sante leda, koje su izgledale poput bisera, pričala je, ali svaka je bila daleko veća od crkvenih tornjeva koje su gradili ljudi.
Bilo ih je u najčudnijim oblicima, a sjali su kao dijamanti. Ona zasjedne na najveći ledeni brijeg. Svi brodari su prestrašeni mijenjali pravac čim bi je vidjeli kako sjedi dok joj vjetar nosi dugu kosu. Uvečer su se navukli oblaci, počelo je grmjeti i sijevati, dok je crno more visoko podizalo ledene sante koje su sjajile pod bljeskovima munja.
Na svim brodovima jedra su spuštena, zavladao je strah i trepet, dok je ona i dalje mirno sjedila, ploveći na svom ledenom brijegu i gledajući kako modre strijele paraju nebo i nestaju u blistavom moru. Svaka od sestara se vraćala zanesena novostima i ljepotom nakon prvog izlaska, ali sada su kao odrasle djevojke mogle izroniti kada god su željele, pa im je to postalo svejedno; željele su kući. Već nakon mjesec dana govorile su kako je dolje ipak najljepše i da nigdje nije kao u svome domu.
Pet sestara su često uvečer zajedno plivale na površinu, držeći se za ruke. Imale su divne glasove, ljepše od ljudskih, a kada bi se dizala oluja, naslutile bi brodolom i plivale ispred brodova, divno pjevajući o ljepoti na dnu mora i pozivajući mornare da se ne plaše doći k njima. Mornari ih nisu mogli razumjeti ni riječi i mislili su da je to oluja.
Ljepotu na dnu mora nisu vidjeli, jer kad brod potone, ljudi se utope i jedino mrtvi mogu doći na dvor morskog kralja. Kad bi se sestre, držeći se za ruke, u predvečerje zaputile prema površini, najmlađa bi ostala gledajući za njima i htjela je plakati, ali sirena nema suza, pa zato još i više pati. „Ah, kad bi mi bar bilo petnaest godina!“ govorila je. „Znam da će mi se svidjeti onaj svijet gore i ljudi koji tamo grade i žive.“ Konačno i ona navrši petnaest godina.
„Eto, došlo je i tvoje vrijeme,“ reče joj baka, stara kraljevska udovica. „Dođi da te nakitim kao i ostale tvoje sestre!“
Na kosu joj stavi vijenac od bijelih ljiljana, čija je svaka latica bila polovica zrna bisera. Također joj je na rep stavila osam velikih kamenica, da bi pokazala svoj visoki rod.
„To me boli!“ rekla je mala sirena. „Nekad treba i pretrpjeti radi dobrog izgleda!“ uzvrati joj baka.
Oh! Najradije bi željela otresti sav taj nakit i odložiti teški vijenac, njezino rumeno cvijeće iz vrta bolje joj je pristajalo, ali se ipak nije usudila to mijenjati. „Zbogom!“
reče mala sirena i počne lagano poput mjehurića izranjati prema površini. Sunce je upravo zapadalo kada je izronila glavom na površinu mora, ali su oblaci još sjali poput ruža i zlata, a večernja zvijezda je sjajila usred blijedocrvenog zraka, svježeg i blagog.
More je bilo potpuno mirno, a na velikom brodu s tri jarbola samo je jedno jedro bilo podignuto, ali ionako nije bilo ni daška vjetra. Naokolo po brodu sjedili su mornari.
Pjevalo se i sviralo, a kako se počelo mračiti, palile su se stotine lampi raznih boja i izgledale kao zastave svih naroda, vijoreći se u zraku. Mala sirena otpliva do okna kabine. Svaki put kad bi je voda podigla mogla je kroz čista stakla vidjeti unutra, gdje je stajalo mnogo ljudi u divnoj odjeći, ali najljepši je ipak bio mladi princ velikih crnih očiju.
Nije mu moglo biti više od šesnaest godina, a slavio se baš njegov rođendan – radi toga sav ovaj sjaj i raskoš.
Mornari su plesali po palubi, a svaki put kad bi im se mladi princ pridružio, više od stotinu raketa poletjelo bi u vis, rasvijetlivši sve naokolo kao u pol bijela dana.
Mala sirena se prestraši i zaroni, ali ubrzo opet digne glavu iznad površine. Sad joj se činilo da sve zvijezde s neba padaju prema njoj. Nikada prije nije vidjela vatromet.
Velika sunca su se brzo okretala, prekrasne vatrene ribe su plovile zrakom, a odsjaj svega zrcalio se u mirnoj, prozirnoj vodi. Na brodu je bilo toliko svjetla da se s lakoćom mogao vidjeti svaki konop, a pogotovo ljudi. Ah, kako je princ bio lijep; stiskao je ruke s mornarima, smijao se i šalio, dok je muzika svirala u divnoj noći. Već je bilo kasno, ali mala sirena nije mogla odvojiti oči od broda i divnog princa. Šarena svjetla su se ugasila, rakete i topovski pucnjevi utihnuli, ali je u dubini mora šumjelo i brujalo, dok je ona ležala na površini, ljuljajući se gore-dolje i gledajući kroz okno kabine. Ali, brod zaplovi brže, podižući jedno jedro za drugim. Valovi su bili sve jači, veliki oblaci su se navukli, a i sijevalo je u daljini.
Spremalo se nevrijeme, pa su mornari opet spustili sva jedra. Veliki brod se ljuljao ploveći velikom brzinom na divljem moru, valovi su se podizali poput velikih crnih planina, prijeteći da se sruše na jarbol, ali tada bi brod poput labuda zaronio između visokih valova, te ponovno isplivao na vrhu drugog visokog vala. To je maloj sireni izgledalo smiješno, ali su mornari imali suprotno mišljenje: brod je škripao i pucao, debele daske su se savijale pod jakim udarcima, voda je počela nadirati unutar broda, jarbol se slomio po sredini, kao da je bio od trstike. Brod se nagnuo na bok, a voda počela prodirati u unutrašnjost. Sada je i mala sirena uvidjela da su u opasnosti; i sama se morala čuvati greda i ostataka broda koji su plivali po površini. Na trenutke bi zavladao potpuni mrak, da se baš ništa nije vidjelo, ali kada bi sijevnulo bilo bi opet toliko svijetlo da je svih na brodu mogla prepoznati.
Svatko se snalazio kako je najbolje znao i umio. Najviše je gledala za mladim princem, vidjevši ga u trenutku brodoloma, baš kad je potonuo u dubinu mora.
U prvi čas joj je bilo drago, jer sad je princ dolazio k njoj, ali se tada sjeti da ljudi ne mogu živjeti u vodi i da on ne može, ako nije mrtav, doći dolje u dvorac njezinog oca.
Ne, on ne smije umrijeti! Ona zapliva između dasaka i greda koje su plutale naokolo, ne misleći na opasnost da bi je mogle zdrobiti, zaroni duboko, pa opet ispliva na vrhu vala i na kraju pronađe mladog princa, koji skoro više nije mogao plivati po olujnom moru; ruke i noge su mu klonule, lijepe oči se zatvorile. Da mu mala sirena nije došla u pomoć, smrt bi mu bila neizbježna. Držala mu je glavu nad površinom vode, dok su ih valovi nosili kamo su htjeli.
Ujutro se nevrijeme stišalo; od broda nije ostalo ni trunke, sunce se podiglo iz mora crveno i sjajno, te kao da je vratilo život u prinčeve obraze, ali oči su mu ostale zaklopljene. Mala sirena ga poljubi u visoko čelo te mu zagladi mokru kosu; podsjećao ju je na mramorni kip iz njenog malog vrta. Ponovo ga poljubi i žarko poželi da poživi. Ispred sebe ugleda kopno, visoke plave planine s vrhovima pokrivenim snijegom, koji su se bijelili poput ležećih labudova; dolje uz obalu zelenile su se divne šume, ispred kojih je ležala crkva ili samostan: to nije znala sigurno, ali svakako neka građevina. U vrtu su rasli limuni i naranče, a uz vrata visoke palme. More je ovdje napravilo malu uvalu, voda je bila mirna ali duboka, a uvala se pružala do grebena na koji je more nanijelo fini bijeli pijesak.
