Ja sam mala Mara, Mara bubamara.
Sreću svima donosim, srećonoša sam time se ponosim.
Bubica sam sitna, ali vrlo dinamitna.
Prepoznatljiva svima, točkasta sam božja ovčica mila.
Ja sam mala Mara, Mara bubamara,
sreću svima donosim, srećonoša sam time se ponosim.
Bio jednom jedan mali mrav koji se zvao Mravac. Mravac je jako volio svoju obitelj koja se sastojala od njegovih pet sestara i desetoro braće, mame i tate mravića. Mravac Mravić svaki se dan igrao sa svojom braćom i sestrama, ali imao je jedan problem. Naime, braće je bilo puno više nego sestara, tako da se nikad i nikako nisu mogli dogovoriti oko igara koje bi igrali. Male seke mravice htjele su plesati balet, a mravići su željeli igrati nogomet. I nikako na zelenu granu.
Počeli bi se igrati nekih igara i brzo bi se posvađali. Nastala bi velika galama u cijelom Mravogradu. Ostali stanovnici Mravograda bili su na rubu živaca. Više to nisu mogli slušati.
Mravac je danima razmišljao o problemu koji ih je zatekao te naposljetku odlučio. Nagovorit ću mamu i tatu da obavijeste gđu. rodu da nam je hitno potrebno još malih seka mravica kako bismo ravnopravno mogli sudjelovati u dogovoru oko igara.
Iako se ta ideja Mravcu činila sjajna, mama i tata baš i nisu bili oduševljeni. I tako se u Mravogradu opet nastavila ista priča. Mravići su htjeli jedno, a mravice nešto drugo.
Jednoga dana iznenada je rođak Mravko javio da su se on i njegova obitelj odluči preseliti iz Mravićgrada u Mravograd. Ta vijest je jako obradovala Mravca jer je znao da rođak Mravko ima isto toliko djece kao i njegovi roditelji. Samo što Mravko ima 10 malih mravica i 5 mravića. Baš točno onoliko koliko je trebalo da bi svi mravci bili ravnopravni u igri.
Nedugo zatim nakon što je Mravko doselio, nastala je prava sreća u Mravogradu. Napokon su se svi lijepo i složno igrali.
Izmamljen sam na licima djece,
na licima svih veselih, obradovanih i sretnih.
Svi me vole imati na sebi, jer svima odlično pristajem.
Ima onih koji me nemaju, čekaju me, nadaju mi se.
Ja obećavam da ću i njima na lice doći.
Vrijeme je reći laku noć,
Okice sklopiti, na spavanje poć’.
San mi onda treba doć’,
veseli snovi uvijek su moji,
u njima žive: vile, princeze, vitezovi, konji, traktori i motori.
Ponekad pjevam, letim, rolam
al’ uvijek se ujutro probuditi moram.
Da, ja sam ta mala koja se rodila posljednja. Imala sam tu sreću da se rodim četvrta po redu, tri brata pa ja. Najbolje je kad se rodiš posljednji od sve djece, jer onda dobivaš sve slatkiše i igračke od onih velikih. A kad ti ne daju, mama i tata kažu; pusti ju ona je mala. Starija braća uvijek te brane, na ulici i parku, ne daju nikom da te takne. Oni su veliki i pričaju šatru, a ja slušam i igram se u blatu. Igramo žmire, trule kobile, lastiša, vije, ćorave babe, luka i strijele, a oni su uvijek tu kraj mene. Naravno ja volim svoju braću, ali Mario me od njih najviše živcirao i od svih uvijek baš on me iznervir’o jer bi uvijek nešto od mene skriv’o. Trenirali su karate, jiu-jitsu, taekwondo, streljaštvo i ostale sportove samo za velike dečke. A meni bi rekli; ti si mala, nije to za tebe. Onda ja od muke poludim pa se sva uzbudim. Nisam mala, ja sam ista k’o i vi, klipani. Pa bismo se onda ipak skupa svi zajedno igrali. Bili su tu još: Bato, Veco, Ljilja, Nikolina, Loza, Nevio, Milan, Pele, svi smo skupa igrali bele, nogometa, mlina, monopola, klikera i slija, a ja sam u tim igrama mudra lija bila.
