Gepard (lat. Acinonyx jubatus) je mačka koja je najčešća još uglavnom u Africi. Pažnje vrijedna je naročito radi svoje superlativne brzine i niza svojih psolikih obilježja.
Osobine
Osnovna boja krzna geparda je žuta, a na trbuhu je u pravilu prilično svjetlija. Krzno je posuto s velikim brojem crnih pjega, koje su puno manje od leopardovih a i ne prave rozete. Lice je malo tamnije i bez pjega, ali ima dvije crne pruge koje idu od očiju do kuta ustiju.
Zbog pjega, podsjeća doduše na leoparda, ali se svojom građom tijela značajno razlikuje od svih drugih mačaka. Gepard ima ekstremno dugačke, tanke noge i vitko tijelo oblikovano kao tijelo hrta. Glava je mala i okrugla, a rep dugačak. Na šapama ima debele, ljuskaste jastučiće, a kandže može samo uvjetno uvući. Takva građa tijela omogućuje mu da u 3 sekunde dosegne brzinu od 110 km/h, puno više od bilo kojeg drugog sisavca, no tom brzinom može trčati samo oko 400 m, nakon čega se umara. To je najbrža kopnena životinja na svijetu.
Anatomija geparda je prilagođena takvoj sposobnosti. Nosnice su mu značajno proširene, tako da je ostalo malo mjesta za čeljust koja je u odnosu na druge mačke značajno manja, pa je time i to njegovo “oružje” relativno slabo. I srce, pluća kao i bronhije su mu proporcionalno jako povećani.
Dužina geparda od njuške do kraja trupa doseže 150 cm, rep mu je oko 70 cm, a u ramenima je visok oko 80 cm. Usprkos tom relativno velikom tijelu, težina mu je uglavnom najviše 60 kg.
Životni prostor
Nekada je gepardov životni prostor bio Afrika i Južna Azija, a u ledenom dobu je nastavao i Europu i sjevernu Ameriku. Danas ga se može sresti još skoro isključivo u Africi, i to južno od Sahare. U Aziji postoje još samo sićušni ostatci koji stoje na rubu izumiranja.
Gepardi su prave životinje savana. Daju prednost područjima s visokom travom koja pruža mogućnost prikradanja i s uzvišenjima koja koriste kao mjesto s kojeg imaju dobar pregled nad okolinom. Područja s puno stabala i grmlja nisu pogodna za geparde jer u takvom okolišu ne mogu u punoj mjeri iskoristiti svoju najveću prednost – veliku brzinu.
Način života
Socijalno ponašanje
Gepardi su životinje aktivne danju. Time uglavnom izbjegavaju susrete s lavovima i pjegavim hijenama koji su pretežno noćne životinje. Ako naiđu na geparda s lovinom, otmu ju, a i vrlo su velika opasnost i za mladunčad. Gepardi su druželjubiviji od većine dugih mačaka. Ženke žive uglavnom same s mladuncima, dok mužjaci lutaju u skupinama od dvije-tri životinje (najčešće braća iz istog legla). Vrlo rijetko se naiđe na veće skupine, ali nikada više od 15 životinja. Mužjaci i ženke se sreću samo u vrijeme parenja, i odmah nakon toga se razilaze. Područja obilježavaju urinom.
Razmnožavanje
U dobi od oko tri godine gepardi postaju spolno zreli. Razdoblje skotnosti traje oko 95 dana. U jednom leglu ima obično od jednog do tri mladunca. Ženka ih koti u nekom skrovištu u kojem ostaju oko osam tjedana. To je neophodno, jer gepardi nemaju načina da kao jače velike mačke (lavovi, leopardi) uspješno obrane podmladak od neprijatelja. Mladunci na vratu i leđima imaju dugu sivu dlaku koje vjerojatno služe za bolje stapanje s okolišem radi vizualne zaštite od neprijatelja. No usprkos tome, procjenjuje se da oko 95% geparda strada u dobi do godine dana, i to najčešće kao žrtve grabežljivaca. Ako prežive to kritično razdoblje, doživljavaju starost od oko petnaest godina.
Prehrana
Gepardi
Spektar gepardove lovine nije baš širok. U istočnoj Africi se hrani gotovo isključivo Tompsonovim i Grantovim gazelama te impalama. Ove antilope nisu teške i gepardi ih mogu savladati. Jedna zebra ili gnu je za njega nesavladiva. U teškim vremenima, gepard lovi i zečeve, kuniće pa čak i ptice.
Dok se druge mačke prikradaju lovini da bi ju iz zaklona iznenadili, gepard priđe do 50-100 m do lovine, da bi ju zatim kratkim gonjenjem sustigao i utrčavši joj između nogu srušio ju. Takav način lova više podsjeća na ponašanje pasa. Iako gepard može u punoj brzini trčati samo na kraće razdaljine, njegov lov u 70% pokušaja završava uspješno. Niti jedna druga zvijer koja lovi sama, nema tako visok postotak uspjeha. (Viši postotak od geparda imaju samo životinje koje love u čoporu. Kad obori lovinu, gepard joj stisne grlo i uguši ju, dok druge velike mačke ubijaju ugrizom u leđni ili vratni dio kralježnice. Gepard mora vrlo brzo jesti, jer ga druge zvijeri, kao hijene ili leopard,i otjeraju od plijena koji on, zbog svoje tjelesne građe koja je gracilna i lagana, nije u stanju obraniti.
Podvrste
Razlikuju se sedam podvrsta geparda, od kojih pet živi u Africi a dvije u Aziji. Od tih sedam, jedna je izmrla, a još dvije se moraju smatrati akutno ugroženim: zadnji ostatci A. j. hecki u Libiji i A. j. raddei, kojih još samo 50-tak živi na sjeveru Irana. U Iranu su vrlo strogo zaštićeni.
Neki znanstvenici smatraju da postoje samo dvije podvrste, ili čak, samo populacije, i to afrički i azijski gepard. Zadnjih godina je utvrđena vrlo bliska genetička srodnost među različitim populacijama geparda. Prema genetičkim i imunološkim istraživanjima je utvrđeno, da današnji gepardi vjerojatno svi potiču od jedne vrlo male skupine životinja koja je živjela prije oko 10.000 godina. Shodno tome, utvrđena je i vrlo visoka rata parenja između bliskih srodnika, koja je gotovo jednaka onoj kod laboratorijskih miševa, pa su vrlo neotporni na bolesti kao i na promjene okoliša. Uzimajući u obzir rasprostranjenost i broj živih geparda, općenito se smatra da njihova genetička uniformnost nije značajan problem za životinje.
Kraljevski gepard
Kao još jedna podvrsta geparda se dugo smatrao kraljevski gepard (A. j. rex), u čije se postojanje nije baš vjerovalo sve do 1975. Kod njega su se pjege spojile u uzdužne pruge. U međuvremenu je dokazano da nije riječ o podvrsti nego o jednoj rijetkoj mutaciji koja se nasljeđuje jednim recesivnim genom. U jednom se leglu mogu naći normalno pjegasti kao i kraljevski gepardi. Kraljevske geparde se može sresti u cijeloj Africi, iako su još uvijek velika rijetkost. Ali se čini, da su zadnjih desetljeća sve češći. Biolozi sa zanimanjem prate taj razvoj jer ukazuje na porast genetičkog diverziteta geparda.
Taksonomija
Pošto se gepard toliko razlikuje od drugih mačaka, tradicionalna sistematika je uobičajila smjestiti ga u vlastitu podporodicu Acinonychinae i ne ubrajati ga niti u velike mačke ni u male mačke. U njemu se gledalo jedan poseban razvoj mačke, koji je kod geparda konvergentnom evolucijom razvio osobine pasa.
Nova genetička istraživanja su došla do iznenađujuće spoznaje da gepard ipak nije tako daleko od drugih mačaka, i da su njegovi najbliži srodnici, s velikom sigurnošću, puma i jaguarundi. To su američke mačke, a i gepard vodi potijeklo iz razdoblja od prije četiri milijuna godina iz Sjeverne Amerike. U pleistocenu je uspio prijeći u Europu. Krajem zadnjeg ledenog doba je gotovo izumro, što se danas može vidjeti na temelju njegove genetičke uniformnosti (vidi genetičko usko grlo). Kako je u afričkim i azijskim stepama našao novu domovinu, uspio je preživjeti do naših dana.
Gepardi i ljudi
Još jako davno je čovjek naučio dresirati geparda i koristiti ga kao pratitelja u lovu. Otuda potječe njegovo ime koje se koristi kao sinonim “lovni leopard”. Gepard se na taj način koristio kako u Mezopotamiji tako i u Drevnom Egiptu još od vremena oko 3.000 godina prije Krista. U srednjevjekovnoj Europi je lov s gepardom bio luksuz koji se mogao sresti samo na kraljevskim dvorovima. Kako se ta mačka nije razmnožavala u zarobljeništvu, trebalo je loviti stalno nove primjerke. Osim toga, ubijana je i radi svog krzna. U sve manjim područjima koje im ljudi ostavljaju je konkurencija s jačim zvijerima tako velika, da je gepard sve rjeđi.
Lav (lat. Panthera leo) životinjska je vrsta iz porodice mačaka. Za razliku od drugih mačaka, lavovi žive u čoporima. Lako ga je prepoznati po grivi koju imaju mužjaci, a danas žive u Africi kao i u nekim područjima Azije.
Obilježja
Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.
Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.
Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.
Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izbiljede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.
Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.
Rasprostranjenost
Lav
Prvobitno je prostor na kojem su živjeli lavovi obuhvaćao, osim Afrike, južnu Europu kao i prednju Aziju i Indiju. U razdoblju ledenog doba su u srednjoj Europi kao i u Sjevernoj Americi živjele podvrste Panthera leo fossilis i Panthera leo spelaea (spiljski lav). Međutim, tu je nestao s povlačenjem leda. Najstariji i najveći lavovi su lovili Europom prije više od 500.000 godina u okolini Wiesbadena u Hessenu i pored Heidelberga u Baden-Württembergu. Ti su primjerci bili gotovo jednako veliki poput najvećih lavova u povijesti Zemlje koji su živjeli u Kaliforniji prije 12.000 godina s rekodrnom veličinom od maksimalnih 3,60 m (dužina tijela 2,40 m, dužina repa oko 1,20 m). U srednjoj Europi izumrli su prije više od 12.000 godina. Pred nešto više od 5000 godina bili su rasprostranjeni u cijeloj Europi, Aziji i sjevernoameričkom kontinentu.
Postoje brojni zapisi antičkih suvremenika (n.pr. Herodot i Aristotel), da su u njihovo vrijeme na Balkanu još živjeli lavovi i to u samoj Grčkoj. Pretpostavlja se, da su lavovi u Europi izumrli negde u 1. stoljeću naše ere zbog posljedica ljudskih aktivnosti.