Ona dopliva ovamo i polegne princa na pijesak, pazeći da mu glava bude dobro izložena toplom suncu. Zvona na velikoj bijeloj zgradi zazvone, a mnoštvo mladih djevojaka prođe vrtom.
Mala sirena otpliva među neke stijene koje su stršale iz mora, te pokrije lice i prsa morskom pjenom, da nitko ne bi vidio njeno malo lice, čekajući da vidi tko će doći do jadnog princa. Jedna od mladih djevojaka ubrzo tu naiđe, te, iako na trenutak zaplašena, pozove još ljudi, a sirena je vidjela da je princ oživio te se smiješi svima oko sebe – ali ne i njoj,
jer nije ni znao da ga je ona spasila.
To je rastuži, a kad on ode s ostalima unutra u veliku zgradu, ona sva žalosna opet zaroni u dubine te se vrati u očev dvorac. Uvijek je bila tiha i zamišljena, a sada još i više.
Sestre su je pitale o tome što je gore vidjela, ali ona im ništa nije rekla.
Mnogih bi večeri i jutara isplivala na isto ono mjesto gdje je ostavila princa. Vidjela je kako voćke sazrijevaju u vrtu i kako se beru plodovi, kako se snijeg otapa na visokim planinama, ali princa nije vidjela, pa se svaki put sve tužnija vraćala kući.
Jedina utjeha bilo joj je sjediti u njezinom vrtu i grliti lijepi mramorni kip, koji ju je toliko podsjećao na princa, ali nije pazila svoje cvijeće, koje je raslo kao u divljini, prelazeći staze i ispreplićući se s granama drveća, pa je tako stvaralo mračni ugođaj.
Na kraju više nije mogla izdržati, pa je sve ispričala jednoj od sestara. Sve ostale su odmah saznale, ali nitko drugi osim njih i nekoliko ostalih sirena, koje to nisu nikome prenijele, osim svojim najbližim prijateljicama.
Jedna od njih je znala tko je princ, jer je i ona vidjela slavlje na brodu, a zna i odakle je i gdje mu je kraljevina. „Dođi, mala sestro!“ pozovu je ostale princeze, te zagrljene izrone iz mora ispred prinčevog dvorca.
Dvorac od sjajnog svijetložutog kamena imao je velika mramorna stepeništa, a jedno se spuštalo ravno u more. Prekrasne pozlaćene kupole podizale su se na krovovima, stupovi su okruživali cijeli dvorac, a između njih su stajali mramorni kipovi, koji su izgledali kao da su živi. Kroz bistra stakla visokih prozora vidjele su se veličanstvene dvorane, u kojima su visjele skupe svilene zavjese i tapeti, a svi zidovi bili su ukrašeni velikim slikama, koje je bilo zadovoljstvo gledati.
Na sredini najveće dvorane prskao je veliki vodoskok, čiji su mlazovi dosizali visoko prema staklenoj kupoli na svodu, kroz koju je sunce sijalo na vodu i biljke u velikom bazenu.
Sada je znala gdje on živi i često je uvečer i noću odlazila na površinu, plivajući mnogo bliže obali nego što bi se ikoja sirena usudila, čak i uz tijesni kanal ispod prekrasnog mramornog balkona koji je bacao dugu sjenu preko vode. Tu bi sjedila i gledala mladog princa, koji je mislio da je sasvim sam pod sjajnom mjesečinom. Mnogih večeri ga je vidjela kako uz glazbu plovi na svom divnom brodu s vijorećim zastavama, pa bi provirivala između zelenih trstika, a kada bi se vjetar poigrao s njezinim srebrnobijelim velom i netko bi je vidio, mislio je da je to labud koji širi krila. Mnogih je noći, dok su ribari lovili pod svijećom, slušala njihove pohvale o prinčevoj dobroti, radujući se što ga je spasila, onako polumrtvog i nošenog valovima.
Sjećala se kako mu je glava čvrsto ležala na njenim grudima i kako ga je od srca poljubila, a on o tome ništa nije znao, nije mogao niti sanjati o njoj.
Kako je njezina ljubav prema ljudima rasla, tako je i njezina želja da im se pridruži bivala sve veća. Mislila je da je njihov svijet puno veći od njenog, pa oni lete po moru u svojim brodovima, mogu se popeti na visoke planine, preko oblaka, a zemlje koje imaju prostiru se sa šumama i livadama i dalje nego njezin pogled može doprijeti.
Toliko toga je željela znati, ali joj sestre nisu na sve mogle odgovoriti, pa je zato pitala svoju staru baku, koja je dobro poznavala gornji svijet i opravdano ga nazivala „zemlje iznad mora“. „Ako se ljudi ne utope,“ pitala je sirena, „mogu li onda živjeti vječno? Ili umiru baš kao i mi u moru?“ „Da!“ reče starica. „Umiru i oni, a život im je još kraći od našeg. Mi možemo poživjeti tristo godina, a kad nas više nema, postanemo jedino pjena na moru i nemamo groba među svojim bližnjima.
Nemamo besmrtnu dušu ili novi život, mi smo poput trske kad se posiječe – nikad se više ne zazeleni. Ljudi međutim imaju besmrtni duh, koji živi i nakon što se tijelo pretvori u zemlju, a podiže se kroz čisti zrak do sjajnih zvijezda. Baš kako i mi, kad izranjamo iz mora gledati ljudski svijet, tako i oni izrone na nepoznatim, divnim mjestima, koja mi nikada nećemo vidjeti.“ „Zašto mi nismo dobili besmrtne duše?“ tužno upita mala sirena.
„Ja bih dala svih svojih tristo godina za samo jedan dan kao ljudsko biće i za svoje mjesto u nebeskom svijetu!“ „O tome nemoj ni misliti!“ reče starica. „Mi smo ovdje sretniji i mnogo nam je bolje nego ljudima gore.“ „Znači, ja ću umrijeti i postati morska pjena, nikad više neću čuti glazbu valova, vidjeti divno cvijeće i crveno sunce!
Zar stvarno ništa ne mogu napraviti kako bih dobila vječni duh?“ „Ne!“ reče starica. „Jedino ako te netko od ljudi toliko zavoli, da mu postaneš više i od oca i majke, da ti posveti sve svoje misli i ljubav, da svećenik položi njegovu desnu ruku u tvoju, u znak vječne vjernosti, njegova bi duša prešla u tvoje tijelo, pa bi tako i ti dobila dio ljudske sreće. Dao bi ti dušu, a svoju zadržao. Ali to se nikada ne može dogoditi! Ono što mi smatramo lijepim, tvoj riblji rep, njima je ružan, jer nemaju pojma, pa kod njih moraš imati dvije nespretne potpore koje zovu nogama da bi te smatrali lijepom!“
Mala sirena duboko uzdahne, gledajući svoj riblji rep. „Veselimo se!“ reče starica. „Skačimo svih tristo godina koje imamo, to je ipak dosta vremena, a poslije ćemo se lako odmarati u grobu. Večeras je dvorski bal!“ Bila je to divota, nikad viđena na svijetu. Zidovi velike plesne dvorane bili su od debelog ali prozirnog stakla. Stotine ogromnih školjki, crvenih kao ruže i zelenih kao trava, naredale su se sa svih strana, a njihov plavi plamen osvjetljavao je dvoranu, svijetleći kroz zidove i more, u kojem su bezbrojne male i velike ribe plivale prema staklenome zidu; na nekima je krljušt bila purpurno crvena, a na drugima poput srebra i zlata. Sredinom dvorane tekao je široki potok, a na njemu su plesali morski vilenjaci i sirene, pjevajući svoje divne pjesme. Takvih glasova nema na zemlji.
Mala sirena je pjevala najljepše od svih, svi su joj pljeskali, te je za trenutak osjetila radost u srcu, znajući da ima najljepši glas na zemlji i u moru! Ali uskoro je opet počela misliti na gornji svijet, nije mogla zaboraviti lijepog princa, a ni svoju tugu što nema besmrtnu dušu poput njega. Išulja se iz očevog dvorca te, dok je sve odzvanjalo od pjesme i veselja, ode u tuzi sjesti u svoj vrt. Kroz vodu odjekne zvuk roga, a ona pomisli: „Sad sigurno gore plovi on, koji mi je draži od oca i majke, na kojega stalno mislim i u čije bih ruke položila svu sreću svog života. Sve bih se usudila učiniti, samo da mogu dobiti njega i besmrtnu dušu! Dok moje sestre plešu tamo u očevu dvorcu, ja idem do stare morske vještice, one koje sam se uvijek bojala. Možda mi ona može pomoći savjetom!“ Mala sirena krene prema pjenećim vrtlozima, iza kojih je živjela vještica.