Da, ja sam ta mala koja je uvijek sve zezala, koja je jabuke, kruške i trešnje krala.
Čak i onda kad bi me mama kući zvala.
Maleni dječak Andrija jako je želio psića. Danima je nagovarao roditelje da udome ili kupe nekog psića. Jednog dana vraćajući se iz škole, Andrija je ugledao oglas koji je visio na oglasnoj ploči. Pisalo je; prodajem štence. Brzo je zapisao broj telefona, odjurio kući i razbio svoju kasicu-prasicu u nadi da će imati dovoljno da kupi psića, zbrajao je novčiće koje je već dugo štedio. Ipak nije imao dovoljno, psić je koštao puno više od onoga što je on uštedio. Jako se rastužio, pomislio je; to je ipak premalo. Plakao je u sobi i naglas izgovorio: Nikad neću imati psića!
Mama je baš u tom trenutku prolazila kraj njegove sobe, čula je plač i ono što je Andrija izgovorio. Bilo joj je jako žao jer nije odmah shvatila koliko je njegova želja za psićem bila snažna.
Bojala se da je premalen da bi se brinuo o psiću. Odlučila je razgovarati s dječakovim ocem. Oboje su se složili da bi Andriji trebali pokloniti psića. Nije prošlo par dana, Andrija je slavio rođendan.
Mama i tata su ga pozvali u kuhinju i s veseljem pred njega stavili veliku kutiju na kojoj je bila plava mašna i čestitka. Maleni dječak uzeo je čestitku u ruke i počeo čitati: Dragi sine, sretan ti osmi rođendan. Ovo je tvoj novi prijatelj… vau-vau začulo se iz kutije. Andrija nije stigao ni pročitati čestitku. Radosno je poskočio i odmah otvorio kutiju iz koje je izvirila mala mekana loptica vlažne njuškice. To je bilo baš ono štene koje je vidio u oglasu.
Hvala vam mama i tata! Ovo je najljepši poklon koji sam ikad dobio.
Obećavam da ću se dobro brinuti o njemu.
Živjela je u dubini mora, ispod pijeska pokraj šume od bora.
Vesela je bila, u sebi biser je krila.
Svuda oko nje koralji, morske alge, barke i mornari.
Danima, noćima iznad nje udarali su vali.
Ponekad veliki, ponekad mali.
Čvrsta je bila, u dubini uvijek se krila.
Tko zna je li ikad otkrivena bila.
Mama je Niki ostavila poruku prije nego je pošla na posao.
Poruka glasi: Niko ručak je u pećnici, a kolač u frižideru. Lijepo se najedi, a zatim napiši zadaću pa uključi veš mašinu. Niko je došao iz škole, pročitao je poruku samo do djela gdje se spominju kolači. Oči su mu zasjajile, osmjeh se razvukao od uha do uha. Odmah je otvorio frižider, smazao kolač pa još jedan i naposljetku cijelu tacnu. Ručak naravno nije ni pipnuo, a ono o zadaći i veš mašini nije stigao ni pročitati.
Počeo je štucati i podrigivati, strašno ga je zabolio trbuh. Pomislio je; joooj, da sam bar poslušao mamu, pojeo ručak i onaj jedan kolač sad me ne bi ovako bolio trbuh.
Drugi puta ću bolje pročitati poruku i poslušati mamu.
Osice i bubice ne vole male curice.
Male curice vole samo lutkice,
princeze, balone i ostale fazone.
Ne vole ni muhice,
one vole bluzice i ostale stvari
za male curice
Ja sam sladak, ja sam fin
baš sam pravi mamin sin.
Volim priče, volim bajke,
a najviše volim mamine paprenjake.
Uvijek dobar, uvijek mio
nikad ništa nisam krio
takav sam oduvijek bio.