Do prije stotinjak godina živjeli su i u zapadnoj Aziji.
Danas, prostor na kojem žive lavovi je uglavnom ograničen na područje južno od Sahare. Sjeverno od Sahare vrsta je izumrla negdje oko 1940-ih godina, a jednako tako je i azijska populacija lavova tijekom 20. stoljeća gotovo potpuno iskorijenjena. Održao se jedan mali ostatak vrste u Nacionalnom parku Gir u Gudžaratu u Indiji.
Ranije su lavovi živjeli u svim okolišima osim u šumama. Područja na kojima danas žive lavovi su vrlo smanjena. Okoliš koji lavovima najviše odgovara je savana. Međutim, oni žive i u sušnim šumama i u polupustinjama, dok ih u pustinjama i kišnim šumama uopće nema.
Način života
Socijalno ponašanje
Lavica u savani
Za razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je “njihovo” kao i količina potencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km². Njegove “granice” se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.
Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.
Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.
Ako takav “nomad” u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.
Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.
Razmnožavanje
Lavovi dosežu socijalnu zrelost s dvije do tri godine, a fiziološku sa 18 mjeseci. Da bi utvrdio da li je ženka spremna za parenje, mužjak lava koristi Jakobsonov organ. Tijekom tog procesa, mužjak zadigne gornju usnu, lagano otvori usta i intenzivno udiše zrak kako bi što bolje mogao odrediti osobine mirisa ženke.
Parenje
Lavlja mladunčad
I ako ima položaj na vrhu ljestvice čopora, mužjak se može pariti sa ženkom samo uz njen pristanak. Ona svoju spremnost pokazuje na način, da legne trbuhom na zemlju i savije rep u stranu. Za vrijeme kopulacije mužjak zubima drži ženku za šiju. Zbog tog ugriza u šiju ženka je instinktivno potpuno mirna. Ako ženka pristaje na kopulaciju, oni se pare svakih oko 20 minuta, a kopulacija traje tridesetak sekundi. Nakon oko pet dana, prestaje spremnost ženke za parenje. Prema spremnosti ženke na parenje, promatrač može procijeniti mužjakov položaj u čoporu i pretpostaviti vjerojatnoću da ga uskoro smijeni drugi mužjak na mjestu vođe.
Nakon razdoblja skotnosti od oko četiri mjeseca, lavica se sklanja iz čopora i na skrivenom mjestu koti do četiri slijepa mladunca, teške oko 1,5 kg i velike oko 50 cm. Mladunci ostaju u skrovištu šest do osam tjedana i za to vrijeme samo majka brine o njima. Ako je skrovište postrani od lovišta čopora, ženka lovi sama. Pri tome se može dogoditi, da mladunci i do 48 sati ostanu sami u skrovištu. U tom su razdoblju mladunci vrlo ugroženi, posebno od hijena, ali i drugih grabežljivaca. Po isteku najviše osam tjedana, majka odvodi mladunce do čopora, i vrlo rijetko pri tome može biti problema s prihvaćanjem mladunaca od strane čopora.
Od trenutka dolaska u čopor, mladunci više ne sišu samo svoju majku, sve lavice koje trenutno doje dozvoljavaju svim mladuncima u čoporu sisanje. S oko šest mjeseci mladunčad se odvikava od sisanja, ali ostaje uz majku još oko dvije godine.
Očekivani životni vijek lavova je od četrnaest do dvadeset godina. Ali u pravilu samo ženke doživljavaju tu starost. Mužjaci puno ranije bivaju protjerani sa svog položaja vođe čopora od mlađih mužjaka, ne nalaze novi čopor i često uginu od gladi. Vrlo često u prirodi ne žive duže od sedam godina. Međutim u zoološkim vrtovima su zabilježeni slučajevi da su mužjaci doživjeli i 34 godine.
Prehrana
Azijski lav u Bristolskom zoološkom vrtu
Žrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.
Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.
Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.
Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.
Lavovi i čovjek
Lavovi spadaju u najpoznatije životinje i ubraja ih se u “pet velikih”, pet vrsta velikih životinja koje su posebno cijenjene kod lovaca.
Ugroženost
Kao i sve ostale velike životinje Afrike, najveća ugroza za lavove proizlazi od ljudi i njihovog lova. Međutim, zadnjih je godina smanjen lov na njih u gotovo svim područjima gdje žive.
Sljedeći problem su bolesti, posebno u južnoafričkom Krügerovom nacionalnom parku. Nakon što je u njemu 1995 utvrđeno prvo uginuće jednog lava izazvano tuberkulozom u parku su poduzeli vrlo detaljna istraživanja. Utvrdili su da je u južnom dijelu parka više od 90% zivotinja inficirano tim smrtonosnim bakterijama. Infekcija je potekla od kafarskih bivolaa koje love lavovi, a oni su se zarazili u kontaktu s domaćim govedima koja su bolest unijela u park. Oko 70 % bivola boluje od tuberkuloze pluća, a kod lavova se bolest manifestira prije svega u probavnom traktu. Životinje slabe, ekstremno omršave i ugibaju u roku od nekoliko godina. Osim tuberkuloze, oko 60 do 70 posto lavova je inficirano jednim virusom koji jako podsjeća na ljudski HIV virus, a ima jednako tako za posljedicu oštećenje imunološkog sustava životinje, što dodatno otvara put tuberkulozi. Protiv ni jedne od ovih bolesti ne postoji cjepivo.
Lavovi u religiji i mitologiji
Još su ljudi u mlađem paleolitičkom dobu prije više od 30.000 godina. Među upečatljive primjerke umjetnosti iz tog doba spada jedna gotovo 30 cm visoka figurica žene s lavljom glavom izrađena od mamutove bjelokosti koja je nađena u jednoj špili u Baden-Würtembergu. Možda je predstavljala određeno božanstvo.
Lav je u mnogim kulturama zauzeo položaj “kralja životinja”. Smatra se, da je takav položaj dobio temeljem jedne ranokršćanske knjige o životinjskoj simbolici i odigrao veliku ulogu na zapadnjačku kulturu.Očita je fascinacija koju lav ima na ljude ako se pogledaju grbovi na kojima se pojavljuje. Tako se lav nalazi, primjerice, na grbovima Hessena, Züricha, Akvitanije, Crne Gore, kao i mnogim drugim. Europljani su ga poznavali jer je nekada živio uz obale Sredozemlja. U jednoj Ezopovoj basni pobjegli rob sreće lava koji je imao trn u šapi. Rob se sažalio na lava, i izvadio mu trn. Kad su ga kasnije uhvatili i za kaznu odredili da ga bace lavovima za hranu. Lav ga je prepoznao i odbio ga je pojesti.
U nizu antičkih kultura lav igra veliku ulogu. U Egiptu su faraone prikazivali kao sfinge, kao lavove s ljudskom glavom. Najpoznatiji takav prikaz je Velika sfinga u Gizi.
Na rastafarijanskoj zastavi se često može vidjeti i prikaz lava. On simbolizira kraljevsko podrijetlo Haile Selassiea, snagu crnog naroda, hrabrost, no također se može uzeti i kao metafora za krvoločnost, simbol predatora nad plijenom, dominaciju.
Na sjevernom nebu postoje čak dva zviježđa s nazivom: Lav i Mali lav. Dokaz da lav i danas uživa glas moćne i snažne životinje je da su afganistanskog ratnog vođu Ahmad Šah Masuda njegovi pristaše zvali “Lav iz Pandžira”.
Lavovi-ljudožderi
Bitno veći broj ljudi u Africi strada od vodenkonja nego od lavova. I leopardi su na glasu da su ljudima opasniji od lavova. Međutim, postoje slučajevi da su lavovi ciljano lovili ljude. Najpoznatiji takav slučaj odigravao se 1898. kod gradnje mosta preko rijeke Tsavo u današnjoj Keniji. Tijekom više mjeseci dva lava su ubila i djelomično i pojela 135 indijskih i afričkih radnika na mostu. Šefu gradilišta je trebalo 9 mjeseci da im uđe u trag i ubije ih. Bila su to dva vrlo krupna, zdrava mužjaka bez grive. Danas su izloženi u Field Museumu u Čikagu. Po ovom su događaju snimljena dva holivudska filma, prvi 1952. i drugi 1996. pod imenom The Ghost and the Darrkness (Duh i tama).
Podvrste
Azijski lav
Podrobniji članak o temi: Azijski lav
Azijski lav (Panthera leo persica) je jako sličan afričkom lavu. Novija molekularnobiološka istraživanja su pokazala, da su se od afričkih odvojili prije oko 50.000 do 100.000 godina.
Imaju manje izraženu grivu i uzdužni nabor kože na trbuhu. Osim toga, imaju dužu dlaku na “laktovima”, a općenito su nešto manji od afričkih rođaka. Mužjaci teže od 160 do 190 kila, a ženke 110 do 120 kila. Nekada su bili rasprostranjeni sve do jugoistočne Europe, srednjeg i bliskog istoka. I čopori su prosječno manji nego afrički. Lovina su im uglavnom aksis jelen, sambar jelen, divlja svinja indijska gazela i četveroroga antilopa. Činilo se da je azijski lav osuđen na izumiranje, bilo je preostalo još samo 20 primjeraka, no zaštićeni od 1975. u indijskom nacionalnom parku Gir je populacija ipak narasla na oko 300 životinja.
Druge podvrste
Od trinaest opisanih podvrsta, dvije su izumrle. To su berberski lav (Panthera leo leo) koji je živio u sjevernoj Africi i do 1922. se uspio održati u Atlasu, i kapski lav koji je živio u južnoj Africi.
Značenja
- kršćanstvo – simbolom je evanđelista Marka.[1] Isus se u Bibliji naziva – “lav iz plemena Judina”.
Zanimljivosti
Lavovi su toliko jaki da jedna odrasla jedinka može odvući cijelu zebru, koju bi jedva podigla desetorica ljudi. Lavičina skotnost traje 108 dana, a ženska se pari svake tri godine. Od 1946. do 1947. lavovi ljudožderi usmrtili su 500 ljudi blizu Jubine u Tanganjiki. Kad lav jede neku životinju, počinje od repa. Najveći broj lavova ikada viđenih u jednom čoporu iznosio je 33, prema ravnatelju Kraljevskoga nacionalnog parka u Keniji Mervyenu H. Cowiju. Godine 1953. u Keniji čopor od devetero lavova ubio je tri gnua nedaleko od piste Istočnoafričke zračne luke na zapadnom pristaništu Nairobija. Lavova rika može se čuti na daljinu od 10 do 12 km.[2]
Tigar (Panthera tigris) je najveća vrsta mačaka na svijetu. Živi u azijskim džunglama, u jugoistočnom Sibiru i jugoistočnoj Aziji.