Ovim putem inače nikad nije išla, ni cvijeće a ni morska trava nisu tu rasli, samo golo, sivo, pješčano dno ležalo je između virova, a voda je šumila poput mlinskih kotača, vrteći se i grabeći sve što može na svom putu u dubinu. Morala je proći između svih opasnih vrtloga da bi došla na vještičino područje, a odavde je jedini put i daleko dalje bio preko polja vrućeg, vrijućeg blata, koje je vještica nazivala svojim tresetištem. Iza je ležala njezina kuća, usred čudnovate šume. Svo drveće i grmlje su bili polipi – pola životinje a pola biljke; izgledali su kao stoglave zmije koje rastu iz zemlje, sve grane bile su im dugi, sluzavi krakovi, prsti poput gipkih crva, s člancima koji se pomiču od korijenja do samih vrhova. Sve što su mogli ugrabiti čvrsto bi obuhvatili i ne bi nikad više pustili od sebe. Tu je stajala sva preplašena, dok joj je srce tuklo od straha; zamalo se predomislila i okrenula prema kući, ali je ohrabri pomisao na princa i ljudsku dušu. Svoju dugu raspletenu kosu skupi i čvrsto zaveže oko glave, da je polipi ne bi za nju povukli, a ruke sklopi na prsima, te proleti kako to samo riba može kroz vodu, između odvratnih polipa, koji su za njom pružali svoje gipke krakove i prste. Vidjela je da svaki polip koji je nešto ulovio steže svoj plijen stotinama malih krakova, jakih poput željeznih spona. Kosturi ljudi koji su izgubili živote na moru i potonuli u ove dubine virili su bjelasajući se kroz krakove polipa. Držali su vesla i kovčege, kosture kopnenih životinja, te jednu malu sirenu, koju su ulovili i zadavili: to joj je bilo najstrašnije! Stigne do močvare u šumi, gdje su gmizale velike, debele vodene zmije i pokazivale svoje ružne bijelo-žute trbuhe. Na sredini močvare stajala je kuća od bijelih kostiju ljudi stradalih na moru; tamo je sjedila morska vještica i iz svojih usta hranila žabu krastaču, baš kako bi ljudi malog kanarinca hranili šećerom. Ružne i debele vodene zmije zvala je svojim pilićima i dozvoljavala im je da se valjaju po njenim velikim, gljivastim prsima.
„Znam po što si došla!“ reče morska vještica. „To je glupo od tebe! Ipak će ti biti po volji, jer će te to odvesti u nesreću, moja draga princezo. Ti bi se rado oslobodila svog ribljeg repa i zamijenila ga s dva komada nečega za hodanje poput ljudi, ne bi li se princ zaljubio u tebe i postao tvoj, baš kao i njegova besmrtna duša!“ smijala se vještica tako glasno i odvratno, da su i žaba krastača i zmije popadale na pod i tamo se počele valjati. „Došla si u pravo vrijeme,“ reče vještica.
„Sutra nakon izlaska sunca ne bih ti mogla pomoći, morala bi opet čekati cijelu godinu. Napravit ću ti napitak, koji ćeš ponijeti na obalu i tamo ga popiti; tvoj riblji rep će se odvojiti i suziti u ono što ljudi zovu lijepim nogama, ali bol će biti jaka kao da oštri mač prodire kroz tvoje tijelo. Svi koji te vide reći će da si najljepše ljudsko dijete koje su ikad vidjeli! Zadržat ćeš svoj lebdeći hod, nijedna plesačica se neće moći tako kretati, ali svaki tvoj korak bit će kao da hodaš na oštrom nožu, da ti krv mora teći.
Ja ću ti pomoći, ako si na sve to spremna?“ „Jesam!“ reče mala sirena drhtavim glasom, misleći na princa i na to kako će dobiti besmrtnu dušu.
„Zapamti,“ reče vještica, „kad jednom dobiješ ljudski oblik, ne možeš nikad više biti sirena! Nećeš se moći spustiti kroz dubinu svojim sestrama i očevom dvoru, a ako te princ ne zavoli toliko da radi tebe zaboravi oca i majku dok si mu stalno u mislima, a svećenik vas ne blagoslovi kao muža i ženu, nećeš dobiti besmrtnu dušu!
Prvog jutra nakon što se on oženi drugom puknut će ti srce, pa ćeš postati morska pjena.“ „Hoću!“ reče mala sirena, blijeda poput smrti.
„Ali moraš mi platiti!“ reče vještica. „A ja ne tražim malo. Tvoj glas je najljepši od svih ovdje na dnu mora, sigurno si ga njime mislila zavesti, ali taj glas ćeš dati meni.
Ja hoću najbolje što imaš za moj skupocjeni napitak. U njega ulijevam vlastitu krv, da bude jak kao dvosjekli mač!“ „Ali kad uzmeš moj glas,“ upita mala sirena, „što će meni ostati?“
„Tvoj lijepi stas,“ reče vještica, „tvoj lebdeći hod i tvoje oči koje govore, njima zasigurno možeš osvojiti ljudsko srce. Što je, zar si izgubila hrabrost?
Hajde, ispruži jezik, da ga odrežem, za plaću, a ja ću ti dati jaki napitak.“ „U redu!“ reče mala sirena, a vještica stavi kotao da skuha čarobni napitak.
„Čistoća je dobra stvar!“ reče ona te očisti kotao zmijama svezanim u klupko; zatim zareže svoje grudi, kapajući svoju crnu krv u kotao, iz kojega su se isparavale najčudnije spodobe, zastrašujuće i jezovite. Stalno je dodavala nove sastojke, a kada je uzavrelo, činilo se kao da krokodil plače. Na koncu je napitak bio gotov; izgledao je poput najčišće vode!
„Evo ti napitak!“ reče vještica i odreže maloj sireni jezik, a ona zanijemi i više nije mogla ni pjevati ni govoriti. „Ako te polipi zahvate na povratku kroz moju šumu, baci samo kap ovog napitka; njihovi krakovi i prsti će se razletjeti u tisuće komada!“ Ali maloj sireni to nije trebalo, svi su se polipi povukli kad su vidjeli blještavi napitak koji joj je u rukama svijetlio poput sjajne zvijezde. Tako je mala sirena ubrzo prošla kroz šumu, močvaru i virove. Mogla je vidjeti očeve dvore; u velikoj plesnoj dvorani svjetiljke su bile ugašene, svi su zasigurno spavali, ali im se nije usudila približiti, ovako nijema, zauvijek ih napuštajući.
Mislila je da će joj srce puknuti od žalosti. Došuljala se do vrta, ubrala po jedan cvijet iz vrta svake od svojih sestara, prstima im poslala tisuće poljubaca, te zaplivala prema površini kroz tamnomodro more. Sunce još nije bilo izašlo kada je ugledala prinčev dvorac i popela se uza sjajno mramorno stepenište. Mjesečina je divno sjajila.
Mala sirena popije gorući, oštri napitak, osjećajući bol kao da joj kroz tijelo prolazi dvosjekli mač, te izgubi svijest i ostane tamo ležati kao mrtva. Kad je sunce zasjalo preko mora, probudila se osjećajući oštru bol, ali pred njom je stajao dragi mladi princ, a njegove crne oči su je gledale. Ona sama spusti pogled, pa vidi da više nema riblji rep, već najljepše male, bijele noge, kakve samo djevojčice imaju; ali je bila gola, pa se zagrne svojom bujnom, dugom kosom. Princ je upita tko je i kako je ovdje došla, dok ga je ona blago i s nekom tugom u svojim modrim očima gledala, jer nije mogla ništa reći. Princ je uzme za ruku i povede u dvorac. Svaki korak joj se činio, baš kako joj je vještica i kazala, kao da hoda po šiljcima i oštrim noževima, ali je to izdržala; uz prinčevu ruku uspinjala se lako poput mjehurića, dok su se svi divili njezinom gracioznom, laganom hodu. Obukli su je u skupocjenu odjeću od svile i muslina, bila je najljepša od svih u dvorcu, ali je bila nijema, nije mogla pjevati ni govoriti. Prekrasne robinje u svili i zlatu dolazile su i pjevale princu i njegovim kraljevskim roditeljima, a jedna od njih je pjevala ljepše od ostalih; princ joj je pljeskao i smiješio joj se, pa se mala sirena rastuži, jer je znala da je ona sama pjevala puno bolje!
Mislila je: „Ah, kad bi on barem znao da sam ja dala svoj glas zauvijek, samo da bih mogla biti s njim!“ Robinje počnu plesati krasne, lepršave plesove uz divnu glazbu, a mala sirena podigne svoje lijepe, bijele ruke i digne se na vrhove prstiju, lebdeći preko poda dvorane i plešući kao što još nitko nije zaplesao; uz svaki njezin pokret divota joj se sve više pokazivala, dok su joj oči prodirale u srce dublje od pjesme robinja. Svi su bili oduševljeni; posebno princ, koji je nazove svojim malim nahočetom, a ona je plesala i dalje, iako je svaki korak osjećala kao hodanje po oštrim noževima. Princ je rekao da ona treba zauvijek ostati uz njega i dozvoli joj da spava ispred njegovih vrata, na jastuku od baršuna. Dozvoli joj i da si sašije muško odijelo, kako bi ga mogla pratiti na konju. Jahali su kroz mirisne šume, gdje bi je zelene grane šibale po ramenu, a male ptice iza svježeg lišća pjevale.Penjala se s princem na visoke planine; iako su joj noge krvarile, ona bi se smijala i slijedila ga, dok ispod sebe ne bi ugledali oblake, koji su plovili poput jata ptica na putu prema tuđim krajevima.
Kod kuće na prinčevom dvoru, noću dok su svi spavali, ona bi išla vani na široke mramorne stepenice, hladeći svoje goruće noge u hladnoj morskoj vodi i misleći na svoje dolje u dubini.
Jedne noći, dođu njezine sestre, držeći se za ruke, tužno pjevajući dok su plivale površinom; ona im mahne, a one je prepoznaju i rekoše joj o tome koliko ih je svih rastužila.
Od tada su je posjećivale svake noći, a jedne je noći u daljini vidjela svoju staru baku, koja već dugo godina nije dolazila na površinu, a i Morskog kralja, s krunom na glavi, koji je pružao ruke prema njoj, ali se nije usudio doći toliko blizu kao sestre. Svakim danom je princu bila sve draža; volio ju je poput dobrog, milog djeteta, ali nije niti razmišljao da je uzme za svoju kraljicu; a ona je morala biti njegova žena, inače nije mogla dobiti besmrtnu dušu, a na dan njegovog vjenčanja postat će morska pjena.
„Zar mene ne voliš najviše od svih?“ kao da su ga pitale oči male sirene, dok ju je držao u naručju i ljubio njeno lijepo čelo. „Jesi, ti si mi najdraža,“ reče princ, „jer tvoje je srce najbolje od svih, ti si mi privržena i nalikuješ na mladu djevojku koju sam jednom vidio, a koju ću teško ponovno susresti. Bio sam na brodu koji je potonuo, valovi su me odnijeli do kopna uza sveti samostan, gdje su živjele mlade djevojke, a najmlađa me pronašla na obali i spasila mi život. Vidio sam je samo dva puta. Ona je jedina na svijetu koju bih mogao voljeti, a ti si joj toliko slična da nadjačavaš njezinu sliku u mojoj duši; njezino je mjesto u samostanu, a moja dobra sreća mi je poslala tebe. Nikad se nećemo rastati!“
„Ah, on ne zna da sam mu ja spasila život,“ mislila je mala sirena, „ja sam ga nosila preko mora do šume kod samostana, sjedila iza morske pjene i čekala hoće li ljudi doći.
Vidjela sam lijepu djevojku, koju on voli više od mene!“ Mala sirena duboko uzdahne, jer nije mogla plakati. „Princ kaže da djevojka pripada samostanu. Ona nikada neće u svijet, te se oni neće sastati, a ja sam ovdje kod njega, vidim ga svaki dan, dvorit ću ga i voljeti, život mu dati!“ Pričalo se kako bi se princ trebao oženiti prekrasnom kćeri kralja susjedne zemlje;
zato je njegov brod bio tako dobro opremljen. Princ je naravno putovao u posjet susjednoj zemlji, zapravo da bi vidio kćer kralja susjedne zemlje, jer je sa sobom vodio i veliku pratnju. Mala sirena je odmahivala glavom smiješeći se, jer je poznavala prinčeve misli bolje od svih ostalih. „Ja moram otputovati!“ reče princ, „moram upoznati lijepu princezu, jer to moji roditelji žele. Ali, nikad me neće prisiliti da je dovedem kući kao nevjestu! Ne mogu je voljeti! Ne sliči na lijepu djevojku iz samostana kao ti. Ako jednoga dana moram izabrati mladenku, najvjerojatnije ćeš to biti ti, moje nahoče s govorećim očima!“ Princ je poljubi u crvena usta, poigra se s njenom dugom kosom i položi glavu kod njezinog srca, pa je sanjala o ljudskoj sreći i besmrtnoj duši. „Valjda se ne bojiš mora, moje nijemo dijete!“ reče on dok su stajali na divnom brodu koji ih je trebao odvesti do susjedne kraljevine. Pričao joj je o oluji i smiraju na moru, o čudnim ribama iz dubine što su ih ronioci vidjeli, a ona se smiješila na sve njegove priče, jer je bolje od svih poznavala more.
U mjesečinom obasjanoj noći, dok su svi osim kormilara spavali, sjedila bi i gledala kroz čistu vodu. Činilo joj se da vidi dvore svoga oca; na vrhu je bila stara baka sa srebrnom krunom na glavi, pogleda upućenog kroz brze struje prema kobilici broda. Njezine sestre isplivaju na površinu, tužno je gledajući i izvijajući bijelim rukama. Ona im je mahala, smiješila se i htjela kazati kako joj je dobro i kako je sretna, ali jedan od mornara joj se približi, pa sestre zarone, a on ostane uvjeren da je bjelina koju je vidio samo morska pjena.
Ujutro brod pristane u luci divnoga grada kralja susjedne zemlje. Sva crkvena zvona su zvonila, a rogovi trubili s tornjeva; vojnici su stajali s vijorećim zastavama i sjajnim bajunetama. Svaki dan je bilo slavlje. Pozivi na plesove i druženje su se izmjenjivali, ali princeze nije bilo nigdje: pričalo se da je odrasla daleko u svetom samostanu, gdje je i naučila sve kraljevske kreposti. No, na koncu i ona dođe. Mala sirena je bila nestrpljiva vidjeti njezinu ljepotu; morala je priznati da nikad prije nije vidjela ljepšeg stvora. Fine i sjajne puti; ispod dugih, tamnih trepavica, smiješila su se dva vjerna tamnomodra oka! „To si ti!“ reče princ, „ti, koja si me spasila kad sam beživotno ležao na obali!“ On zagrli svoju sramežljivu nevjestu. „Oh, kolike li sreće!“ reče on maloj sireni. „Ono čemu se nikad nisam nadao, ono najbolje mi se ispunilo. Znam da ćeš se i ti radovati mojoj sreći, jer me voliš najviše od svih.“ Mala sirena ga poljubi u ruku, dok joj se činilo da joj srce puca. Jutro njegovog vjenčanja donijet će joj smrt i pretvoriti je u morsku pjenu. Sva crkvena zvona su zvonila, glasnici su jahali kroz ulice najavljujući zaruke. Na oltarima su gorila mirisna ulja u skupim srebrnim svijećnjacima. Svećenici su mahali kadionicama, a mladoženja i mlada su si pružili ruke i dobili biskupov blagoslov. Mala sirena je držala skute vjenčane haljine od svile i zlata, ali njezine uši nisu čule svečanu glazbu, oči nisu vidjele sveti obred; mislila je samo na noć svoje smrti, na sve što je izgubila u ovom svijetu. Već iste večeri, mladenci su se ukrcali na brod, a topovi su zapucali i sve se zastave zavijorile; nasred palube se podigao skupi šator od zlata i grimiza, s najboljim jastucima, mjesto za mladence u tihoj, svježoj noći. Vjetar zapuše u jedra, a brod polako zaplovi po mirnoj površini mora. Kad se smračilo, zapalile su se raznobojne lampe; mornari su veselo plesali na palubi.