Osobine
Poznato je devet podvrsta ove vrste (od kojih je jedna pouzdano, a dvije su vjerojatno istrijebljene) koje su međusobno vrlo slične, ali se značajno razlikuju veličinom i težinom. Najmanja podvrsta živi u Indoneziji. Dug je 140 cm, a rep mu je još oko 60 cm. Mužjaci teže 120 kg, a ženke oko 90 kg. Sibirski tigar je bitno veći. Dužina tijela može biti čak i 3 metra. Rep je dug 90 cm, a može doseći težinu preko 350 kg (ženka 300 kg). Time je sibirski tigar, nakon medvjeda najveći kopneni grabežljivac.
Rasprostranjenost
Tigar živi od Indije na istoku do Kine i Jugoistočne Azije, a prema sjeveru do Amura i dalje do istočnog Sibira. Od otoka u Jugoistočnoj Aziji danas živi još samo na Sumatri, dok je na drugim velikim indonezijskim otocima istrijebljen.
Nekada je živio i zapadno od Indije, preko prednje Azije do Turske, no ta podvrsta kaspijski tigar (Panthera tigris virgata) je najvjerojatnije istrijebljena još od 1970-ih godina.
Tigrovi su prije svega šumske životinje, jer im je za lov prikradanjem potreban šumski podrast.
Podvrste
- Sibirski tigar, Amurski ili Mandžurski tigar (P. t. altaica) je daleko najveća podvrsta, i nekada je živio na području istočnog Sibira, Mandžurije i Koreje. Zbog masovnog lova, broj im je na graničnim kinesko-ruskim i kinesko-korejskim područjima bio samo oko 150 jedinki. U međuvremenu se, zahvaljujući mjerama zaštite, broj ponovo popeo na oko 500 jedinki, no još ga se smatra vrlo ugroženim.
Tigrova čeljust
- Južnokineski tigar (P. t. amoyensis) je podvrsta koja je nekada živjela na cijelom području Kine, dok danas u prirodi živi još samo oko 40 jedinki u planinskom području Guandonga. Vrlo je vjerojatno, da je to sljedeća podvrsta osuđena na izumiranje; kad bi mjere zaštite i uspjele, upitno je je li tako malena populacija još sposobna da se obnovi (vidi genetičko usko grlo). Tek se kasno počelo s programom uzgoja u zoološkim vrtovima, tako da se teško može računati sa uspjehom, jer i životinje za uzgoj potječu iz iste, genetički vrlo ograničene populacije.
- Balijski tigar (P. t. balica)† je živio endemski na otoku Baliju i intenzivnim lovom kao i uništavanjem staništa istrijebljen je još 1940-ih godina prošlog stoljeća.
- Indokineski tigar (P. t. corbetti) nastanjuje kopnene dijelove Jugoistočne Azije; postoji još oko 1.500 jedinki koje su gotovo sve u Kambodži i Laosu. U drugim državama ovog područja su već istrijebljenji ili su neposredno pred istrijebljenjem.
- Malajski tigar (P. t. jacksoni) je ranije smatran indokineskim tigrom. Tek 2004. je genetičkom analizom utvrđeno, da je riječ o zasebnoj podvrsti. Živi na području malajskog poluotoka i pred izumiranjem je.
- Sumatranski tigar (P. t. sumatrae) je jedina otočna podvrsta koja je do danas preživjela. U brdskim područjima Sumatre živi još oko 500 jedinki. To je od svih živućih podvsta rastom najmanja.
- Javanski tigar (P. t. sondaica) † je živio na Javi, najgušće naseljenom otoku Indonezije. Jedna jedinka je zadnji put viđena 1979. i od tada se ta podvrsta smatra izumrlom.
- Bengalski tigar (P. t. tigris) je najbrojnija podvrsta tigra, i druga po veličini poslije sibirskog.
- P. t. virgata †
Sedam svjetskih čuda je sedam veličanstvenih čovjekovih dostignuća u arhitekturi i građevinarstvu.
Životinje su živa bića koja svoju energiju ne dobivaju fotosintezom, nego se hrane drugim životinjskim ili biljnim organizmima, a za disanje trebaju kisik. Izdišu ugljikov dioksid koji je potreban biljkama da bi proizvele kisik. Većina životinja je pokretna i ima osjetila. Kao i čovjek, mogu biti muškog ili ženskog spola. Sve životinje se kreću. Kreću se da bi mogle naći hranjive tvari, jedinku suprotnog spola za razmnožavanje i da bi mogle pobjeći od neprijatelja. Gotovo sve životinje imaju neki oblik spolnog razmnožavanja. Pojedine stanice i organi specijalizirani su za razmnožavanje. Mnoge životinje također imaju sposobnost nespolnog razmnožavanja. To se može dogoditi putem partenogeneze, kojom su plodna jaja proizvedena bez parenja.
Podjela i procjena broja životinjskih vrsta
- Sisavci : 5.501 vrsta otkrivena; procjena: 5.600 vrsta
- Ptice: 10.064 vrsta; procjena: 10.500 vrsta
- Gmazovi: 9.547 vrsta; procjena: 12.000 vrsta
- Vodozemci: 6.771 vrsta; procjena: 15.000 vrsta
- Ribe: 32.400 vrsta; procjena: 45.000 vrsta
- Rakovi 47.000 vrsta; Procjena 150.000 vrsta
- Mekušci: 85.000 vrsta: procjena: 2.000.000 vrsta
- Paučnjaci (Arachnida): 102.248 vrsta; procjena: 600.000 vrsta
- Kukci (Insecta) 1.000.000 vrsta; procjena 5.000.000 vrsta
Bijaše to jednom kad je zima upolovila, snježne pahuljice osipale s neba meke kao najljepše perje, a uz prozor, uokviren crnom ebanovinom, sjedila kraljica sa svojim šivenjem. I dok je tako šila, otvorila je načas prozor da pogleda kako vani snježi, pa se u nepažnji iglom u prst ubola. Tri kapi krvi kapnuše na snijeg na prozorskom podboju, a kraljica, kad ih vidje gdje se onako lijepo rumene na snježnoj bjelini, reče u sebi: »Eh, da mi je imati kćerkicu bijelu kao snijeg, obraza rumenih kao ruža, a kose crne kao što je ovaj prozorski okvir od ebanovine, baš bih sretna bila! « Ubrzo zatim rodi joj se kćerkica, a kako bijaše bijela kao snijeg, obraza rumenih kao ruža i kose crne poput ebanovine,nazvaše je Snjeguljicom.
Ali gle nesreće: kako se djevojčica rodi, umrla je majka, kraljica.Kralj one zemlje nakon godinu dana oženi se drugom ženom, i ta onda postade kraljica. Bila je to žena veoma lijepa, ali ohola i nadmena: nije mogla ni zamisliti a kamoli podnijeti da je itko ljepotom natkrili. Imala je čudesno ogledalo, odgovaralo ono na svako pitanje koje mu upraviš.
I kad bi stala preda nj, pitala ga kraljica ogledajući se u njemu: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica?
A na to joj ogledalo odgovaralo: Izmeđ mnogih ljepotica najveća si krasotica. I bila je kraljica nadasve zadovoljna dok je to slušala, ta znala je ona da ogledalo istinu govori.
Snjeguljica pak rasla i stasala, i bivala sve ljepša, iz dana u dan. Kad je navršila sedam godina, prometnula se u ljepotu što je sjala kao vedar dan na nebu, bila ona ljepša i od same kraljice, svoje maćehe. I kad je kraljica opet upitala ogledalo: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica?
Ono joj odgovori: Kraljica si, krasotica, al je ljepša Snjeguljica. Prepala se kraljica kad je to čula: sva je požutjela od muke i pozelenjela od zavisti.
Od tog časa bijes u njoj previrao, pa kad bi samo vidjela Snjeguljicu, utroba se u noj prevrtala: toliko je mrzila djevojčicu.
Nadutost, zavist i povrijeđena taština neprestano rasla u njezinu srcu i naposljetku ju toliko presvojila te nije od nje ni danju ni noću imala mira ni počinka. Na kraju, ne mogavši više izdržati, zovnu jednoga izmeđ u svojih lovaca te mu reče: — Vodi tu malu u šumu, da je moje oči više ne vide! Ubij je ondje i donesi mi u dokaz njezinu jetru i pluća!
Lovac posluša te odvede djevojčicu u šumu. Ali kad je onamo došao i potegao lovački nož da izvrši okrutnu zapovijed i da Snjeguljici probode nedužno srce, djevojčica briznu u plač i zajada, moleći lovca: — Ah, smiluj mi se, dragi lovče, i poštedi mi život!
Obećavam da ću ostati u šumi, u divljini, i nikad se neću vratiti na dvore. Bila je tako lijepa u svome jadu, te se lovcu sažalila onako uplakana. — Neka ti bude: bježi onda, jadno dijete! — smilova se on. A u sebi nadoveza: »Ta ionako će te ubrzo razderati šumske zvijeri.«Ipak se osjećao kao da mu je velik teret pao sa srca što djevojčicu nije morao ubiti. Kako je baš dotrčala mlada divlja svinja, a on imao kraljici donijeti dokaz, zakla dolutalog veprića, izvadi mu jetru i pluća, i to onda odnese na dvore i dade kraljici. Ona naredi kuhar uda ih skuha u soli, i zla žena potom sve pojede, uvjerena da se tako riješila Snjeguljice. Kad je djevojčica ostala u golemoj šumi, sama i napuštena, stijesni joj se oko srca. Zapala je u strah, plašio ju svaki šušanj, i samo je gledala u lišće na drveću, ne znajući što bi. Udari jadna utrk: trčala je po oštrom kamenju i po trnju, a šumske zvijeri gledale je kako bježi i skakale oko nje, ali joj ništa ne učiniše. Bježala je tako sve dok su je noge nosile, a već se i večer bližila. Onda ugleda kućicu, malu majušnu, te uđe da ondje počine.
U kućici bilo sve maleno, ali tako ubavo i čisto, milina ti pogledati. Na sredini stajao stol pokriven bijelim stolnjakom, na stolu sedam tanjurića i sedam vrčića, uza svaki tanjurić položenamala žlica, viljuška i nož. Uza zid poredano sedam posteljica, sve jedna do druge, a na njima plahte bijele bjelcate.
Kako bijaše gladna i žedna, Snjeguljica uze iz svakog tanjurića i pojede malko variva i kruha, te iz svakog vrčića gutnu malen gutljaj vina: nije htjela da sve uzme iz jednoga i da ga tako isprazni. Potom, umorna, htjede leći na koju od onih posteljica, ali ne nađe prikladne za se: ova preuska, ona prekratka; istom sedma bijaše joj kako valja, te u nju leže, izmoli molitvu i brzo u san utonu. Kad se sasvim umračalo, dođoše gospodari one kućice — bijahu to patuljci, njih sedmorica, što su u planini rude tražili ikopali.
Upališe oni svojih sedam malih svjetiljaka, pa kako rasvijetliše unutrašnjost svoje kućice, odmah opaziše da je netko unjoj bio i naokolo švrljao, jer nisu našli onaj red kakav su na odlasku ostavili. — Tko je sjedio na mome stočiću? — reče prvi. — Tko je jeo iz moga tanjurića? — upita drugi. — Tk o je lomio od moga kruha? — javi se treći. — Tko je uzimao od moga variva? — oglasi se četvrti. — Tko je nabadao mojom viljuškom? — u čudu će peti. — Tko je rezao mojim nožem? — ljutnu se šesti. — Tko je pio iz mog vrča? — na kraju će sedmi.
Obazre se nato prvi oko sebe, pa kad vidje da mu je postelja uleknuta i plahta na njoj zgužvana, uzviknu: — Tko se valjao po mojoj postelji?I ostali na to pogledaše na onu stranu, priđoše posteljama te će onda svi u jedan glas: — I u mojoj je postelji netko ležao.
Uzvikali se patuljci, a sedmi, kad u svojoj postelji vidje Snjeguljicu kako spava, zovnu ostale. Pritrčaše oni te se snebiše od čuda. Prinesoše svoje svjetiljčice i zajedno osvijetliše
Snjeguljicu. — Bože mili, što li je lijepo ovo dijete! — uskliknuše složno .Toliko se zadiviše i toliko ganuše da je nisu htjeli probuditi nego je ostaviše da spava.
Sedmi je patuljak spavao kod svojih drugova, naizmjence, kod svakog pomalo, i tako im minu noć. Kad je objutrilo, Snjeguljica se probudi: kad je vidjela sedam patuljaka, protrnula je od straha. Ali joj oni ljubazno zaželješe dobro jutro te je upitaše kako se zove. — Zovem se Snjeguljica — odgovori ona. — A kako si došla u našu kuću? — pitali je patuljci dalje. Nato im ona pripovjedi kako ju je maćeha htjela ubiti, kako ju je predala lovcu, da je u šumi smakne, a on joj život poštedio, i kako je onda cijeli dan bježala dok naposljetku nije naišla na kućicu.
— Bi li htjela ostati kod nas da nam kuću držiš, da nam kuhaš, postelje rediš, da nam pereš, šiješ i pleteš, da u svemu održavaš red i čistoću? — predložiše joj patuljci.
— Ništa ti kod nas nebi nedostajalo. — Bih, bih, vrlo rado — prihvati Snjeguljica. — Dobro je, lijepo će ti kod nas biti — pritvrdiše patuljci. I ostade Snjeguljica kod njih.
Lijepo im je kuću držala, sve radila i redila. Izjutra patuljci odlazili u brda da traže i kopaju rude izlato, a vraćali se uvečer i nalazili večeru priređenu.
Danju je djevojčica ostajala sama, pa su je patuljci opominjali neka bude smotrena i neka se dobro u pamet uzme: — Čuvaj se maćehe, brzo će ona doznati da si ovdje, međunama. Ne puštaj nikoga unutra. Kraljica pak, uvjerena da je pojela Snjeguljičinu jetru i pluća,mišljaše da je opet prva po ljepoti i da joj nema ravne u svoj kraljevini. Htjede da joj to ogledalo kaže i potvrdi, pa stoga stade preda nj te ga upita: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica?
Ogledalo joj na to odgovori: Kraljica si, krasotica al je ljepša Snjeguljica preko sedam brežuljaka, pokraj sedam patuljaka. Prestravi se kraljica, jer je znala da ogledalo istinu kazuje.
Odmah je razabrala da ju je lovac obmanuo i da je Snjeguljica i dalje na životu. Uze ona premišljati i smišljati kako bi Snjeguljicu otpremila sa svijeta:
jer dok ne bude uvjerena da je najljepša u kraljevini, neće od zavisti imati mira ni počinka. Naposljetku smisli varku: premaza lice te se preodjenu u staru trgovkinju — pokućarku. Nitko je takvu ne bi prepoznao. Tako prerušena krenu preko sedam brežuljaka da nađe kuću sedam patuljaka. Kad dođe do kuće, pokuca na vrata i viknu : — Evo lijepe robe na prodaju!
Pogledajte, pogledajte!Snjeguljica pomoli glavu na prozor i pozdravi uljudno: — Dobar dan, draga ženo. A što to prodajete? — Evo, svašta lijepo, dobre robe — odgovori lažna pokućarka.
— Imam pojasa i vrpca u svim bojama. I nato odmah izvuče pleten pojas od šarene svile. »Tu čestitu ženu mogu pustiti u kuću«, pomisli Snjeguljica, pa odsunu vrata i kupi lijepi svileni pojas. — Baš ti pristaje, dijete moje — lukavo će stara. — Čekaj, jaću ti pojas namjestiti. Snjeguljica, ništa ne posumnjavši, stade pred nju i pusti da je ona opaše novim pojasom. Ali je stara brže -bolje uze pritezati i toliko je stegla da je Snjeguljica ostala bez daha i pala na tlo kao mrtva. — Bila si dosad najljepša, ali više nećeš! — promrsi stara i odbrza odande. Uvečer se sedam patuljaka vrati kući. Kakva li nemila iznenađenja kad ugledaše svoju dragu Snjeguljicu gdje na tlu leži kao mrtva! Ne miče se, jadna, nema na njoj znaka života. Podigoše je i vidješe da je prejako stegnuta. Odmah prerezaše pojas, a ona poče disati, i život se polako u nju vrati. Kad su od nje čuli što se dogodilo, lijepo je upozoriše:
— Ono ti nije bio nitko drugi doli tvoja opaka maćeha. Dobro pazi: dok nas nema, nikoga ne puštaj unutra! Kad je zla kraljica došla na dvore, požuri se pred ogledalo te ga upita:
Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica? A na to joj ogledalo odgovori: Kraljica si, krasotica, al je ljepša Snjeguljica preko sedam brežuljaka, pokraj sedam patuljaka. Čuvši to, opaka kraljica uskipje od bijesa, jer je razabrala da je Snjeguljica oživjela. »Već ću ja štogod smisliti da je dokrajčim jednom zauvijek«, reče u sebi. I kako bijaše iskusna u vještičjim umijećima, napravi češalj s otrovom. Premaza se zatim i preodjenu, preobrazi se u drugu staricu i takva krenu preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka. Kad stiže, pokuca na vrata i viknu: — Lijepe robe, dobre robe na prodaju! Snjeguljica pomoli glavu kroz prozor i reče:
— Idite dalje, ne smijem nikoga pustiti unutra. — Ako ne smiješ nikoga pustiti, možeš barem robu pogledati — uporno će stara, te izvadi i pokaza otrovni češalj.
Svidio se češalj djevojci, te ona, zaluđena, naposlije otvori vrata. Pošto se pogodiše o kupnji, lukavo će stara: — Hajde da te lijepo počešljam. Snjeguljica nije ništa posumnjala: dopusti staroj da je počešlja.Ali tek što je češalj prošao kroz kosu, ispusti svoj otrov, a djevojka,obeznanjena, pade na tlo.
— Eto ti, gade! — promrmlja opaka žena. — Ode ti ljepota,gotovo je s tobom. I u tim riječima pobrza odande. No, eto sreće u nesreći: kad se već primicala večer, patuljci se uskoro vratiše kući. Kad ugledaše Snjeguljicu kako na tlu leži kao mrtva, odmah pomisliše na maćehu — ta njezini su prsti tu posrijedi. Potražiše i nađoše otrovni češalj, a kako ga izvadiše iz kose, onog se trena Snjeguljica osvijesti, te im onda pripovjedi što je i kako je bilo. Patuljci je opet opomenuše da bude smotrena. — Pamet u glavu, i ne otvaraj nikome! I ni od koga ništa ne uzimaj! Kad se kraljica vratila na dvore, odmah se požuri da pita ogledalo:
Ogledalce kaži meni. ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica, koja li je krasotica? A ogledalo joj odgovori: Kraljica si, krasotica, al je ljepša Snjeguljica preko sedam brežuljaka, pokraj sedam patuljaka. Čuvši što ogledalo kazuje, kraljica se ražesti — sva se tresla od golemog bijesa.»Snjeguljica mora umrijet, sve ako me i života stajalo! « — zaprijeti opaka žena.
I to rekavši, ode u tajnu sobicu u koju nitko nije ulazio niti je mogao ući, te ondje načini jabuku da bijaše kao prava, ali veoma otrovna. Izvana jabuka bila lijepa, žuta i crvena — svakomu bi za njom zazubice rasle, ali tko bi u nju samo zagrizao, odmah bi mrtav pao na tlo. Pošto je privela kraju svoju zlu rabotu i dovršila sve oko jabuke, zla kraljica premaza lice, odjenu se kao stara seljakinja te uze put pod noge — preko sedam brežuljaka, kući sedam patuljaka. Kad je stigla i na vrata pokucala, Snjeguljica pomoli glavu na prozor te joj reče: — Ne smijem nikoga u kuću pustiti, zabranili mi patuljci. — Baš šteta — dočeka lažna seljakinja. — A htjela bih se riješiti ovih jabuka: evo ti jedne, poklanjam ti je. — Hvala neću — otkloni Snjeguljica — ne smijem ništa uzeti . — Možda se bojiš da je otrovna — lukavo će stara. — Evo ću je prepoloviti: pola tebi, pola meni. I prepolovi jabuku te crvenu polu pruži Snjeguljici, a zelenu sama zagrize. Jabuku je, naime, tako vješto načinila da je samo crvena pola bila otrovna. Snjeguljici oči išle za lijepom jabukom, pa kad je vi djela kako stara slasno zagriza i žvače, ne mogaše odoljeti: pruži ona ruku te uze crvenu polovicu. Ali tek što je odgrizla zalogaj, sruši se — pade mrtva na tlo.