Mala sirena se prisjeti kada je prvi put izronila na površinu, vidjevši isti ovaj sjaj i radost, te počne plesati, lebdjeti poput lastavice kad je progone, a svi su joj oduševljeno klicali; nikad nije toliko lijepo plesala, dok su joj oštri noževi rezali noge; ali to nije osjećala, jer je još snažnije rezalo u srcu. Znala je da je ovo zadnja noć u kojoj gleda onoga radi kojeg je ostavila i rod i dom, radi kojeg je dala svoj divni glas i svaki dan podnosila beskrajne muke, a da on o tome uopće ne razmišlja. Ovo je zadnja noć u kojoj zajedno udišu isti zrak, gledaju duboko more i plavo nebo puno zvijezda. Nju čeka vječna noć bez misli ili snova; dušu nije imala, a nije je ni dobila. Na brodu se veselilo i slavilo do iza ponoći.
Plesala je i smijala se, u srcu misleći na smrt. Princ poljubi svoju divnu mladu, koja se igrala s njegovom crnom kosom. Ruku pod ruku su otišli na počinak pod raskošni šator.
Na brodu zavlada tišina i mir. Jedino je kormilar bio na svome mjestu, a mala sirena položi svoje bijele ruke na ogradu broda, gledajući prema istoku u očekivanju crvene prve jutarnje zrake sunca, za koju je znala da će je ubiti. Vidjela je svoje sestre na površini, bile su jednako blijede kao i ona, a divna duga kosa im više nije vijorila na vjetru; bila je odrezana. „Kosu smo dale vještici da nam pomogne da ne umreš noćas! Dala nam je ovaj nož, vidi kako je oštar! Prije nego se sunce digne, moraš ga zabiti u prinčevo srce, a kad njegova topla krv zakapa po tvojim nogama, prerast će u riblji rep i opet ćeš postati sirena. Moći ćeš se spustiti u vodu kod nas i živjeti svojih tristo godina, dok ne postaneš mrtva, slana morska pjena. Požuri! Jedno od vas dvoje mora umrijeti prije izlaska sunca! Stara baka je od tuge izgubila svu svoju sijedu kosu, baš kao i mi od vještičinih škara. Ubij princa i vrati se! Požuri! Vidiš li crvenu prugu na nebu? Za nekoliko minuta izlazi sunce, tad ćeš umrijeti!“ Uz duboki uzdah, zaronile su u valove. Mala sirena povuče grimizni tepih i vidje krasnu mladenku kojoj je glava počivala na prinčevim prsima, te se nagne nad princem, poljubi ga u čelo, pogleda prema nebu gdje je jutarnje rumenilo bilo sve jače, pogleda oštri nož i opet princa, koji je u snu spominjao ime svoje drage, jer jedino je na nju mislio, dok je maloj sireni nož drhtao u ruci. Ona ga baci daleko u valove, koji su izgledali kao da krvare tamo gdje je nož pao, iz njih je štrcala krv.
Još jedanput s tugom pogleda na princa i skoči u more, osjećajući kako joj se tijelo pretvara u pjenu. Sunce je izašlo. Tople zrake blago su padale na mrtvački hladnu morsku pjenu, a mala sirena nije osjećala smrt. Vidjela je žarko sunce; povrh nje lebdjele su stotine prozirnih, divnih stvorenja; kroz njih je mogla vidjeti bijela jedra broda i crvene oblake na nebu; njihovi su glasovi bili poput glazbe, toliko produhovljene da je ni jedno ljudsko uho nije moglo čuti, nijedno oko nije ih moglo vidjeti; bez krila su lebdjeli svojom lakoćom.
Mala sirena vidje da je njeno tijelo poput njihovih, te da se sve više podižu iz pjene. „Kamo to stižem?“ reče ona, a glas joj je zvučao poput tih drugih stvorenja: bio je toliko duhovan da ga ni jedna zemaljska glazba ne može ponoviti. „Kod zračnih vila!“ odgovorili su ostali. „Sirena nema besmrtnu dušu, niti je može imati bez da osvoji ljudsku ljubav.
Njena vječnost je u tuđoj moći. Ni zračne vile nemaju vječnu dušu, ali je mogu steći dobrim djelima. Mi letimo u tople zemlje, gdje sparni zagađeni zrak ubija ljude, pa mašemo da bi se oni rashladili. Širimo mirise cvijeća kroz zrak, šaljemo oporavak i izlječenje. Nakon što tristo godina radimo sve najbolje što možemo, dobit ćemo besmrtnu dušu i postati dio vječne ljudske sreće. Ti si, jadna mala sireno, cijelim srcem željela isto što i mi; patila si i trpjela, podigla se do svijeta zračnih vila; sada si dobrim djelima možeš sama zaslužiti besmrtnu dušu za tristo godina.“ Mala sirena spremno pruži ruke prema božjem suncu i prvi put osjeti suze. Na brodu je opet bilo bučno i živo, vidjela je da je princ traži, zajedno sa svojom lijepom mladom. Gledali su s čežnjom u morsku pjenu, kao da su znali da je otišla s valovima.
Bila jednom jedna žena koja je jako željela malo, maleno dijete, ali nije znala kako ga dobiti, pa ode kod stare vještice i reče:
„Ja tako žarko želim dijete,možeš li mi reći gdje ga mogu dobiti?“
„To ćemo mi već riješiti!“ reče vještica. „Evo ti ovo zrno ječma: to nije onakvo zrno kakvo
raste u poljima seljaka ili kakvo dobivaju kokoši. Posadi ga u lonac za cvijeće i zalij, pa ćeš vidjeti!“
„Hvala ti!“ reče žena i plati vještici dvanaest novčića, ode kući, posadi zrno, a divan cvijet odmah počne rasti.
Izgledao je poput tulipana, ali latice su mu bile zatvorene, kao da je još pupoljak.
„Krasnog li cvijeta!“ reče žena i poljubi lijepe crvene i žute latice, a tog se trena uz prasak
cvijet otvori. Sada se je moglo vidjeti da to jest bio tulipan, ali u sredini cvijeta na zelenoj stolici sjedila je malena djevojčica, tako fina i lijepa. Nije bila veća od palca i zato je nazove Palčica. Lijepa lakirana ljuska oraha bila joj je kolijevka, plave latice ljubičica jastuci, a latica ruže pokrivač; tu je po noći spavala, ali se po danu igrala na stolu, na koji je žena stavila tanjur okružen vijencem od cvijeća čije su se peteljke spuštale u vodu, u kojoj je plovila velika latica tulipana.
Na njoj je sjedila Palčica i plovila od jednog do drugog kraja tanjura; dvije bijele konjske dlake bile su joj vesla. Znala je i pjevati, tako divno kako se ovdje nikoga još nije čulo.
Jedne noći, dok je ležala u svom lijepom krevetu, kroz razbijeno staklo na prozoru uskakuće ružna žaba krastača. Odvratna, velika i mokra, skakala je po stolu na kojemu je
spavala Palčica, pokrivena crvenom laticom ruže.
„Krasna žena za mog sina!“ reče krastača, uzme orahovu ljusku u kojoj je Palčica spavala, te s njom odskakuće kroz prozor, dolje u vrt.
Tekla je tu jedna široka, velika rijeka, ali krastača je sa svojim sinom živjela u močvarnoj i blatnoj bari. Uh! I on je bio ružan, baš poput svoje majke. „Kva, kva, breke-ke-keks!“ – to
je bilo sve što je rekao vidjevši lijepu malu djevojčicu u orahovoj ljusci.
„Ne tako glasno, jer ćeš je probuditi!“ reče stara krastača, „Mogla bi nam pobjeći, jer je tako lagana, poput labudovog paperja! Stavit ćemo je u rijeku, na jedan od velikih listova
lopoča. Njoj koja je tako laka i mala bit će to kao da je na otoku! Odatle ne može pobjeći, dok mi ne pripremimo svečanu sobu dolje ispod mulja, gdje ćete živjeti i raditi!“
Na rijeci je raslo mnoštvo lopoča, zelenih širokih listova koji su plutali na vodi. List koji je bio najdalji od obale bio je i najveći; stara krastača otpliva do njega i tu ostavi orahovu
ljusku s Palčicom. Malena jadnica se probudila rano ujutro, te počne gorko plakati kad je vidjela da je na velikom zelenom listu, sa svih strana okružena vodom, i da uopće ne može doći na kopno. Stara krastača je i dalje uređivala odaje ispod blata, ukrašavajući ih trstikom i žutim cvjetovima lopoča – trebalo je sve lijepo izgledati za buduću snahu – te otpliva zajedno s
ružnim sinom do lista lopoča do Palčice, jer su trebali uzeti njezin lijepi krevet da bi ga postavili u mladenkinu sobu, kako bi bio spreman za njen dolazak. Stara krastača se klanjala duboko u vodi ispred nje i rekla: „Evo mog sina, on će ti biti muž i živjet ćete divno dolje u blatu!“
„Kva, kva! Breke, ke-keks!“ – to je sve što je sin znao reći.
Uzmu oni lijepu posteljicu i otplivaju, a Palčica ostane sasvim sama, plačući na zelenom listu, jer ona nije željela živjeti kod odvratne krastače ili uzeti njezinog sina za muža. Male ribe koje su plivale u vodi vidjele su i čule krastaču, te su radoznalo izvirivale glavama iznad površine, želeći vidjeti malenu djevojčicu. Čim su je ugledale, učini im se tako divnom, te bi im bilo jako žao ako bi ona završila dolje kod ružne krastače. Ne, to se ne smije dogoditi! Sjate se oko peteljke lopočeva lista na kojemu je Palčica stajala, zubima pregrizu peteljku, pa list zaplovi niz rijeku, noseći Palčicu daleko, gdje je krastača nije mogla stići.
Palčica je plovila pokraj mnogih gradova. Ptice su je, sjedeći na grmovima, gledale i pjevale „divne li male djevice!“ List je s njom plivao sve dalje i dalje, noseći je u strane zemlje.
Jedan lijepi bijeli leptir dugo je kružio oko nje, te se na kraju spusti na list, jer mu se Palčica svidjela, a ona je bila sretna, jer je krastača više nije mogla dostići i bilo je tako divno
ploviti. Sunce je poput najljepšeg zlata sjalo na vodi. Uzme ona svoj pojas, te jedan kraj zaveže za leptira, a drugi za list, pa sada zaplovi mnogo brže.
Odjednom doleti veliki zlatar koji je, čim je ugleda, zgrabi oko vitkog struka te s njom odleti na stablo, dok je zeleni list i dalje plovio niz rijeku, zajedno s leptirom koji se, zavezan za list, nije mogao osloboditi.
Bože, kako je jadna Palčica bila prestrašena kad ju je zlatar odnio gore na stablo! Ali je više bila zabrinuta za divnog, bijelog leptira, kojega je zavezala za list: kako se nije mogao osloboditi, sigurno će umrijeti od gladi! To zlatara uopće nije bilo briga. Zajedno s njom zasjedne na najveći zeleni list na stablu te joj dade jesti cvjetnog meda, rekavši joj
da je vrlo lijepa, iako uopće ne sliči na zlatara. Uskoro su i ostali zlatari na stablu došli u posjetu vidjeti Palčicu, a jedna od gospođica zavidljivo je primijetila:
„Kako li jadno izgleda, ima samo dvije noge!“ „Uopće nema ticala!“ reče druga. „Struk joj je tako vitak,fuj! Izgleda poput ljudi, kako li je ružna!“ govorile su zlatarice, iako su sve bile svjesne da je Palčica vrlo lijepa. To je mislio i zlatar koji ju je uhvatio, ali kako su svi govorili da je ružna, na kraju je i on u to povjerovao i više je nije želio. Mogla je otići gdje želi. Tako je spuste sa stabla i stave na jednu tratinčicu. Tu je plakala, jer je mislila da je toliko ružna, kad je zlatari nisu htjeli, a u stvari je bila nezamislivo divna, tako fina i čista poput najljepše latice ruže.
Cijelo ljeto sirota je Palčica živjela potpuno sama u velikoj šumi. Od vlati trave savila si je krevet, te ga je objesila ispod velikog lista čička, koji ju je štitio od kiše; jela je slatki sok iz cvijeća i pila jutarnju rosu s listova. Tako prođe ljeto i jesen, ali sad je došla zima, duga i hladna. Sve ptice, koje su joj tako lijepo pjevale, odletjele su svojim putem, stabla i cvijeće su venuli, veliki čičkov list ispod kojeg je živjela se osuši i skvrča u žutu, usahnulu stabljiku, a ona se tako grozno smrzavala, jer joj je odjeća bila izderana, pa je fina, mala, jadna Palčica mislila da će umrijeti od zime. Počelo je sniježiti, a svaka pahuljica koja je na nju pala mogla se usporediti s velikom hrpom snijega kad padne na nas: mi smo veliki, dok
je ona bila veličine palca. Zagrnula se uvelim listom, ali nije se mogla ugrijati, tresla se od zime.
Došla je do samog ruba šume, gdje je strnjika stršila iz smrznute zemlje pokošenog polja. Njoj se činilo kao da hoda kroz cijelu šumu, a tako se tresla od hladnoće! Napokon dođe
do vrata poljskog miša, male rupe ispod strnjike. Tamo je poljska mišica dobro živjela u toplini; imala je gomilu žita, divnu kuhinju i ostavu. Jadna Palčica stane uz vrata i poput
siromašne prosjakinje zamoli za komadić zrna ječma, jer već dva dana nije ništa jela. „Mala jadnice!“ reče mišica, koja je ustvari bila jedna obična dobra stara poljska mišica,
„uđi u moju toplu sobu i jedi sa mnom!“ Palčica joj se svidjela, te joj reče: „Možeš ostati kod mene ove zime, ako ćeš mi pospremati kuću i pričati priče, jer to volim.“ Palčica uradi sve što je stara mišica tražila i bilo joj je odlično.
„Uskoro nam stiže posjeta!“ reče mišica, „Moj susjed dolazi k meni svaki tjedan. Njegova kuća je bolja od moje, ima velike sobe, a hoda u divnom crnom krznu! Da se za njega
udaš, ne bi se trebala zabrinjavati, ali on ne vidi. Morala bi mu ti pričati najljepše priče.“ Palčici se to ne svidi, nije ju zanimao susjed krt. Dolazio bi u svom crnom krznu; bogat i
učen – govorila je mišica – njegov je stan bio dvadeset puta veći od njenog, ali uza svu nauku uopće nije volio sunce ili lijepo cvijeće. O njima je govorio sve najgore, jer ih nikada nije vidio. Palčica je morala pjevati, i to „Leti bumbaru“ i „Fratar ide na livadu“, a krt se zaljubi radi njezinog divnog glasa, ali ipak ništa ne reče, jer on je bio razuman muškarac.
Novoizgrađenim hodnicima kroz zemlju spojio je njihove kuće, pa su se mišica i Palčica tuda mogle šetati kad god su htjele. Upozorio ih je da se nema potrebe bojati mrtve ptice
koja leži u prolazu; bila je to cijela ptica, s perjem i kljunom, nedavno umrla, na početku zime, sada ispod zemlje, baš gdje on prolazi.
Krt u usta uzme komad kresiva, jer ono svijetli kao vatra u mraku, te ih povede svijetleći kroz dugi, mračni hodnik. Kad su stigli do mjesta gdje je ležala mrtva ptica, krt pogura
svoj široki nos kroz zemlju i otvori rupu kroz koju je dolazilo svjetlo. Na sredini poda ležala je mrtva lastavica, savijenih krila, glave i nogu uvučenih ispod perja. Jadna ptica je
sigurno umrla od hladnoće! Palčica se jako rastuži: ona je voljela sve male ptice, jer one su joj cijelog ljeta pjevale i cvrkutale, a krt pogura pticu svojim kratkim nogama, govoreći: „Ova više neće pjevati! Mora biti smiješno roditi se kao ptica! Bogu hvala da se to mojoj djeci ne dogodi; pa ptica nema ništa osim svog cvrkuta i umire od hladnoće po zimi!“
„Da, to su pametne riječi razumnog muškarca,“ reče mišica. „Što to ptica ima od svog cvrkuta, kad dođe zima? Mora gladovati i smrzavati se, a i sve to se preuveličava.“
Palčica ne reče ništa, a kad su njih dvoje okrenuli leđa, sagne se te razmakne perje na glavi ptice i poljubi je u zatvorene oči. „Možda si mi ti onako divno pjevala u ljeto,“ mislila je, „onako me radovala, voljena, lijepa ptico!“
Krt začepi rupu kroz koju je probijalo svjetlo dana i otprati kući svoje dame. Ali Palčica nije tu noć mogla spavati, te ustane iz kreveta i isplete lijepu deku od sijena i pamuka
kojega je našla u mišičinoj sobi, odnese je dolje i zagrne je oko ptice, da bi je ugrijala u hladnoj zemlji.