Opaka kraljica ošinu je strašnim pogledom i zlobno se naceri. — Eto ti, dobila si svoje, ljepotice bijela kao snijeg, rumena kao ruža i crnokosa kao ebanovina! Ovaj put neće ti patuljci pomoći,ne mogu te u život dozvati! Tek što se vratila na dvore, odmah pohitje ogledalu da ga pita: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica,koja li je krasotica? A sada joj ogledalo napokon odgovori: Izmeđ mnogih ljepotica najveća si krasotica. Opako joj i zavisti puno srce najposlije se smirilo — koliko se već zavidno srce može smiriti. Kad su patuljci te večeri došli kući, nađoše Snjeguljicu opruženu na tlu: leži ukočena, ne diše i ne daje nikakva znakaživota. Podigoše je i pregledaše ne bi li našli štogod otrovno;raskopčaše joj oplećak, počešljaše kosu, umiše je vodom i vinom, ali sve uzalud: mrtva pa mrtva. Položiše je potom na odar, posjedaše sva sedmorica oko nje te je uzeše oplakivati: tri su je dana tako oplakivali. Dođe onda vrijeme da je pokopaju, ali ona bijaše tako svježa, tako lijepih i rumenih obraza kao da je još živa, te oni rekoše:
— Ne možemo takvu ljupkost i ljepot u u crnu zemlju zakopati. Zaključiše tako pa načiniše proziran lijes od stakla da Snjeguljicu mogu vidjeti sa svih strana, položiše je u lijes napisaše na njemu zlatnim slovima: Snjeguljica, kraljevska kći. Odnesoše onda lijes na brijeg, na visoku hrid, i jedan je izmeđunjih uvijek ostajao kraj lijesa da ga čuva. I šumske ptice dolijetale i oplakivale Snjeguljicu, najprije sova, pa gavran i napokon golubica. Mnogo je vremena Snjeguljica tako proležala u lijesu i nijevenula, činilo se da je samo usnula: ostala joj sva ljepota, bijaše i dalje bijela kao snijeg, rumena kao ruža, crnokosa kao ebanovina. Jednog dana naiđe onuda neki kraljević i htjede da prenoći kod patuljaka. Vidje na brijegu stakleni lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu i pročita natpis ispisan zlatnim slovima. Reče on tada patuljcima: — Dajte mi taj lijes, možete za nj tražiti što god hoćete.
— Ne damo ga ni za sve zlato na svijetu — odgovoriše mu patuljci. — Onda mi ga poklonite — opet će kraljević — jer mi se činida ne bih više mogao živjeti a da ne gledam Snjeguljicu. Voljet ću je i poštivati kao najviše i najdraže što imam na svijetu. Videći gdje je kraljeviću Snjeguljica zaista omiljela, patuljci sesmilovaše i dadoše mu lijes. Kraljević naloži svojim slugama da uzmu lijes i da ga ponesu na ramenima. Oni tako učiniše, ali se spotakoše o grm: lijes se potrese, a Snjeguljici ispade otrovni zalogaj što joj bijaše u grlu zapeo — i ona polako otvori oči i podiže pokrov. — Gdje sam? Kamo me nosite? — upita, pošto je oživjela.
— Umiri se, kraj mene si — odgovori joj kraljević, obradovan. — Vodimo te na očeve mi dvore, da mi budeš ženom, jer te volim iznad svega na svijetu.
— Pristajem — reče Snjeguljica — ali da mi dopustiš da ponekad vidim svoje drage patuljke. On joj to rado obeća, i Snjeguljica krenu s njime na njegove dvore. Svadba im bijaše sjajna i raskošna. Pozvali su na nju i Snjeguljičinu opaku maćehu. Kad se maćeha odjenula u prekrasno ruho, obrati se svome ogledalu te upita: Ogledalce, kaži meni: ponajljepša u svoj zemlji, izmeđ mnogih ljepotica,koja li je krasotica? A na toj joj ogledalo odgovori: Kraljica si, krasivica, al je veća ljepotica, kraljica što sada posta, tebe zove kao gosta. Čuvši što ogledalo kazuje, zla kraljica zapade u takav bijes da naprosto nije znala što bi. Samo je kletve protiskivala. Najprije pomisli da i neide na svadbu, ali prevlada u njoj radoznalost, htjede ona vidjeti mladu kraljicu, i zato ode na slavlje. Tek što je stupila na one dvore, prepozna Snjeguljicu te se zaprepasti: riječ joj u grlu zape, ostade on a kao skamenjena. Naposljetku se pribra i htjede pobjeći, ali je dohvatiše: kliještima donesoše užarene željezne papuče, staviše ih pred nju, a ona ih morade nazuti i u njima plesati, i tako je plesala sve dok nije mrtva na zemlju pala
Bio jednom siromašan drvosječa što je sa svoje dvoje djece i sasvojom drugom ženom, njihovom maćehom, živio u kućerku kraj velike šume.
To dvoje djece bili dječak i djevojčica: on se zvao Ivica, ona Marica. Drvosječa slabo zarađivao, pa su živjeli bijedno, a kad je na zemlju navalila skupoća, više nije mogao ni svagdanjeg kruha priskrbiti. Kad je jedne večeri premišljao o nevolji i prevrtao se u postelji,duboko uzdahnu i reče svojoj ženi:
— Što će biti od nas, čime ćemo jadnu djecu prehraniti kad već ni za sebe ništa nemamo? — Znaš li što ćemo, čovječe? — preuze žena.
— Sutra ćemorano djecu odvesti u šumu gdje je najgušća; naložit ćemo im ondje vatru, dati im po krišku kruha, a mi ćemo se vratiti na svoj posao. Djeca će u šumi ostati sama, neće pogoditi put kući, i tako ćemo ih se riješiti. — Ne, ženo, tako ja ne mogu — dočeka muž.
— Kako da svoju djecu ostavim samu u šumi? Mogu naići šumske zvijeri pa ih razderati. — Baš si lud! — uzviknu žena. — Onda ćemo sve četvero presvisnuti od gladi. Treba samo da nam oblanjaš daske za lijes. I probijala mu uši i tesala svoje dok muž naposljetku nije popustio. — Ipak mi je žao djece — reče muž, ali pristade na njezinu.
Ni djeca nisu mogla od gladi usnuti, i sve čuše što je maćeha govorila ocu. Marica briznu u plač te će Ivici: — Jao, gotovo je s nama! — Tiho, Marice — šapnu joj Ivica — nemoj plakati:
već ću ja zlu doskočiti. Kad su otac i maćeha zaspali, Ivica ustade, odjenu nase kaputić te se na stražnja vrata iskrade iz kuće. Sva krajina kupala se u sjajnoj mjesečini, šljunak za kućom svjetlucao kao da su onud prosuti sami srebrnjaci. Dječak se prignu te napuni džepove, a potom se vrati i reče Marici : — Ne brini, sekice: mirno spavaj, Bog nas neće ostaviti .Zatim opet leže u svoju postelju. Kad je zora svanula, još prije nego što je sunce granulo, dođe maćeha te probudi oboje djece. — Ustajte, lijenčine, idemo u šumu po drva — reče drmajući ih.
Zatim im svakom dade krišku kruha, govoreći: — To vam je za ručak, i nemojte odmah pojesti, jer više nema. Marica spremi kruh pod pregaču, jer je Ivica džepove nabio šljunkom. Nato svi krenuše u šumu. Kad su malko pošli, Ivica zastane te se obazre na kuću; i sve se ovda-onda obazirao zastajkujući. Opazi to otac te mu reče:
— Što to, Ivice, svaki čas zastajkuješ i gledaš? Hajde pruži korak! — Gledam, oče, za svojom bijelom mačkicom — odgovori Ivica. — Eno je na krovu, pozdravlja me. — Ludo! — pritače maćeha. — Nije ono mačkica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak. Ali nije Ivica zastajao da gleda za mačkom nego je putem bacao šljunak iz džepova. Kad bijahu usred šume, reče otac. — Hajde, djeco, nakupite suharaka: naložit ćemo vatru da vam ne bude studeno. Dovukoše djeca čitavu hrpu suharaka, te otac odmah naloži vatru. Kad je oganj lijepo proplamsao i plameni se jezici povijali uvis, reče maćeha djeci: — Lezite kraj vatre i počinite: mi ćemo u guštik, da nasiječemo drva. Kad završimo posao, eto nas po vas. Ivica i Marica smjestili se kraj vatre, a kad je dan upolovio, svako pojede svoju krišku kruha. Kako su čuli gd je sjekira udara o drvo, mišljahu da je otac u blizini. No nije to udarala sjekira nego grana: otac ju privezao o suho stablo, pa vjetar njome mlatao tamo- amo. Pošto su podosta vremena tako prosjedili kraj vatre, djeci pade umor na oči, te ona u san utonuše, a kad se probudiše, mrkla noć nad njima već protegla svoja crna krila. — Kako ćemo iz šume? — briznu u plač Marica. — Čekaj malo dok iziđe mjesec — utješi je Ivica. — Onda ćemo lako naći put. Zaista sinu mjesec, zaokružio se uštap, te Ivica uze sekicu za ruku i povede je držeći se puta što ga je označio kamenčićima: sjali se oni na mjesečini kao da su sami srebrnjaci.Išla djeca svu noć, a u zoru eto ih pred kuću: pokucaše na vrata, a zla maćeha, kad vidje da su to Ivica i Marica, izdera se na njih: — Zločesta djeco, gdje ste tako dugo? Mislili smo da više nećete vratiti kući. Pretvarala se kao da je bila u brizi zbog njih. Ali se otac doista obradovao, jer mu bijaše teško što ih je u šumi ostavio same, bez ikakve zaštite. Naskoro opet nevolja pritisnu zemlju, oskudica i bijeda zavladala na sve strane. Čuše djeca kako maćeha u postelji govori ocu: — Sva nam hrana opet otišla, ostala nam samo polovina jednog kruha. Valja nam se djece otarasiti. Odvest ćemo ih dublje u šumu,da ne nađu put natrag. Inače propadosmo. Drvosječi bilo žao djece, nije mu se mililo što žena govori. — Ne bi li poštenije bilo da posljednji zalogaj podijelimo s djecom? — prekori on ženu.
Ali ona ni da čuje o tome: zainatila se u svom tmee te mu neprestano sipala prijekore. I tako drvosječa, kad je popustio jednom, popusti i drugi put.
Djeca bila budna i, dakako, čula sav razgovor. Kad su stari zaspali, Ivica opet ustane da se iskrade iz kuće i da nakupi kamenčića kao prošli put; ali nije mogao van, maćeha zaključala vrata. No, tješio je sekicu i govorio: — Mirno spavaj i ne plači, Bog će nam već pomoći. Kad je jutro objutrilo, maćeha ih probudi i dade im svakome krišku kruha, još manju nego prošli put.
Dok su išli u šumu, Ivica je mrvio kruh u džepu te ovda -onda zastajao da baci mrvicu na zemlju. — Što zastaješ, Ivice, i što se osvrćeš? — prekori ga otac. — Hajde, pruži korak!
— Gledam za svojom golubicom, eno je na krovu, pozdravlja me — objasni mu Ivica. — Ludo! — priklopi maćeha. — Nije ono golubica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak.