„Zbogom, ti lijepa mala ptico!“ reče ona. „Zbogom i hvala ti na ljetnoj pjesmi, kad su sva stabla bila zelena, a sunce nas grijalo i sjajilo!“ Položi ona glavu na prsa ptice, te se odjedanput prestraši, jer tamo je nešto kucalo. To je bilo srce ptice. Ptica nije uginula, već je bila u dubokom snu, a sad se ugrijala i vratila u život.
Ujesen sve lastavice lete u tople krajeve, a ako neka zaostane, smrzne se i padne, te ostane kao mrtva ležati ispod hladnog snijega.
Palčica se tresla od straha, jer ptica je bila velika, toliko veća od nje koja je samo palac visoka, ali se ipak ohrabri, pritisne pamuk još čvršće oko ptice, donese list metvice kojim
se sama pokrivala, te njime pokrije ptici glavu. Sljedeću noć se opet odšulja do nje; bila je doista živa, ali toliko slaba da je samo na tren
otvorila oči i vidjela Palčicu, koja je stajala s komadom kresiva u ruci, jer nije imala bolje svjetiljke.
„Hvala ti, lijepo maleno dijete!“ reče joj bolesna lastavica. „Baš sam se dobro ugrijala! Uskoro ću biti u punoj snazi i moći ću letjeti, vani pod toplim suncem!“
„Ah!“ reče ona. „Vani je baš hladno, snijeg i led! Ostani u svom toplom krevetu, ja ću te paziti!“
U latici cvijeta donosila je lastavici vodu, a ona je pila i pričala joj o tome kako je ranila krilo na trnovitom grmu, pa nije mogla pratiti ostale lastavice na dalekom putu prema
toplim krajevima. Na kraju je pala na zemlju, a ostalog se ne sjeća, pa ni kako je ovdje završila.
Ovdje je provela zimu, a Palčica ju je njegovala s ljubavlju, dok ni krt ni mišica ništa o tome nisu znali, jer njima se jadna sirota lastavica nije sviđala.
Čim je došlo proljeće i sunce zagrijalo zemlju, lastavica se oprosti od Palčice, koja je baš kao i krt otvorila rupu kroz zemlju. Sunce je divno sjalo nad njima, a lastavica je upita
želi li poći s njom: mogla bi sjesti na njezina leđa i poletjeti daleko u zelenu šumu. Ali Palčica je znala da bi stara mišica bila tužna kad bi je ona tako ostavila.
„Ne, ne mogu!“ reče Palčica.
„Zbogom, zbogom! Ti draga, divna djevojčice!“ reče lastavica i odleti prema suncu. Palčica je gledala sa suzama u očima, jer je toliko voljela jadnu lastavicu.
„Kvi-vit! Kvi-vit!“ oglasi se ona još jednom i odleti u zelenu šumu.
Palčica je bila tužna. Nije smjela izlaziti vani na sunce; žito na njivi uz mišičinu kuću je već toliko naraslo da je jadnoj maloj djevojčici veličine palca izgledalo kao gusta šuma.
„Ovo ljeto ćeš si šivati djevojačku spremu!“ reče joj mišica, jer je susjed, dosadni krt u crnom krznu, pitao za njezinu ruku. „Treba ti i vune i pamuka! Trebat će ti jastuci za
sjedenje i ležanje, kad postaneš krtova žena!“
Palčica je morala raditi uz vreteno, a mišica je zaposlila četiri pauka koji su tkali i pleli dan i noć. Svaku večer krt je dolazilo u posjetu i samo pričao o tome kako će na kraju
ljeta, kad sunce više toliko ne žari i ne peče zemlju dok se ona osuši kao kamen, kad ljeto bude gotovo, tada će se oženiti Palčicom. Ali ona nije bila ni najmanje sretna, jer joj nije
bilo stalo do dosadnog krta. Svako jutro, kad bi se sunce diglo, i svaku večer, kad se spuštalo, iskrala bi se ona vani ispred vrata, a kad bi vjetar zapuhao i raširio klasje, pa je
mogla vidjeti plavo nebo, mislila je o tome kako je tu lijepo i svijetlo, žarko želeći ponovo vidjeti voljenu lastavicu. Ali ona se nije vratila, odletjela je daleko u lijepu zelenu šumu.
Jesen je došla, a Palčica je bila gotova s djevojačkom spremom.
„Za četiri tjedna ćeš se udati!“ reče joj mišica. Ali Palčica je plakala i govorila da neće dosadnog krta.
„Dosta je te priče!“ reče mišica. „Ne budi tvrdoglava, jer ću te inače ugristi svojim bijelim zubima! Udat ćeš se za divnog muža! Crno krzno poput njegovog nema čak ni kraljica!
Bogat je i Bogu hvala na njemu!“
Došlo je i vjenčanje. Krt je došao po mladu, kojoj je bilo suđeno živjeti s njim, duboko ispod zemlje, da nikad ne izađe pod toplo sunce, jer on to nije volio. Jadna djevojčica je
bila toliko tužna, jer morala se oprostiti od krasnog sunca, koje je na pragu mišičine kuće ipak mogla gledati.
„Zbogom, ti jasno sunce!“ reče i pruži ruke visoko u zrak, te izađe ispred mišičine kuće; žito je bilo požnjeveno, ostala je samo strnjika. „Zbogom, zbogom!“ reče i svojim malim
rukama zagrli mali crveni cvijet. „Pozdravi malu lastavicu, ako je susretneš!“
„Kvi-vit, kvi-vit!“ začuje se odjedanput iznad njezine glave. Ona pogleda u visinu, te ugleda malu lastavicu, koja je bila sva sretna čim je vidjela Palčicu; ona joj ispriča kako joj
nikako nije stalo do udaje za ružnog krta i života duboko pod zemljom, gdje sunce nikada ne sjaji. Mogla je jedino plakati.
„Hladna zima dolazi,“ reče mala lastavica. „Ja letim daleko u tople krajeve, hoćeš li sa mnom? Možeš sjesti na moja leđa! Zaveži se svojim pojasom, pa ćemo odletjeti daleko od
ružnog krta i njegove mračne kuće, visoko preko planina u tople zemlje, gdje sunce sjaji ljepše nego ovdje, gdje je uvijek ljeto i divno cvijeće. Poleti sa mnom, slatka mala Palčice,
ti koja si mi spasila život kad sam smrznuta ležala u tamnom podzemlju!“ „Da, ja ću s tobom!“ reče Palčica i sjedne ptici na leđa, s nogama na njenim raširenim
krilima, zaveže pojas za jedno od najjačih pera, a lastavica poleti visoko u zrak, preko šume i mora, preko visokih planina s vječnim snijegom. Palčica se smrzavala u hladnom
zraku, ali bi se uvukla ispod toplih pera ptice i izvukla samo glavu, gledajući svu divotu ispod sebe.
Na kraju stignu u topli kraj. Zrake sunca ovdje su bile puno jače, nebo se činilo dva puta više, a na brežuljcima i padinama raslo je divno zeleno i plavo grožđe. U šumama su
rasli limuni i naranče, mirisala je mirta i metvica, a po cesti su trčala lijepa djeca i igrala se sa šarenim leptirima.
Ali lastavica je letjela još dalje, a bilo je sve ljepše i ljepše.
Ispod prekrasnih zelenih stabala uz plavo more ležao je blještavi bijeli mramorni dvorac iz starih vremena. Vinova loza penjala se uz njegove visoke stupove, a tamo na njihovim vrhovima bilo je mnoštvo lastavičjih gnijezda, a jedno od njih bilo je dom lastavice koja je nosila Palčicu.