A Ivica svim putem prosipao mrvice. Odvela maćeha djecu duboko u šumu, kud i kamo dublje nego prošli put, onamo gdje još nikad u životu nisu bila. Opet naložiše veliku vatru, te će onda maćeha djeci: — Ostanite tu, djeco, a budete li umorni, možete malo podrijemati. Mi ćemo u guštik da nasiječemo drva, pa kad podvečer budemo gotovi, eto nas po vas. Kad je pola dana prevalilo, podijeli Marica krišku kruha s bratom, jer je Ivica svoju izmrvio i prosuo putem. Zatim, umorni, usnuše. Uvečerilo se, ali nitko ne dođe po djecu. Probudiše se pošto je već noć zapasala.
Ivica poče opet tješiti sestru: — Pričekajmo malo, Marice, dok mjesec sine, pa ćemo onda vidjeti mrvice što sam ih putem prosipao: tako ćemo pogoditi kući. Mjesec doista granuo, te njih dvoje krenu. Ali mrvica ne nađoše: mnoge ptice što šumom i poljem lete sve pokljucale i pozobale. — Ne brini, naći ćemo put — hrabrio bratac sekicu.Ali puta ne bijaše.
Išli su svu noć i još sutradan od jutra do mraka, ali nikako da iz šume pogode van. Dobro su ogladnjeli, a ništa za jelo nisu imali osim nešto jagoda i kupina što su ondje rasle.
Umor ih toliko presvojio da ih noge naprosto nisu više nosile, pa njih dvoje legoše na zemlju, pod stablo, i tu u san utonuše. Osvanulo već i treće jutro što su otišli iz očinskog doma.
Krenuše dalje, ali što su više išli sve su dublje zalazili u šumu: ne bude li niotku da pomoći, umrijet će od gladi. Nekako kad je dan upolovio, opaze gdje na drvetu skakuće ptičica bijela poput snijega, a pjeva ona i zvižduka tako lijepo da su zastali i osluhnuli. Izvijala ptičica svoje kajde, a kad je završila poj,zalepeta krilima ispred njih te poče prhutati, sve odmičući prednjima dalje i skačući s grane na granu. Oni krenuše za njom i tako idući stigoše malenoj kućici: tu ptičica sletje na krov.
Kad se primakoše, vidješe djeca da je ta kućica sva od kruha,krov joj od kolača, a prozori od samog šećera. — Ah, divota! — uzviknu Ivica. — Sad ćemo se najesti!
Ja ću malo od krova, a ti, Marice, možeš od prozora, sladak je. Ivica digne ruku uvis te odlomi dijelak krova, da kuša kako prija,a Marica stade uz prozor te ga poče grickati. U to se javi sitan glasić iz kućice: Kakva su to griskala uz kućicu pristala? Ne griskajte, grizlice. ne grizite kućice! A djeca se ne dadoše smesti u svome poslu:
Vjetrić s neba zaigrao, na kućicu slatku pao — odgovoriše onome tankom glasiću i nastaviše zagrizati i žvakati. Ivici se osobito svidio krov, te on odlomi još jedan komad, ali veći, a Marica istrgne čitav okvir i sjede na zemlju, da se bolje najede.Dok su oni u slast mljackali da im je sve pucalo iza ušiju, najednom se otvore vrata i nekakva starica izmili iz kućice.
Djeca se uplašiše toliko da im je ispalo sve što imahu u rukama. Ali im starica kimnu glavom u pozdrav te ih upita:
— Kako ste dospjeli ovamo, draga dječice? Uđite k meni i ostanite, ništa se ne bojte. I, uzevši ih za ruku, uvede oboje u svoju kućicu. Iznese im na stol svakakva dobrog jela, mlijeka i kolača, oraha i jabuka. Prostrije im onda dvije lijepe bijele posteljice, a braco i seka legoše — bijaše im kao da su na nebu.
Starica koja je tako ljubazno dočekala i u kućicu primila Ivicu iMaricu, samo se pretvarala: ta bijaše ona zla vještica što je mamila djecu, pa je i onu slatku malu kućicu od kolača načinila samo zato da bi djecu vabila; a kad bi se dočepala kojega jadnog djeteta, zadavila bi ga, skuhala i pojela, i to je onda za nju bio blagdan. A valja znati da vještice imaju crvene oči, i ne mogu vidjeti daleko, ali im je njuh veoma oštar, kao u šumskih zvijeri, koje odmah osjete čim im se tkogod približuje. Kad joj Ivica i Marica bijahu nadohvat, zlobno se nacerila
izrekla u sebi: »Moji su, neće mi umaknuti! « Ujutro, prije nego što su djeca otvorila oči, vještica ustade i priđe posteljicama. Kad vidje kako Ivica i Marica slatko spavaju, onako punašnih i rumenih obraza, promrmlja za sebe: »Eh, baš dobra dva zalogaja! « I dohvati Ivicu suhonjavom rukom, prenese ga u malu staju i zatvori rešetkom: mogao se ondje derati što ga grlo nosi, ali mu pomoći ne bijaše. Zatim se vještica vrati Marici, prodrma je da se probudi i vikne joj: — Ustaj, lijena klado, donesi vode i skuhaj bratu štogod dobro.Eno ga u staji, treba da se udeblja, pa kad bude debel, onda ću ga pojesti. Marica briznu u gorak plač, ali joj sve bijaše uzalud: morade učiniti kako joj je zapovjedila bezdušna vještica. Otad se za Ivicu priređivalo najbolje jelo, a Marica dobivala samo rakovu koru. Vještica svakog jutra prilazila staji i dovikivala:
— Pruži prst, Ivice, da vidim koliko si udebljao. Ivica joj pak pružao koščicu, a stara, kraj svojih zamućenih očiju, mišljaše da mu je takav prst, i nikako joj nije išlo u glavu kako se to nije još utovio. Pošto su izminula četiri tjedna, a Ivica ostao svejednako mršav, vještica izgubi strpljenje i ne htjede više čekati.
— Marice — bijesno će jednog dana vještica — hajde donesi vode! Bio dječak debel ili mršav, sutra ću ga zaklati i skuhati. Kako li se samo ucviljela jadna sekica!
Ali ne bijaše druge, morade po vodu. Koliko li je suza ronila dok je vodu donosila! »Bože, pomozi nam!« uzdisala jadnica. »Kamo sreće da su nas šumske zvijeri rastrgale!
Barem bismo zajedno umrli.« I samo joj suze tekle niz lice. — Što tu cmizdriš! — okosi se vještica na nju. — Ionako ti ništa ne pomaže.
Sutradan ranom zorom morade Marica ustati da objesi kotao na ognjište i da poda nj naloži vatru. — Najprije ćemo kruh ispeći — promrsi vještica. — U krušnoj sam peći već naložila vatru, a i tijesto sam umijesila. I gurnu djevojčicu prema peći u kojoj su plameni jezici samo poigravali i huktali. — Uvuci se i pogledaj je li dobro ugrijana za kruh — podmuklo će vještica.
Opaka je vještica kanila odmah zatvoriti vrata na peći čim bi Marica uplazila unutra, i tako bi stara ispekla dijete i poslije ga pojela.
Ali je Marica razabrala što stara smjera, i stoga reče: — Ne znam kako ću unutra: pokažite mi. — Evo ovako, glupa gusko! — izdera se vještica. — Otvor je dovoljno velik da i ja mogu unutra. I da joj pokaže, nagnu se i turi glavu u peć. A Marica je gurnu,i vještica sunu duboko unutra. Zatim brže – bolje zatvori željezna vrata i namakne kračun.
Ah, kako je vještica urlala i strašno tulila! Marica pobježe odande, a bezdušna vještica sva izgorje: ostade od nje samo pepeo. Marica odjuri Ivici, otvori rešetku i viknu:
— Slobodni smo, Ivice, skončala je stara vještica! Ivica iskoči iz svoga zatvora kao što ptica izleti iz krletke kad joj se otvore vratašca. Što li su se radovali braco i seka, kako li su se grlili i veselo poskakivali! Kako više ne bijaše razloga da strahuju, uđoše u vještičinu kuću te uzeše zavirivati u njezine kutke.
Kakva li iznenađenja kad nađoše ormare i ladice pune dragog kamenja! — Ovo je kudikamo bolje od mojih kamenčića! — uzviknu Ivica te natrpa džepove koliko kod je moglo u njih stati.
— I ja bih da štogod kući odnesem — reče Marica, pa napuni svoju pregaču. — A sada put pod noge! — odluči Ivica. — Valja nam što prije iz ove začarane šume.
Išli su kakva dva sata i stigli do velike vode što se razlila naokolo. — Ne vidim kako ćemo prijeko — reče Ivica. — Nigdje ni brvna ni mosta. — Nema ni skele ni čamca — nadoveza Marica.
— Ali gledaj, ondje plovi bijela patka: zamolit ćemo je, pa će nas prevesti.I viknu onamo: Patko, bijela patkice,evo brace, sekice: mosta nema da se ode, pomozi nam preko vode!
Doplovi patkica do njih ove obale, a nato Ivica, sjedajući joj naleđa, zamoli: Leđa svoja podmetni,onamo nas premetni. I pozva seku da i ona sjedne. Ali se Marica usprotivi, ne htjede tako. — Ne, nikako oboje u jedan mah! — reče ona. — To bi patkici bilo preteško. Neka nas preveze jedno po jedno. Ljubazna patkica učini tako, te njih dvoje sretno preplovi preko vode.
Na drugoj obali lijepo se pozdrave s patkom koja im je pomogla, te nastave put šumom. Pošto su neko vrijeme tako išli, učini im se šuma nekako poznatom, i što dalje, bivala im sve znanija, dok naposljetku u daljini ne ugledaše očinsku kuću. Pojuriše da što prije stignu svome domu i napokon jurnuše u kuću te objesiše se ocu oko vrata.
I on njih,sretan, izgrli, jer bijaše tužan i žalostan sve otkad je djecu u šumi ostavio . Žena mu, njihova maćeha, umrla dok su oni izbivali od kuće.
Marica odveza pregaču te istrese što u njoj imaše — zakotura se drago kamenje po podu, a na to Ivica isprazni džepove, dragulji padali, jedna pregršt za drugom.
Dođe tako kraj svakoj brizi i nevolji, te djeca poživješe pokraj oca u samoj sreći i radosti.
Bio jednom mlinar, siromašan kô crkveni miš, ali ponosan na svoju lijepu kćer, kojom se rado hvalio.
Imam kćer što je umješna koliko i lijepa — reče mlinar kad se jednom dogodilo te se našao pred kraljem. — Umije ona slamu uzlato presti. — Zaista? — dočeka kralj.
— To mi je umijeće baš po volji. Dovedi je sutra na dvore, pa ćemo vidjeti…
Kad je mlinareva kći sutradan došla pred kralja, on je odvede u prostoriju punu slame te joj dade kolovrat i preslicu. — Prioni sad na posao — zapovjedi on.