„Ovo je moja kuća!“ reče lastavica. „Ali ako želiš sebi potražiti dom među divnim cvijećem koje dolje raste, tamo ću te spustiti i možeš uživati koliko želiš!“
„Divno!“ reče ona plješćući malim ručicama.
Jedan veliki mramorni stup ležao je srušen i razbijen u tri komada, a u pukotinama je raslo prekrasno veliko bijelo cvijeće. Lastavica sleti s Palčicom i ostavi je na jednom od
širokih listova. Kako li se iznenadila kada je u sredini cvijeta vidjela malenog čovjeka, bijelog i prozirnog kao staklo! Na glavi mu je bila divna zlatna kruna, a na ramenima
prekrasna prozirna krila, a nije bio veći od Palčice. On je bio cvjetni anđeo. U svakom cvijetu živio je sličan čovjek ili žena, a on je bio njihov kralj
„Bože, kako je lijep!“ šaptala je Palčica lasti. Mali princ se toliko prestrašio laste, jer je ona prema njemu bila toliko ogromna, ali kad je vidio Palčicu bilo mu je jako drago, jer je ona
bila najljepša od svih koje je ikada vidio. Skine svoju krunu s glave i stavi je na njezinu, upita je kako se zove i bi li se za njega udala i postala kraljica svih cvjetova! Da, bio je to
čovjek drukčiji od krastačinog sina i krta u crnom krznu. Ona zato pristane na prinčev prijedlog, a iz svakog cvijeta su izašli ljudi i žene, noseći poklone: najbolji je bio par lijepih krila od velike bijele mušice. Pričvrstili su ih Palčici na leđa, pa je tako i ona mogla letjeti s cvijeta na cvijet. Svuda je vladala radost, a mala lastavica je sjedila u svom gnijezdu i pjevala im najbolje što može, dok je u srcu bila tužna, jer je toliko voljela Palčicu da se od nje ne bi nikad rastala.
„Nećeš se više zvati Palčica!“ reče joj cvjetni anđeo. „To je ružno ime, a ti si tako lijepa. Zvat ćeš se Maja!“
„Zbogom! Zbogom!“ reče mala lastavica i odleti iz toplog kraja, daleko natrag u Dansku; tamo je imala malo gnijezdo povrh prozora čovjeka koji je pričao bajke: njemu je ona
cvrkutala „kvi-vit, kvi-vit!“, a odatle je cijela ova priča i nastala.
Medo Brundo u svom brlogu priprema rođendansko slavlje. Pozvao je sve svoje šumske prijatelje. Na panju je bilo svega: oraha, kestena, mrkve, žira, a najviše meda. Oko brloga su cijelo vrijeme zujale pčelice. Medo je brundao jer ga je to već razljutilo pa je izašao da ih rastjera. Vrijedne ste i dobre pčelice, ali sad ste stvarno pretjerale! Prestanite zujati oko mog brloga! Rastjerat ćete goste koji mi upravo pristižu.
Na putu prema medi bili su lija Sofija, vjeverica Mira i luckasti zeko Laki.
Laki požuri! Zbog tebe uvijek kasnimo, rekla je lija Sofija….
Ako vam se svidio uvod priče možete ju kupiti klikom na sljedeći link: https://mamapricalica.com/trgovina/ i podržati rad tako da mogu izdati još puno knjiga za vas <3
Dragi roditelji,
Dobijete li Vi u životu baš sve što poželite? Pretpostavljam da ne. Treba li onda vaše dijete dobiti sve što poželi? Naravno da NE!
Djeci neće biti po volji ako zauzmete stav i ne popustite u odluci da mu kažete NE. Vrlo vjerojatno će se naći uvrijeđen. Neću mu baš biti po volji, ali na taj način dati ćete mu važnu poruku u životu. Shvatit će da suzama,bacanjem,ljutnjom neće uvijek dobiti ono što želi i da ste mu postavili granicu. Držite do svog autoriteta kao roditelja. Na taj način pomoći ćete mu da shvati da nemože manipuliranjem dobiti što god poželi. Tako ćete ga naučiti da bude zrela i odrasla osoba u budućnosti.
Neraspravljajte, neobjašanjavajte se previše, pokušajte ostati fokusirani i smireni. Jednostavno recite ne i ustrajte u tome.
Dijete treba slušati Vas,a ne vi njega. Uvijek čvrsto stojte iza svojeg NE!
I vrlo brzo ćete primijetiti promjene u djetetovom ponašanju.
Tako ćete svom djetetu pomoći u njegovom odrastanju.
Tu smo kako bi svoju djecu usmjerili na pravi put.
Naš zadatak je zaštiti djecu od loših utjecaja i objasniti im posljedice istih. Djeca su danas vrlo napredna i zbog toga trebamo biti ponosni na njih, ali im ukazati na opasnosti i pogreške. Ne treba im baš sve odobravati i pretvarajući se da ih sve razumijemo samo da bi imali prijateljski odnos s njima.
Zato postoje njihovi vršnjaci. Mi smo tu prije svega kako bi bili roditelji koji će im ukazati na njihove pogreške.
Trebamo biti autoritet! Postaviti granice da bi u budućnosti znali što je dobro za njih te kako se snaći u određenim životnim situacijama.
Bez obzira koliko “gluposti” i grešaka u životu napravili, tu smo da im objasnimo kakve posljedice ili prednosti će njihove odluke imati po njih.
Prijatelji kroz odrastanje dolaze, neki ostaju, a neki odlaze ali roditelji su zauvijek roditelji. Jednoga dana kada budu dovoljno odrasli shvatit će nas i tada ćemo postati prijatelji, a do tada budimo im roditelji.
U najboljoj namjeri djeci najčešće činimo medvjeđu uslugu. Rješavajući probleme svoje djece, nedajući im priliku da ju rješe sami. Sve počinje još od najranije dobi kada se djeca igraju u pijesku, a mame postaju njihove glasnogovornice; Nemoj uzimati tuđu lopaticu za pijesak!Pazi da se ne uprljaš, to ti je nova haljinica!
Dajmo djeci priliku da se izbore za ono što žele. Nevidim razloga zašto se petljati u dječju igru još od najmanje dobi. Neoblačite novu odjeću djeci kad ih vodite u park!
Pobogu oni su samo djeca koja su se došla igrati, a djeca se u igri zaprljaju. Zar, ne?
Sjetite se svog djetinjstva…
Igrali smo se bezbrižno bez nadzora od jutra do večeri, svađali,mirili, a naši roditelji su radili. Nisu imali vremena za rješavanje dječjih razmirica pa smo tako sami naučili rješavati probleme, uvažavati i tolerirati jedni druge, birati prijatelje.
Zato molim Vas dragi roditelji neodgajajte djecu pod staklenim zvonom nego ih odgajajte da postanu funkcionalne,neovisne i jake odrasle osobe.
Kada kažu nemoj ga razmaziti, ja poludim na to! Razmazite svoju djecu ljubavlju,pažnjom,slušanjem,igrom,razumijevanjem. Nemojte ih razmaziti materijalnim stvarima. Više dobra i koristi našoj djeci napravit ćemo budemo li slušali što nam njihove male glavice imaju za reći. Razmazimo ih kreativnošću, izrađujmo s njima,kuhajmo,pjevajmo,pričajmo.
Hvalimo njihove sitne uspjehe! Poštujmo interese i želje svoje djece. Izgradite odnos pun ljubavi i uvažavanja. Nezaboravite da je najvažnije od svega vrijeme koje ćete provesti u igri s njima.
To će stvoriti bliskost i uspomene. Ne materijalne stvari nego utrošen trud i vrijeme koje smo odvojili za djecu u doba njihova odrastanja. Pokažite interes za ono što dijete radi. Nemojte lagati svoju djecu jer sigurno ne želite da oni to rade vama, a u životu je sve bumerang. Naša dužnost kao roditelja je da djeci govorimo istinu. Govorite lijepo o drugima. Uvijek imajte na umu da je vaše dijete odraz Vas. Vi ste mu uzor, na vas će se ugledati. Neuspoređujte ih s drugima. Volite svoje djecu,baš takva kakva jesu. Obasipajte ih beskrajnom ljubavi svaki dan bez razloga, jer oni su dio naše duše,našeg srca.
Najveća vrijednost i smisao našeg života.