— Ako noćas pa do jutra ovu slamu ne ispredeš u zlato, umrijet ćeš. I to rekavši , zatvori prostoriju i vlastitom je rukom zaključa, a djevojka ostade unutri sama samcata.
Jadna mlinareva kći zapala u očaj, nije znala što će i kako će. Nije znala slamu u zlato presti, i kako se vrijeme takalo, tako u njoj strah sve veći rastao. Naposljetku je briznula u plač. Baš je gorko plakala kad se iznenada otvore vrata i malen čovuljak bane pred nju. — Dobar veče, gospođice mlinarice — pozdravi on te je upita zašto tako plače.
— Ah — zajeca djevojka — moram ovu slamu u zlato ispresti, a ne znam kako ću. — Što ćeš mi dati? — preuze čovuljak — ako to uradim umjesto tebe?
— Ogrlicu sa svog vrata — odgovori djevojka. — Dobro je — dočeka on, te uze ogrlicu i sjede za kolovrat. Vr-vr- vr… vrčao kolovrat, tri poteza — i kalem već pun, zlato na njem namotano.
Onda čovuljak – patuljak stavi drugi, pa vr-vr-vr,tri poteza te i drugi namotan — i sve tako do jutra, sva slama ispredena, svi kalemi puni zlata.
Kad je sunce granulo, eto već i kralja: kad ugleda pusto ono zlato umjesto slame, začudi se i silno obradova, ali nije na tome stao, nego ga u srcu ponese još veća pohlepa za zlatom.
Uvede on mlinarevu kćer u drugu komoru punu slame, a ta komora bijaše kudikamo veća od prve. Tu joj zapovjedi da opet svu slamu u jednoj noći u zlato isprede ako joj je život mio.
Djevojka naprosto nije znala što bi te udari u plač. I opet se otvore vrata, pojavi se onaj patuljak ili vilenjak i prozbori:
— Što ćeš mi dati ako ti slamu u zlato ispredem? — Prsten s ruke — odgovori djevojka. Vilenjak uze prsten pa opet sjede za kolovrat i poče presti, i kolo mu je zvrjalo i vrčalo,
i do jutra sva slama bijaše ispredena u sjajno zlato. Kralj se uvelike uveselio kad je vidio pusto ono zlato, ali nije na tome stao i zlata se zasitio, nego je za njim još više hlepio.
Uvede on mlinarevu kćer u još veću prostoriju punu slame te joj reče: — Sve ovo moraš noćas u zlato ispresti, pa ako uspiješ, bit ćeš mi ženom. A u sebi kaza: »Sve ako je i mlinareva kći, bogatije žene neću u svem svijetu naći.« Kad je djevojka ostala sama, eto vilenjaka i treći put:
— Što ćeš mi dati ako ti i sada slamu u zlato ispredem? — upita on. — Ništa mi nije ostalo što bih mogla dati — tužno će djevojka. — Onda mi obećaj, kad postaneš kraljicom, da ćeš mi dati svoje prvorođeno dijete. »Tko će znati na što će sve ovo izići«, pomisli mlinareva kći,kojoj u nevolji što ju je snašla ne bijaše ni kud ni kamo. I tako ona vilenjaku obeća što je zatražio, a on zauzvrat još jednom slamu isprede u zlato. Kad je ujutro došao kralj i našao sve onako kako je želio , odluči da se djevojkom oženi te održa svadbu, i tako mlinareva kći postade kraljicom. Poslije godinu dana donijela je na svijet krasno dijete i nije više ni mislila na vilenjaka. Ali on, na njezino iznenađenje i muku,odjednom banu u njezinu odaju i reče: — A sada mi daj što si obećala! Kraljica se uplašila i ponudi vilenjaku svakojaka blaga što ga ima u kraljevini samo da joj ostavi dijete. Ali vilenjak sve otkloni i reče: — Ne, ne!
Štogod živo kudikamo mi je draže nego sve blago ovog svijeta. Kraljica u dari u plač i kuknjavu, i njezine suze ganuše vilenjaka te se on sažali na nju i predloži: — Dajem ti tri dana vremena da mi otkriješ ime: ako dotad odgonetneš i znadneš kako se zovem, možeš zadržati dijete. Kraljica je budna provela noć sve premećući u glavi razna imena što ih je ikada čula, a onda posla glasnika diljem zemlje da se raspita kakvih sve imena ima. Kad je sutradan došao vilenjak, ona poče redati imena Gašpar, Melhior, Baltazar, i tako izniza sva imena što ih je znala, a vilenjak na svako samo odmahivao glavom i govorio: — Nisi pogodila, ne zovem se tako.Drugog je dana razaslala svoje sluge naokolo po susjedstvu dase raspitaju kako se sve ljudi ondje zovu, pa onda vilenjaku spominjala nadasve neobična imena, čak i ona koja se sasvim izrijetka javljaju. — Zoveš li se možda Mrgud, Mićun ili Tripun? A vilenjak samo vrtio glavom govoreći: — Ne zovem se tako. Trećeg dana vrati se glasnik te izvijesti: — Nisam mogao doći ni do kakvih novih imena, ali kad sam izbio na visok brijeg u šumi, tamo negdje gdje je i đavo rekao laku noć, ugledah neznatan kućerak: pred kućerkom gori vatra, a oko vatre obigrava smiješan čovuljak da već smješniji i ne može biti, sve poskakuje na jednoj nozi i svejednako pjevuši: Danas pečem, sutra varim i za drugo ja ne marim,a kraljici silna šteta ako mi ne odgoneta da se zovem Cvilidreta. Možete zamisliti koliko se kraljica obradovala kad je čula to ime. Kad je vilenjak ubrzo i treći put banuo pred kraljicu, odmah je upita: — Onda, gospo kraljice, kako se zovem?Kraljica uze tobože pogađati: — Zoveš li se možda Janko? — Ne, ne zovem se tako — odgovori vilenjak.
— A možda Branko? — Ne, ni tako. — Onda se zacijelo zoveš Cvilidreta — naposljetku će kraljica.— Sam ti je đavo to rekao! Sam ti je đavo to na jezik stavio!
— uzvika vilenjak, pucajući od bijesa. Od bijesa je tada rukama uhvatio svoju lijevu nogu tako snažno da se njegovo tijelo prepolovilo na dva dijela.
Bili jednom muž i žena što nisu imali djece, a odavna su ih željeli;naposljetku se žena ponadala da će joj nebo želju ispuniti.
Njih su dvoje u stražnjem dijelu kuće imali malen prozor s kojega se moglo gledati u prekrasan vrt, pun svakakva lijepa cvijeća i svakojaka neobična bilja. Ali vrt bijaše ograđen visokim zidom, i nitko se nije usuđivao onamo: pripadao je čarobnici koja je imala veliku moć i koje se svatko bojao.
Jednog dana stajala žena uz mali prozor i gledala u vrt, pa ugledala lijepo zasađen nadasve lijepi matovilac, tako svje i zelen da nije od njega mogla pogleda odvratiti: ponijela ju želja za onom salatom, sve joj zazubice rasle. Zapela joj salata za oko, i želja joj za njom rasla iz dana u dan, i od puste čežnje ženi bivalo sve gore, mršavjela ona i blijedjela i baš jadno izgledala. Uplašio se njezin muž te ju upitao: — Što je tebi, draga ženo? — Ah, ne pitaj me — odgovori žena — umrijet ću ako neokusim matovilca iz vrta tamo za kućom.
Njezin muž, čovjek meka srca, koji je svoju ženu volio, reče u sebi: »Prije nego što pustiš da ti žena umre, donijet ćeš joj matovilca, pa kud puklo da puklo!
« Kad se usutonilo, prijeđe on preko zida u čarobničin vrt, ubra nabrzinu punu šaku matovilca te ga donese ženi. Ona odmah priredi salatu te ju požudno pojede.
Tako joj je slasno išla u tek da je žena sutradan trostruko za salatom žudjela. Jadni muž neimade kud ni kamo, valjade mu opet po salatu. Pošto se uvečer smračilo, eto njega i drugi put preko zida, ali kad se spusti niza nj, žestoko se prepade, jer je ugledao gdje se pred njim pojavila čarobnica. — Kako se samo usuđuješ u moj vrt?
Kako se usuđuješ da mi, baš kô pravi lopov, matovilac kradeš? — izdera se na nj čarobnica te ga ošinu bijesnim pogledom. — Zlo ćeš proći! — Ah, smilujte se — zamuca on
— od nevolje sam ovo učinio: žena mi oboljela, vidjela s prozora vaš matovilac i tako je za njim žudjela te će umrijeti ako joj ne donesem malko ove salate.
Čarobnica se ponešto smekša u svom bijesu te mu reče: — Ako je tako kako veliš, dopuštam ti da ubereš matovilca koliko te volja, ali postavljam jedan uvjet:
kad ti žena rodi dijete,meni ćeš ga dati. Bit će mu dobro u mene, brinut ću se o njemu kao da je moje rođeno. Čovjek u strahu sve obeća, pa kad je žena rodila kćerkicu, eto odmah i čarobnice: nadjenu ona djetetu ime Matovilka, po onoj salati, te ga odnese sa sobom. Matovilka postade najljepše dijete pod suncem. Kad je navršila dvanaestu godinu, čarobnica je zatvori u visoku kulu što se nalazila u šumi, a nije imala ni stepenica ni vrata nego samo malen prozor gore visoko.Kad je čarobnica htjela Matovilki unutra, stala bi pod prozor i povikala:
Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. A Matovilka imala dugu kosu, krasnu, finu i zlaćanu kao samo zlato. Kad bi čula čarobničin glas, razdjenula bi punđe te odvila pletenice, malko ih namotala na prozorsku kvaku i spustila dvadeset lakata: lelujala se kosa kao konop od zlata, a čarobnica se hvatala za nju i penjala.
Koju godinu nakon toga dogodilo se da je kroza šumu projahao kraljevski sin i naišao pokraj kule. Začuo je kako se odande izvija pjesma što bijaše tako umiljata da je radoznalo zaustavio konja te osluhnuo. Bila to Matovilka što je u svojoj usamljenosti vrijeme kratila puštajući da se razliježe njezin mio glas.
Kraljević je htio gore k njoj, pa je tražio vrata na kuli, ali ih nemogaše naći. Odjahao je natrag na svoje dvore, sve misleći na pjesmu koju je čuo i koja mu se tako kosnula srca da je svakog dana odlazio u šumu te osluškivao. Kad je tako jednom stajao za nekim drvetom i slušao poj, vidje kako pod kulu dolazi čarobnica i diže glavu prema prozoru; jasno je čuo kako ona doziva: Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. Matovilka je tada spustila pletenice, a čarobnica se na to ponjima popela k njoj u kulu.
»Ako su to ljestve kojima se stiže gore, onda valja i meni jednom ogledati sreću«, reče kraljević u sebi. I sutradan doista, u sumračje, eto njega podno kule gdje doziva:
Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni. Tek što je tako viknuo, spustiše se pletenice te se kraljević po njima popne.
Strašno se u prvi mah uplašila Matovilka kad je pred nju banuo kraljević kakva dotad njezine oči nisu vidjele: bijaše to prvi što ga je ikad ugledala. On poče ljubazno s njome razgovarati te joj pripovjedi kako ga je njezina pjesma u srce dirnula i kako nije imao mira nego ju je morao vidjeti.
Matovilku tada minu strah, pa kada ju je on najposlije upitao bi li ga htjela za muža, i kad je razabrala da je mlad i lijep, ona će u sebi:
» Pa taj će me kudikamo više voljeti nego stara čarobnica.« I tako o na pristade i položi svoju ruku u njegovu govoreći: — Rado ću poći s tobom, ali ne znam kako ću odavde sići. Nego, svaki put kada dođeš ovamo, donesi sa sobom postelju od svile: od nje ću plesti ljestve, pa kad budu opletene, sići ću po njima,a ti ćeš me onda vrgnuti na svog konja.
Uglaviše da on svake večeri dolazi k njoj, jer je danju dolazila stara.Sve je lijepo teklo da već ne može bolje — sve do jednom.
Čarobnica nije ništa zamijetila sve dok Matovilka jednom ne svrnu razgovor te će brzopleto: — Kako to , gospođo, da mi je kudikamo teže izvlačiti vas ovamo gore negoli mladog kraljevića, koji je začas kod mene? — Ah, zločesto dijete! — planu bijesom čarobnica. — Što ja to moram čuti od tebe? Mišljah da sam te odvojila od sveg svijeta, a ti si me ipak obmanula!
I u svome bijesu uhvati Matovilku za kosu, dva-tri puta omota njezine pletenice oko svoje lijeve ruke, pograbi desnom nožice i kr – krc! hitro joj odreza kosu, i lijepe pletenice ležahu na podu. Ni time nebijaše zadovoljna, nego u svojoj nesmiljenost i odvede Matovilku u veliku pustinju, gdje je uboga djevojka morala živjeti u teškom jadu i golemoj nevolji.
Uvečer toga dana kad je odagnala Matovilku čarobnica djevojčine odrezane pletenice dobro pričvrsti gore za prozorsku kvaku, pa kad je kraljević došao pod kulu i viknuo: Matovilko, hajde kreni, zlatnu kosu spusti meni — Čarobnica spusti djevojčinu kosu, i kraljević se uspe. Kad je stigao gore, imade što i vidjeti: nigdje njegove drage Matovilke, nego se pred njim pojavila čarobnica zlog pogleda, sve joj otrovna vatra iz očiju sijeva. — Aha! — viknu ona porugljivo. — Došao si po draganu, lijepa ptičica ne sjedi više u gnijezdu i ne pjeva: mačka ju je ugrabila, a i tebi će oči iskopati. I još pritače: — Matovilka je za te izgubljena, nikad je više nećeš vidjeti!
Kraljeviću bijaše da presvisne od pustog jada. U očaju skoči s kule dolje: nije se doduše ubio, ali mu je trnje u koje je pao izbolo oči. Slijep je tumarao šumom naokolo, jeo korijenje i bobe, i samo je jadao i plakao za izgubljenom svojom draganom. Nekoliko je godina tako u svome jadu i bijedi tumarao kojekuda dok naposljetku nije dospio u pustinju u kojoj je Matovilka jadno boravila sa svojim dvoma blizanaca — dječakom i kćerkicom — što ih je na svijet donijela. I dok je tako išao pustinjom, čuo je glas koji mu se učini nekako poznat te on krenu prema tome glasu, i kako malko pođe naprijed,ugleda ga i prepozna njegova Matovilka, obisnu mu oko vrata i briznu u plač. Dvije njezine suze radosnice kapnuše na njegove oči,koje se opet izbistriše, te on progleda: mogaše vidjeti k ô i prije što je vidio. Tada je on povede u svoju kraljevinu, na svoje dvore, gdje bijahu u radosti dočekani i gdje poživješe mnoge godine u sreći i zadovoljsvu.
Bila jednom mala ljupka djevojčica koja bi odmah omilj ela svakom tko bi je samo vidio, a najviše se milila baki, koja ju je takovoljela da naprosto nije znala kako bi djetetu ugodila i što bi maloj sve dala. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baršuna, a to je djevojčici tako lijepo pristajala da mala nikakvu drugu nije više htjela nositi: po toj su je kapici svuda zvali Crvenkapica. Jednoga joj dana majka reče:
— Hajde, Crvenkapice, evo ti kolač i boca vina, pa odnesi baki: bolesna je i nemoćna, ovim će se okrijepiti. Kreni dok nije pripeklo,a kad budeš vani, pripazi i vladaj se pristojno; nemoj skretati s puta ni trčati, jer možeš pasti i razbiti bocu, pa baka neće ništa imati. Kad uđeš baki, ne zaboravi joj reći»Dobro jutro, bakice!«I nemoj lutati okolo i po kutovima zavirivati. — Sve ću ja tako kako veliš odgovori Crvenkapica majci i pruži joj ruku. Baka je živjela u kući što se nalazila u šumi, pol sata daleko od sela. Kad je Crvenkapica zašla u šumu, susrela je vuka. Nije znala koliko je to opaka životinja pa se nije ni bojala.
— Dobar dan, Crvenkapice! — pozdravi je vuk.
— Dobar dan, vuče — pozdravi ona.
— Kamo, kamo tako rano, Crvenkapice? — Idem baki.
— A što nosiš pod pregačom?
— Kolač i vino, jučer smo pekli, pa neka se bolesna i nemoćna baka malko okrijepi.
— A gdje živi tvoja baka, Crvenkapice?
— Još četvrt sata dalje u šumi, podno tri velika hrasta; ondje joj je kućica za ljeskovom živicom, sigurno znaš objasni Crvenkapica.A vuk u sebi govorio: »Mlado, nježno stvorenje, baš slastan zalogaj! Ići će mi u tek kudikamo bolje nego stara. Samo valja da to lukavo izvedem i da obje smažem.« Tako je mislio vuk dok je malko išao pokraj Crvenkapice, a onda će glasno:
— Vidiš li, Crvenkapice, koliko je lijepa cvijeća naokolo? Zašto ne po gledaš malko okolo sebe? Ti kao da ne čuješ kako ptičice lijepo pjevaju. Ideš nekako povučena u se, kao da krećeš u školu, a tako je lijepo i zabavno ovdje u šumi. Crvenkapica se obazre oko sebe, pa kad vidje kako sunčeve zrake se poigravaju kroz granje i stvaraju šare na tlu, a posvuda krasno cvijeće, ona će u sebi: »Obradovat ću baku ako joj uberem i donesem kiticu svježeg cvijeća; još je rano, stići ću na vrijeme.«
I skrenu s puta u šumu, otrča da nabere cvijeća. I kako bi koji cvijet ubrala, trčala bi dalje, sve misleći da će drugdje naći ljepšeg cvijeća, i tako se samo gubila, sve dublje zalazila u šumu.
A vuk dotle otišao ravno bakinoj kućici i pokucao na vrata: kuc, kuc.
— Tko to kuca?
— upita iznutra baka.
— Tvoja Crvenkapica
— reče vuk izvana.
— Evo sam ti donijela kolača i vina, otvori!
— Samo pritisni kvaku — objasni baka.
— Preslaba sam, nemogu ustati.
Vuk pritisnu kvaku, vrata se otvoriše, te on, ne kazujući ni riječi više, krenu ravno k postelji i proždera baku. Potom odjenu njezine haljine, namaknu njezinu kapu sebi na glavu, leže u bakinu postelju i navuče zavjese. Crvenkapica međuto trčala naokolo za cvijećem, pa kad ga je dovoljno nabrala da ga više i nije mogla držati u ruci, prisjeti se opet bake pa se požuri k njoj. Kad je stigla pred kućicu, začudi se što su vrata otvorena, a kad je ušla u sobu, nekako joj se stijesni oko srca, te ona pomisli:
» Bože dragi, kako mi je danas čudno pri duši, a inače sam tako rado kod bake! «Uzdahnula je pa onda lijepo pozdravila:
— Dobro jutro, bakice!
Ali nije dobila odgovora. Nato priđe postelji, razmaknu zavjese — i gle: u postelji baka, navukla je kapu duboko na lice, a sva je nekako čudna…
— Ej, bakice, kakve li velike uši imaš?
— Zato da te bolje čujem.
— Ej, bakice, kolike su ti oči!
— Da te bolje vidim.
— Ej, bakice, kolike su ti ruke!
— Da te bolje dohvatim.
— Ali, bakice, kakvu to strašnu njušku imaš!
— Da te bolje prožderem.
I tek što je to rekao, vuk u jednom skoku skoči s postelje i proguta jadnu Crvenkapicu. Pošto je vuk tako podmirio svoju vučju proždrljivost, leže opet u postelju, zaspa i zahrka da je sve odjekivalo. Ispred kuće naišao lovac, pa kad je čuo ono hrkanje, reče u sebi: »Uh, što li ta stara žena tako hrče! Treba da pogledam što joj je.« I uđe u sobu, a kad priđe postelji, ugleda u njoj vuka. — Ah, tu si dakle, stari grešniče, odavna te tražim! uzviknu lovac. I već namjeri pušku na rame prisloniti i opaliti, ali se sjeti i pomisli je vuk možda progutao baku te bi se mogla još spasiti. I tako nije odapeo otponac nego uze nož i otvori vuku trbušinu. Zarezao je dva – tri puta, i pokaza se crvena kapica. Zareza još dvaput, a ono iz vučje utrobe iskoči djevojčica.
— Uh, kako sam se uplašila!
— Uzviknu ona.
— Uh, što bijaše tamno u vučjoj mješini!
Zatim iziđe i stara baka: bila je i ona živa, ali je jedva disala. Crvenkapica brže – bolje donese kamenja, njime natrpaše vuka, pa kad se probudio i namjerio da pobjegne, nije mogao: pritislo ga teško kamenje, te on pade i tako uginu.
Ostadoše zadovoljni njih troje: lovac, baka i Crvenkapica. Lovac uginulom vuku oderao krzno te s njime veselo otišao kući; baka je uživala u kolaču i zalogaje zalijevala vinom što joj ga je donijela njezina unučica, pa se stara tako okrijepila i oporavila, a Crvenkapica u sebi govorila:
»Nikad više ne smiješ sama skrenuti s puta i trčati u šumu kad ti majka zabrani.«
